Borba za budućnost čoveka na novom rubu moći 1

Zahvaljujući uspešnoj borbi za slobodu i znanje, strukturnoj nezavisnosti od ljudi, kolektivističkim ambicijama i radikalnoj ravnodušnosti bez koje ne bi bilo ni prethodne tri odlike, nadzorni kapitalizam sada nas vodi ka društvu u kome kapitalizam nije sredstvo za stvaranje inkluzivnih ekonomskih ili političkih institucija.

Upravo suprotno – nadzorni kapitalizam treba shvatiti kao duboko antidemokratsku društvenu silu. Moj način razmišljanja nije sasvim originalan. Slične argumente izneo je i Tomas Pejn u Pravima čoveka, odrešitoj odbrani demokratije, polemičnom remek-delu kojim je odgovorio na Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj, apologiju monarhije iz pera Edmunda Berka. Pejn se zalagao za osnaživanje običnog čoveka i ukidanje privilegija aristokratije. Jedan od razloga zbog kojih se protivio aristokratskoj vladavini, bio je taj što aristokratija ne snosi odgovornost za ispunjenje potreba ljudi. „Grupi ljudi koja nikome ne polaže račune niko ne treba da veruje“.

Sedmi talas izumiranja

Antidemokratska i antiegalitarna sila nadzornog kapitalizma najbolje bi se mogla opisati kao tržišni napad iz vazduha. Nije to državni udar u klasičnom smislu, nego udar na ljude: zbacivanje čoveka pod velom Velikog drugog, kao tehnološkog trojanskog konja. Prisvajanjem ljudskog iskustva, taj udar podrazumeva ekskluzivnu koncentraciju znanja i moći kojom se obezbeđuje povlašćeno pravo na odlučivanje o podeli znanja u društvu. Reč je o privatizaciji centralnog načela u kreiranju društvenog poretka u XXI veku. Poput španskih osvajača koji šapatom deklamuju Rekirimjento, nadzorni kapitalisti postupaju u skladu sa sopstvenim deklaracijama i nameću društvene odnose svojstvene apsolutističkoj vlasti pre modernog doba. Takva tiranija hrani se ljudima i ne radi u njihovu korist. Još neverovatnije je to što se taj udar predstavlja kao personalizacija iako u isti mah skrnavi, zanemaruje, prenebregava i izmešta sve što je lično.

Reč tiranija nisam izabrala olako. Poput instrumentarne košnice, tiranija potire politiku. Temelji se na sopstvenoj radikalnoj ravnodušnosti koja podrazumeva da je svako, izuzev tiranina, običan organizam među organizmima koji se listom, bez ikakve razlike, svrstavaju među Druge. Hana Arent zapazila je da tiranija predstavlja izopačenje egalitarizma jer preti svima kao podjednako nebitnima. „Tiranin vlada po sopstvenoj volji i u skladu sa sopstvenim interesima. (…) Vladar je jedan protiv svih, a svi koje tlači su jednaki, tačnije, podjednako bespomoćni“. Podseća i na to da klasična politička teorija tiranina „ne smatra za pripadnika ljudskog roda (…), već za vuka u ljudskoj koži“.

Nadzorni kapitalizam vlada instrumentarnom moći, to jest kroz njenu materijalizaciju u vidu Velikog drugog. Poput tiranina starog veka, Veliki drugi bitiše izvan ljudskog roda, ali paradoksalno uzima ljudski oblik. U tiraniji nadzornog kapitalizma nema despotskog biča, kao što nema ni totalitarističkih logora i gulaga. Sve što je potrebno sadržano je u umirujućim porukama i emotikonima Velikog drugog; u tiskanju drugih, ali ne u panici, nego u neodoljivoj težnji da uđu u sliv, u vašoj majici načičkanoj senzorima, u nežnom glasu koji odgovara na vaša pitanja, u televizoru koji vas čuje, u kući koja vas poznaje, u krevetu koji željno iščekuje vaš šapat, u knjizi koja vas čita… Veliki drugi dejstvuje u ime neviđenog skupa komercijalnih operacija koje moraju da modifikuju ljudsko ponašanje da bi obezbedile komercijalni uspeh. On zamenjuje pravosnažni ugovor, vladavinu prava, politiku i društveno poverenje novim oblikom suvereniteta i režimom potkrepljenja kojim upravljaju privatna društva.

Nadzorni kapitalizam je bezgranična forma koja ne priznaje nekadašnje razlike između tržišta i društva, tržišta i sveta, odnosno tržišta i čoveka. Ta forma ide za profitom. Njena proizvodnja svodi se na iskopavanje. Nadzorni kapitalisti jednostrano polažu pravo na kontrolu ljudskih, društvenih i političkih teritorija koje sežu daleko izvan konvencionalnog institucionalnog terena privatne firme ili tržišta. S tačke gledišta Karla Polanjija, rekli bismo da nadzorni kapitalizam pripaja ljudsko iskustvo tržišnoj dinamici da bi se ponovo rodilo kao ponašanje. Bila bi to četvrta robna fikcija. Prve tri, po Polanjiju – zemljište, radna snaga i novac – uređene su zakonom. Mada ti zakoni nisu savršeni, institucije zakona o radu, zakona o zaštiti prirodne okoline i zakona o bankama predstavljaju regulatorni okvir kojim se društvo (ali i priroda, život i razmena) štiti od najgorih ispada destruktivne moći kapitalizma u sirovom obliku. Ipak, kad nadzorni kapitalizam prisvaja ljudsko iskustvo, ne nailazi na takve prepreke.

Uspeh tog udara na ljude gorko je svedočanstvo neispunjenih potreba drugog modernog doba, zbog čega je nadzorni kapitalizam i uspeo da se raširi. Iz tih potreba i danas crpe najveći deo svojih sirovina. U tom kontekstu nije teško razumeti zbog čega Mark Zakerberg nudi svoju društvenu mrežu kao optimalno rešenje za treće moderno doba. Zamišlja totalizujući instrumentarni poredak – koji naziva novom globalnom crkvom – koji će sve ljude na svetu povezati s nečim većim od sebe. Smatra da je to nešto Fejsbuk. On će rešavati civilizacijske probleme, graditi „trajnu infrastrukturu za povezivanje čovečanstva“ i brinuti o bezbednosti ljudi veštačkom inteligencijom koja brzo shvata „šta se zbiva širom naše zajednice“. Poput Pentlanda, Zakerberg zamišlja mašinsku inteligenciju koja „prepoznaje rizike koji bi svima promakli, kao što su planiranje terorističkih napada privatnim kanalima, zlostavljanje osobe previše uplašene da sama prijavi nasilje i drugi lokalni i globalni problemi“. Na pitanje CNN da li polaže račune akcionarima, Zakerberg je odgovorio: „Zato je dobro imati kontrolu nad kompanijom“.

Industrijska civilizacija je više od tri veka pokušavala da zagospodari prirodom zarad ljudskog napretka. Pomoću mašina smo pomerili i prešli granice životinjskog tela kako bismo uspeli da zavladamo. Tek kasnije smo postali svesni posledica. Planeta je danas u velikoj opasnosti zato što su delikatni fizički sistemi koji su nekad naseljavali nebo i mora počeli da se urušavaju.

Trenutno se nalazimo na samom početku nove epohe koju nazivam informacionom civilizacijom i opet primećujemo istu opasnu nadmenost. Međutim, umesto dominacije nad prirodom, sada je cilj da se zagospodari ljudskom prirodom. Više nismo zaokupljeni proizvodnjom mašina koje prevazilaze ograničenja tela već mašina koje modifikuju ponašanje pojedinaca, grupa i stanovništva uopšte, i to radi realizacije tržišnih ciljeva. Ta globalna instrumentarna moć nadilazi i zamenjuje ljudsku okrenutost unutarnjem biću koje podstiče volju za volju i daje podlogu našem glasu u prvom licu. Samim tim, zatire demokratiju u samom njenom korenu.

Uspon instrumentarne moći, razume se, nije prevrat u krvi. Umesto nasilja nad našim telima, treće moderno doba instrumentarizma opredeljuje se za kroćenje. Njegovo rešenje za sve glasnije vapaje za boljim životom je postepena eliminacija haosa, neizvesnosti, sukoba, nepravilnosti i nesloge u korist predvidljivosti, automatske regularnosti, transparentnosti, sliva, ubeđivanja i pripitomljavanja. Očekuje se da prepustimo vlast, zaboravimo brige, utišamo svoj glas, prepustimo se struji i poverujemo tehnološkim vizionarima čije su bogatstvo i moć dokaz da znaju bolje. Pretpostavlja se da ćemo pristati na budućnost u kojoj ćemo imati manje lične kontrole i biti mnogo bespomoćniji, gde novi izvori nejednakosti dele i potčinjavaju ljude, u kojoj se manjina smatra za subjekte a većina za objekte, manjina za nadražaj, a većina za reakciju.

Upornost te nove vizije ugrožava druge osetljive sisteme stare nekoliko milenijuma, ali ovoga puta ti sistemi su društveni i psihološki. Mislim na teškom mukom stečene plodove ljudske patnje i sukoba koje nazivamo projektom stvaranja demokratije i na dostignuća pojedinca kao nosioca samostalnog moralnog suda. Tehnološka neizbežnost je mantra koju smo naučili, ali to je samo egzistencijalni narkotik koji nam je propisan da bismo klonuli duhom.

U toku je šesti talas masovnog izumiranja. Kičmenjaci izumiru brže nego ikad još od nestanka dinosaurusa. Ova kataklizma neželjena je posledica neobazrivosti i oportunizma kojim se industrijalizam nametnuo prirodnom svetu jer ga vlastite tržišne forme u tome nisu sprečile. I tada se smatralo da je to neizbežno. Danas uspon instrumentarne moći kao jedinstvenog izraza nadzornog kapitalizma najavljuje drugu vrstu istrebljenja. Sedmi talas izumiranja ne odnosi se na prirodu, već na ono najdragocenije u ljudskoj prirodi: na volju za volju, na svetost pojedinca, na veze bliskosti, na društvenost koja nas povezuje obećanjima i na poverenje koje ta obećanja ulivaju. Izumiranje te ljudske budućnosti biće isto tako neželjeno kao i svako drugo.

Demokratska recesija

Instrumentarna moć stiče snagu izvan čovečanstva, ali i izvan demokratije. Nikakav zakon nas ne može zaštititi od onoga sa čim se nikad ranije nismo sreli. Poput nedužnog plemena Taino, i demokratska društva su podložna razornom dejstvu nepoznate sile. Nadzorni kapitalizam, u tom smislu, može se posmatrati kao deo alarmantnog globalnog usmeravanja ka onome što mnogi poznavaoci političkih nauka danas poistovećuju sa sve izraženijom fleksibilnošću javnosti kad je reč o neophodnosti i neupitnosti same demokratije.

Mnogi naučnici ukazuju na globalnu demokratsku recesiju ili dekonsolidaciju zapadnih demokratija koje su se dugo smatrale imunim na antidemokratske pretnje. O obimu i prirodi tih pretnji još se vode rasprave, ali očito je da brze društvene promene proizvode nemir i strah za budućnost, koja se ogleda u žalosnoj spoznaji da moja deca neće živeti kao ja. Tu otuđenost i nemir iskazali su mnogi ljudi širom sveta u odgovorima na anketu organizacije Pew Research s kraja 2017, koja je sprovedena u 38 država. Prema nalazima, demokratski ideal više nije svetinja, čak ni za pripadnike zrelih demokratskih društava. Mada je 78 odsto ispitanika iznelo stav da je reprezentativna demokratija dobra, 49 odsto se izjasnilo da je dobra i vladavina eksperata, 26 odsto podržalo je vladavinu snažnog vođe, a čak 24 odsto vojnu vlast.

Sve slabija odanost demokratiji u SAD i mnogim evropskim zemljama izaziva ozbiljnu zabrinutost. Sudeći po nalazima ankete Pew Researcha, samo 40 odsto ispitanika u SAD podržava demokratiju i istovremeno odbacuje sve alternative. Celih 46 odsto smatra da su i demokratske i nedemokratske alternative prihvatljive, a sedam odsto izabralo bi isključivo nedemokratsku opciju. Snaga podrške demokratiji u SAD na sličnom je nivou kao u Švedskoj, Nemačkoj, Holandiji, Grčkoj i Kanadi, dok u nekim zapadnim zemljama, uključujući Italiju, Veliku Britaniju, Francusku, Španiju, ali i Poljsku i Mađarsku, demokratiju kao jedinu mogućnost podržava u proseku manje od 37 odsto građana.

Mnogi su iz toga zaključili da tržišna demokratija više nije održiva iako je kombinacija tržišta i demokratije čovečanstvu dobro služila, pomogavši mnogima da se oslobode vekovnog neznanja, siromaštva i bola. Zgrožena društvenom degradacijom i klimatskim rasulom, kao posledicama skoro četiri decenije neoliberalne politike i prakse, značajna i šarolika grupa naučnika i aktivista danas tvrdi da je doba kapitalizma na izdisaju. Jedni predlažu humanije ekonomske alternative, drugi predviđaju duži period dekadencije, a treći, odbijeni kompleksnošću društva, smatraju da bi imalo smisla ustanoviti vlast elite i autoritarnu politiku koja bi više ličila na kineski državni sistem.

Sve to ukazuje na neporecivu istinu: kao što se kapitalizam ne sme konzumirati u sirovom stanju, tako ni ljudi ne mogu živeti bez mogućnosti povratka kući. Hana Arent bavila se tom temom pre više od šezdeset godina u Izvorima totalitarizma, gde je opisala put od osujećene ličnosti do ideologije totalitarizma. Lično iskustvo beznačajnosti, potrošivosti, političke izolacije i usamljenosti razgorelo je plamen totalitarnog terora. Takve ideologije, primetila je, pojavljuju se kao „poslednja potpora u svetu u kom se čovek ni u koga i ni u šta ne može pouzdati“. Godinama kasnije, u potresnom eseju Vaspitanje posle Aušvica iz 1966, društveni teoretičar Teodor Adorno pripisao je uspeh nemačkog fašizma tome što je potraga za boljim životom mnogima postala tako teško breme. „Mora se prihvatiti da su fašizam i užas do kog je doveo povezani s činjenicom da su stari oblici vlasti (…) ugašeni ili svrgnuti u vreme kad narod još nije bio psihološki spreman za samoodređenje. Pokazalo se da nije dorastao slobodi koja mu je pala s neba“.

Veliko davanje, još veće uzimanje

Ako nas zastraši sopstvena borba za samoodređenje i prepustimo se čarima Velikog drugog, nehotice ćemo budućnost povratka kući trampiti za nepodnošljivu mogućnost neme, sterilne tiranije. Treće moderno doba koje rešava naše probleme po cenu ljudske budućnosti okrutna je i čudovišna verzija kapitalizma i digitalnih resursa kojima raspolaže. To bi takođe bila neprihvatljiva uvreda demokratiji. Ponoviću upozorenje Tome Piketija: „Tržišna ekonomija, (…) prepuštena samoj sebi (…), sadrži moćne sile razdora koje bi mogle ugroziti demokratska društva i vrednosti društvene pravde na kojima počivaju“. Upravo takav talas zapljusnuće nas budemo li se predali nadzornom kapitalizmu, tom doskora nezamislivom obliku sirovog kapitalizma koji svakako doprinosi slabljenju podrške demokratiji jer svojom lukavo sprovedenom voljom uspeva da potčini ljude. Toliko toga daje, ali uzima još više.

Nadzorni kapitalizam stupio je na scenu u vreme kad je demokratija već bila poljuljana. U početku je opstajao i rastao zahvaljujući slobodi koju je grabio neoliberalizam, odvojivši se od života ljudi. Njegovi autori ubrzo su shvatili kako najbolje da iskoriste povoljan vetar koji je raznosio značenje i otpornost demokratije. Uprkos njihovoj retorici i mogućnostima koje su budile nadu u jačanje demokratije, doprineli su rađanju novog pozlaćenog doba ekstremne ekonomske nejednakosti, nekad nezamislivih oblika ekonomske isključivosti i novih izvora nejednakosti koji podešivače razdvajaju od onih koji se podešavaju. Među mnoge udarce koje je nadzorni kapitalizam zadao demokratiji i demokratskim institucijama ubrajam: neovlašćeno prisvajanje ljudskog iskustva, polaganje prava na podelu znanja u društvu, strukturnu nezavisnost od naroda, tajno nametanje kolektiva košnice, uspon instrumentarne moći i radikalne ravnodušnosti u osnovi njegove logike iskopavanja resursa, stvaranje i primenu Velikog drugog kao skupa sredstava za modifikaciju ponašanja, ukidanje osnovnog prava na buduće vreme i osnovnog prava na utočište, degradaciju samoodređenog pojedinca kao nosioca demokratskog života i insistiranje na psihičkoj obamrlosti kao odgovoru na nepravednu razmenu. Danas vidimo da nadzorni kapitalizam kreće u pohod na još širu dominaciju nego što je njegov neoliberalni izvorni kôd mogao da predvidi. Sada polaže pravo na slobodu i znanje, a na srcu mu je kolektivistička vizija upravljanja društvom u celini. Mada još podseća na Hajekove, pa čak i na Smitove ideje, njegove antidemokratske kolektivističke ambicije pokazuju da je to zapravo nezasito dete koje proždire svoje ostarele tvorce.

Cinizam je zavodljiv i može nas sprečiti da uvidimo kako je demokratija i dalje naš jedini put ka reformama. To je jedina ideja proizašla iz duge istorije ugnjetavanja koja podrazumeva neotuđivo pravo ljudi da vladaju sami sobom. Demokratija je pod opsadom, ali ne smemo dozvoliti da zbog mnogih problema odustanemo od onoga što nam nudi. Upravo iz spoznaje te dileme, Piketi odbija da prizna poraz i kaže da demokratske institucije koje propisuju trajne i delotvorne protivmere mogu, kao i dosad, da zauzdaju čak i abnormalnu dinamiku akumulacije: „Da bismo ponovo preuzeli kontrolu nad kapitalom, sve nade moramo položiti u demokratiju.“

Demokratija nije otporna na pojave bez presedana, ali snaga njenih institucija jeste merni uređaj koji određuje trajanje i destruktivnost te neotpornosti. U demokratskom društvu, debata i protivdejstvo još zdravih institucija može okrenuti javno mnjenje protiv neočekivanih izvora tlačenja i nepravde, nakon čega slede usvajanje i dosledna primena propisa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari