Rajko Grlić: Bojim se da korona neće smanjiti količinu ljudske gluposti

I kao manje-više svi: u samoizolaciji. Mene je ona zatekla u univerzitetskom gradu usred Amerike. Za sada tu ima vrlo malo zaraženih i umrlih. Ukratko: ako bi morao birati gdje i kako se skrasiti u datim okolnostima ovo bi vjerojatno bilo najbolje mjesto“, priča za Danas Rajko Grlić o malom gradu s imenom Atina, koji se nalazi u američkoj državi Ohajo, gde Grlić radi kao profesor filma. Slavni jugoslovenski i hrvatski reditelj i scenarista, poznat po ostvarenjima „Ustav Republike Hrvatske“, „Karaula“, „Čaruga“, „Za sreću je potrebno troje“, „Štefica Cvek u raljama života“, „Samo jednom se ljubi“… u trenutnoj situaciji svoja osećanja, kako kaže, pokušava držati u „nekom balansu između tragičnih vijesti koje nemilice udaraju sa svih strana i svog svakodnevnog veselja življenja koje ga pokreće“. „Za sada taj omjer funkcionira. Ne znam koliko to može trajati i koliko to mogu izdržati. Nisam još iskušavao sebe u ovakvim okolnostima – ističe Grlić.

*Šta radite u samoizolaciji? Kako provodite vreme?

– Pišem, gledam filmove, čitam, držim klasu preko interneta, kuham, šećem po pet do šest km svaki dan. I na kraju dana popijem čašu, dvije, ne puno više od tri, dobrog vina.

*Iz SAD nam stižu razne informacije… da je mrtvačnica u Nju Orleansu pretrpana, da je Njujork opustošen, da je čak oboleo i tigar u zoo vrtu u Bronksu… Pratite li vi vesti ovih dana i kako se borite sa svime što čujete?

– Da te vijesti i pokušate ne pratiti one bi vas našle, ušle u vaš vidokrug, uronile u vašu glavu. Lebde svuda oko nas i nemoguće ih je ignorirati. Posebno one iz New York-a, najugroženijeg grada u ovom trenutku. Tu mi živi kćerka s obitelji, tu imam nekoliko dobrih prijatelja. Za sada se svi drže sjajno. Kucam o drvo.

*Kako vidite odgovor američkih vlasti, ali i ostatka sveta (posebno bivših država SFRJ), u borbi sa trenutnom pandemijom?

– Predsjednik Amerike, jedan od onih veselih ego manijaka kakve i vi uostalom dobro poznate, danima je ponavljao: „Neće meni doktori govoriti šta da radim“. I tako u nedogled davao izjave s kojima se pokušavao umiliti Evangestima, njemu najodanijim biračima koji s prezirom gledaju na znanost. Ali jedno je kad maloumnim izjavama i twit-ovima zabavlja svoje birače a drugo kada s tim tjera ljude direktno u smrt. Zabrinuo se tek kada je video da burza sklizi u ponor. Tako su i mjere koje su donesene zadnjih dana više usmjerene na spas kapitala, no na spas ljudi. A što se tiče država izašlih iz Jugoslavije jedino nešto više znam o situaciji u Hrvatskoj. Tamo je, na opće čuđenje, politika od početka kontrolu nad situacijom prepustila doktorima i to za sada sjajno funkcionira. Kao rijetko gdje u Europi.

*Vaš kolega i prijatelj Goran Marković snimio je film o epidemiji variole vere 1972. u Jugoslaviji, koja mu je poslužila da priča o bolesti jednog društva. Kako vi pamtite taj period u SFRJ?

– Bilo je to vrijeme kada sam se vratio iz Praga i tu epidemiju pamtim samo kao strah koji je izazivala. Dao se opipati. Ništa više. A što se tiče Goranovog filma, koji je danas življi no ikada, pamtim ga kao film koji je sjajno iskoristio dramatičan trenutak unutar jednog mikrokozmosa da krajnje bolno ispriča priču o tome kako mi to funcioniramo, to jest kako ne fukcioniramo, kao društvo.

*Svedočimo kako je poslednjih meseci film „Zaraza“ (Contagion) Stivena Soderberga iz 2011. dobio novi život jer je predvideo ono što nam se danas dešava. Kako gledate na to? Šta se dogodi kada stvarnost preslikava umetnost a ne obrnuto?

– Često se to dešava. I ne samo na filmu. Sjetite se „Besnila“ Borislava Pekića. Proročanske knjige. Meni se to dogodilo s „Čarugom“ filmom snimljenim uoči zadnjeg nam rata. Pojavio se u kinima kada su se slike, ta fikcija, s velikog ekrana preselile kao faktum, kao dokumentarni zapis, na male TV ekrane. Bilo ih je gotovo nemoguće razlikovati.

*Vi se ozbiljnim društvenim pitanjima bavite kroz humor i jednu romantičnu, melanholičnu notu. Razmišljate li da snimite film o ovom periodu iz takve vizure? Šta bi vas u aktuelnoj situaciji zanimalo u filmskom smislu?

– Dobra ljubavna priča prožeta paničnim strahom.

*Kad se situacija smiri, očekuje vas novi film „Na rubu pameti“ po romanu Miroslava Krleže. Dokle ste stigli sa tim? O čemu je tačno reč?

– Ante Tomić i ja krenuli smo od vrlo jednostavnog pitanja: da li pojedinac može učiniti nešto protiv gluposti i pljačke s kojima se ovdje vladajući vladaju, zagađuje živote, uništavaju nade, tjeraju na odlazak. Kako to pitanje neodoljivo podsjeća na ona koja je u tridesetima, vrlo sličnom vremenu ovom našem, postavljao Miroslav Krleža, učinilo nam se da bi njegov roman „Na rubu pameti“ mogao biti sjajna polazna točka za propitivanje tog pitanja. Na samom početku imali smo vrlo jednostavnu ideju: prebaciti „Na rubu pameti“ u naše vrijeme. No kada smo ozbiljno uronili u knjigu shvatili smo da je to jedan veliki esej koji ne treba dirati. Da bi pretvaranje tog impresivnog „monologa o moralu“ u film bilo silovanje i knjige i filma. S druge strane željeli smo ostati u duhu romana te odlučili da uzmemo samo njegovu premisu i na njoj gradimo sasvim novu priču. Ukratko: krenuli smo od Krležinog krika i pokušali ga varirati u ovom vremenu. Kao što u jazzu klavir odsvira neku temu a ona, kada je preuzme saksofon, dobije ne samo novu boju zvuka već kroz varijacije postaje i gotovo nova tema. Film je dobio potporu Hrvatskog audio-vizelnog centra i sada, ako se ikada situacija normalizira, te sustavi vrate u neku barem prividnu normalu, krenuti na koproducentske natječaje u nekoliko zemalja, uključujući naravno i Srbiju. Do tada mi i dalje radimo na scenariju. On nikada nije gotov. On je uvijek „work in progress“.

*Mislite li da će korona prodrmati vladavinu ljudske gluposti koja traje na ovim prostorima od vremena kada je Krleža pisao ovu priču između dva svetska rata, a sigurno i mnogo pre toga?

– Bojim se da korona neće niti prodrmati niti smanjiti količinu ljudske gluposti, halapljivosti i bezosjećajnosti. Bojim se da, okrutna kakva je, s ekonomskim i mentalnim posljedicama koje će ostaviti iza sebe, a te će očito biti dosta dramatične, te se discipline ljudskog duha mogu samo rasplamsati. Bojim se, ali istovremeno živim u nadi da se varam, da je moja prognoza zasnovana na pretjeranom strahu i da nas glupost neće pobijediti, da se ništa od moje zloduhe prognoze neće dogoditi.