Foto Radmila Radosavljević Sadašnji vlastodršci i njihovi kerberi ipak su učili školu kod Slobodana Miloševića, što potvrđuje slučaj Ane Kotevske, muzičke urednice Radio Beograda 2 iz 1994. godine. Kako je pisao Danas, gospođu Dobrilu Stojnić, prvakinju drame Narodnog pozorišta u Beogradu, u utorak su portiri izbacili iz pozorišta rečima: „Marš napolje, zvaćemo policiju ako ne odeš“.
Ove antologijske reči prostakluka i primitivizma odjekuju i danas u ušima Ane Kotevske, koja se oduvek deklarisala kao Jugoslovenka. Ali krenimo redom.
Ko je gospođa Kotevska?
„U Radio Beogradu sam radila preko 25 godina i počeću od kraja, način na koji se moja saradnja završila. Dakle, to je negde 3. januara 1994. Posle štrajka na Drugom programu Radio Beograda, završenog posle moje ostavke sa mesta muzičkog urednika i zamenika glavnog i odgovornog urednika Drugog programa, Đorđa Malavrazića, ja sam ostala da radim i uređivala neke emisije.
I trećeg januara, devedeset i četvrte, posle praznika, dolazim na posao ujutro oko devet, prilazim portirnici, portir koga znam i koga sam svako jutro viđala, kaže: E, Anči, jesi ponela propusnicu? Da. Daj mi. Kažem, šta je tebi, čoveče, znaš me sto godina, ovde radim. Izvadim propusnicu, dam mu, on me pogleda slavodobitno, pocepa je, baci u onu plastičnu kantu pored prijavnice, i kaže: Više ne radiš, napolje! Pitala sam mogu li da uzmem svoje stvari koje su mi u redakciji.

Rekao je: Ne možeš više da uđeš. Nemaš nikakva prava. Očekujem da dobijem zvanično pismo jer sam izbačena od portira. A onda sam sledećeg dana dobila i zvanično na kuću saopštenje da sam, od tog i tog datuma – to mislim da je bio prvi, recimo januar – otpuštena. Potpisano sa direktor Milorad Vučelić, inače, dobar poznanik i mog muža Radomira Diklića, preko sporta i novinarstva. Tako se to završilo.
Flaša benzina i pretnje
Nastavlja Ana: „Nisam apsolutno mogla ni da shvatim da će neko mene u tom trenutku obeležiti kao Makedonku sa nekim svojim jugoslovenskim opredeljenjem? E, pa, obeležili su me, jer su me u hodniku Radio Beograda, neke kolege kad me sretnu cinično pitale, a ti nisi u Skopju?!…
Ko me je presretao na hodniku, nažalost sećam se kolega, i to su bili ljudi koje sam odlično znala. Zvali su se Dobrica i drugi… ali nisu više živi. Da podsetimo. Bile su to devedesete godine, vreme jugoslovenskih ratova, vreme režima Slobodana Miloševića. Raspad Jugoslavije. Dešavaju se, kao i u celom društvu, etničke i druge čistke.
Ali sada je reč o meni. S nekom svojom buntovničkom prirodom, nisam mogla da se složim sa tim. Naravno, ime mi je Ana Kotevska i lako je bilo prepoznati moje poreklo. Imala sam dnevno na telefonu, fiksni, mobilni nisu ni postojali, svako jutro, pozive: „Ostaćeš i bez onog malumnog deteta“. Svako jutro.
U to vreme sankcija, kada benzina nije bilo u prodaji, švercovali su benzin preko Dunava iz Rumunije. Mi smo imali u kući po neku flašu benzina i „reno 4“ parkiran u dvorištu. Naš sin je išao u specijalnu školu do koje, od naše kuće, nije postojao nikakav prevoz. I da bi se on kako-tako školovao, čuvali smo taj benzin, vozili ga i vraćali njega i njegove drugare kućama. Od jednog trenutka je svako jutro zvao jedan isti glas i govorio: Stavili smo ti kašikaru ispod „renoa“. I onda je Backo svako jutro legao pod naša kola, od ponedeljka do petka, subotom i nedeljom nije bilo škole, i gledao ima li nešto sumnjivo.
Sa Vidom Ognjenović
Nastavlja Ana: „… Mislim, to je bio najteži period. I sećam se da sam jedan put, bio je neki protest studenata na platou ispred Filozofskog. Ja sam htela da vidim kako to izgleda. I došla sam greškom ranije. Pošto sam se družila sa Vidom Ognjenović, ona je još uvek bila direktorka Narodnog pozorišta, idući na plato, otišla sam kod Vide da popijem čaj i onda je ona mene pitala: Anči, šta je s tobom, gde je onaj tvoj čuveni osmeh?
Ja sam onda pukla i počela da plačem i rekla: Jao, Vido, prete mi. To je vreme kad ja još radim na radiju, 1992. Ona kaže: Šta ti prete, bre! Otvorila je fioku prepunu pretećih pisama. Izvadila je dva, tri, da vidim sadržaj. I kaže: Gde ti je muzičko uho? Slušaj! Taj glas je neko koga poznaješ i koga viđaš svaki dan na radiju.
Onda sam uzela svoj mali reporterski kasetofon koji sam imala kod kuće i sledećeg jutra prislonila mikrofon na telefon čim je zazvonio i snimila taj glas koji sam odnela tada direktoru radija Draganu Nikitoviću. Uletela sam i sekretarica mi kaže: Ne može, ima sastanak. Ne interesuje me, bukvalno sam nogom gurnula vrata i uletela unutra. On je bio, naravno, sam – nikakav sastanak – i onda sam mu rekla sve onako iznervirana.
On je svakoga zvao Lale: Šta je bilo, Lale? Kako si, baš mi je drago da te vidim. Šta ima novo? Ja kažem: Ima novo, Nikita, to što mi neko svakodnevno preti, to je čovek sa radija. I sad ću da ti ostavim snimak tog glasa. I ako se nešto desi mojoj deci, za mene apsolutno više nije bitno – ti ćeš da odgovaraš. Ao, Lale, ma šta kažeš? Jesi sigurna? Sigurna sam. Pa, dobro, evo, preslušaću pa da vidimo. Nikad mi ništa nije odgovorio, vrlo je brzo otišao i došao je drugi direktor…“
Kad istorija hoće da ispliva iz fioke
To su počeci Miloševićeve vlade i tek će se videti šta će se dešavati sa svima nama u Jugoslaviji i posebno u Srbiji, posle one zabrane ulaska urednice Kotevske u Radio Beograd 1994. Lični život porodice Diklić u tim vremenima, kad se na to osvrnemo sada, otvara pitanja: kakvi smo to ljudi koji se iživljavaju nad nemoćnima – onda i sada!?
Pod naletom nacionalizama svih boja, režim Slobodana Miloševića i njegovih „saboraca“ iz drugih republika učinio je da zajednička država svih Jugoslovena bude razorena. Stari Slovenac ing. Leon Kavčnik rekao mi je u jednom razgovoru krajem osamdesetih, citat: I najgora Jugoslavija bolja je nego nikakva Jugoslavija. Ako se Jugoslavija sada raspadne, mi se više nikada nećemo vratiti na 1918. godinu.“
Anino pismo kao istrgnuto iz dnevnika
Inserte iz razgovora sa Kotevskom koje sam citirao snimio sam početkom 2025. godine u njihovom stanu – u stvari odlomak za moju knjigu u pripremi „Dva veka slikana mikrofonom“. Dopisujem se sa Anom ovog septembra. Pitam da li je pročitala vest o gospođi Dobrili Stojnić, ponašanju portira Narodnog pozorišta kao i ponašanju direktora pozorišta prema glumici. Ana odgovara: „Jeste, i ja sam odmah uočila deža vi posle skoro trideset godina.
Ta surovost potiče iz slično formatizovanih glava. Zar nisu u međuvremenu smislili malo rafiniranije metode? Baš volim tu glumicu! Nadam se da će mnogi umetnici i kulturnjaci stati iza nje i osuditi to bezumlje. Vidim da je dramski ansambl Narodnog pozorišta digao glas. Čekamo druge…“
Autor je urednik sajta Arhiv Simić
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


