BOJAN MARJANOVIĆ: Poezija i dalje može nositi duh pobune 1Foto: Marko Rupena

Male ljudske drame uvijek se odvijaju u sobi, u nekom gradu, između dvoje ljudi koji pokušavaju sačuvati svoju ljubav od nezajažljivih, proždrljivih ekrana koji nas usisavaju u nepravdu.

O pokušaju da se sačuva čistota ljubavi, da je se oguli od naslaga diktatorskih nakana svakog pojedinca, od sebičnosti, a sve to u svijetu koji se, tako se svakom poštenom biću čini, raspada po šavovima govore pjesme Bojana Marjanovića – napisao je između ostalog Marko Tomaš o zbirci poezije Između dva rata tog autora (izdanje Književne radionice Rašić). I ova knjiga kao i njegova prethodna zbirka Politika, pornografija, poezija bave se sličnim temama – vezom poezije i politike, umetnosti i života. Marjanović je dobitnik Ninove stipendije za roman u nastajanju za 2015, kao i nagrade Laza Lazarević za neobjavljenu pripovetku za 2013. Priče, pesme i eseje objavljivao je u periodici. Radi kao novinar u magazinu Liceulice.

* U vremenu kad je poezija dobila neke nove oblike i kad nagrade dobijaju oni koji je pevaju a ne oni koji recituju, šta je po tebi danas uloga ove umetnosti?

– Rekao bih da je uloga poezije – kao i ma koje druge umetnosti, uostalom – da na estetski relevantan način govori o svetu i o vremenu u kom nastaje. Manje mi je važno da li se poezija peva, recituje, čita na telefonu u tramvaju, reprodukuje kroz video radove ili na ma koji drugi način stiže do ljudi, važno mi je da oni osete da ih se ta poezija tiče, da ona govori i o njihovom životu u kom se svakog dana bude, odlaze na posao, plaćaju račune, dobijaju otkaze, gledaju dnevnik, zaljubljuju se i bore sa bolestima i smrću. A fetišizovanje samog književnog teksta – što je, zapravo, po pravilu, fetišizovanje elitističkog koncepta tzv. visoke književnosti – ostavljam onima koji su se uhlebili na toj borbenoj liniji i koji, zarad održavanja vlastitih pozicija moći, naokolo leleču u odbrani svojih konzervativnih pogleda.

* Savremena poezija u Srbiji uglavnom opstaje zahvaljujući alternativnim poetskim krugovima koje svoje pesme sve više javno izvode, a sve manje objavljuju. Šta su programi poput Pesničenja, Poezina, ARGH, festivala Trgni se! Poezija! i sl. učinili za ovu umetnost?

– Iako sam čitao svoje pesme u okviru svih tih programa koje spominjete, ne bih rekao da se u potpunosti samoshvatam kao deo te scene – koja je jako heterogena i teško ju je svesti na jedan obrazac – jer sebe pre svega posmatram kao nekoga ko se bavi samo pisanjem i kome je performativni deo sasvim usputan i manje važan. Ipak, smatram da su svi ti programi, svakako na svoj način i u svom domenu, važni jer su doprineli demokratizaciji poetske scene i približavanju poezije širem krugu ljudi, kako na nivou onih koji poeziju pišu, tako i onih koji je čitaju odnosno slušaju.

* U istoriji pesnici su završavali u zatvorima, njihove pesme citirale su se na protestima, šaputale među ljudima, održavale duh pobune, a ne samo tradicije. Šta može pesma danas?

– Mislim da poezija i dalje može nositi duh pobune, naravno, samo što danas autorima i autorkama preti jedna drugačija vrsta zatvora – gotovo sva kulturna proizvodnja danas, naime, na ovaj ili onaj način, integrisana je u logiku kapitalističke proizvodnje i obuhvaćena je nekom vrstom tržišne valorizacije, te su u tom smislu subverzivne i politički potentne književne prakse osuđene na postojanje na ovoj ili onoj vrsti margine. Osim toga, nema potrebe pesnika ili ma kog drugog umetnika proganjati i cenzurisati, oni to sami sebi rade kad dozvoljavaju da neki delatno subverzivni potencijal njihove umetnosti bude dobrano narušen postmodernim i do besmisla individualističkim duhom vremena, te robovanjem svim tim na prvi pogled tako različitim, a zapravo tako prokleto istim dominantnim postavkama u kojima je umetnost uvek nešto što ne sme biti u službi politike, nešto što je uvek iznad nje, a sam umetnik mora biti – božansko, otpadnički ili cinično, u konačnici je sasvim svejedno – distanciran u odnosu na neke realne tokove u društvenoj stvarnosti. Što se mene tiče, trudim se da se što transparentnije suprotstavim ovim liberalnim narativima i ništa ne bih imao protiv da svoje pesme stavim u službu političke ideje u koju verujem.

* Zanimaju vas savremene, angažovane teme – aktuelna politika, pitanja poslednjeg rata, neizvesnost društvene situacije, religija?

– Zanima me život, a sve ove teme koje spominjete, na mnogo načina, okviri su koji dominantno oblikuju našu svakodnevicu. Potpuno mi je nezamislivo da se književnošću bavim tako što bih uranjao u sam Tekst kao takav, u samu lepotu Pripovedanja kao takvu ili u ma koju drugu apstrakciju kao takvu – pogotovo zato što mislim da, zapravo, takvo bavljenje književnošću nije ni moguće, te da je i ignorantski odnos prema stvarnosti jedna vrsta političkog odnosa prema njoj. U suštini, književnost je jedna vrsta poligona za vežbanje i promišljanje života, a, što se mene tiče, od samog stvarnog života ništa nije važnije. U taj stvarni život spadaju i lični problemi i nedoumice, partnerski i porodični brodolomi, ali u njega spada i jeziva društvena stvarnost ovakve Vučićeve Srbije koja postoji na periferiji globalnog kapitalističkog tržišta. Baviti se pisanjem, a biti slep na siromaštvo, izrabljivanje radništva, autoritarnost, paranoju i nedemokratičnost u javnom prostoru, razgradnju socijalističkih i antifašističkih tekovina, potpuno zanemarivanje javnog interesa i socijalnih funkcija države, užasne globalne tokove zasnovane na pukoj kolonijalnoj i imperijalističkoj eksploataciji, sveprisutnu – glasnu i tihu – mržnju prema nekim Drugima (bile to žene, izbeglice, LGBT osobe, ove ili one nacionalne ili verske skupine ili ma ko drugi, svejedno), za mene, zapravo, znači ne baviti se pošteno književnim poslom.

* Od aktuelne situacije branite se emocijama. Da li mislite da je ljubavna poezija kod nas na lošem glasu? Piše li se danas ljubavna poezija?

– Mnoge moje pesme bave se partnerskim odnosima i emocijama i zaista ih, bez ikakve zadrške i ironijske distance, možemo nazvati ljubavnima u najklasičnijem smislu te reči. Ipak, ne bih rekao da se emocijama branim od sveta u kojem moji lirski subjekti te emocije doživljavaju. Naprotiv, nastojim da te emocije posmatram kao integralni deo i strukturne činjenice tog sveta. Bergman na jednom mestu kaže kako je život pakao i da je upravo zato bolje da ga podelimo sa nekim. Možda život i svet nisu nužno pakao po sebi, ali sam u prethodnom odgovoru detaljno elaborirao zašto mislim da je svet u kome sada živimo dosta paklu sličan. U takvom svetu, meni je – na prvom mestu kao čoveku, pa samim tim i kao pesniku – partnersko deljenje tog sveta i života nestvarno važna stvar. Ljubav i sve što je čini – dakle, razumevanje i nerazumevanje, seks i zajedničko izjedanje prženih jaja, odlasci u kupovinu i borba sa užasima porodičnih nasleđa, pritisci okoline i pritisci malih stanova, melanholija usamljenosti i ushićenost povezanosti – sve su to, dakle, stvari koje su moja neprestana opsesija i fiksacija. Ipak, rekao bih da ljubavna poezija, kao i ljubavna književnost šire gledano, danas jesu na lošem glasu upravo zato što ljubavi ne prilaze kao činjenici u tom stvarnom svetu, već kao nekom artificijalnom prostoru oblikovanom zajedničkim delovanjem konzervativnih svetonazora i komercijalno isplative ušećerenosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari