(D)efekti (ne)ostvarene države

Godine velikih nada i gorkih razočaranja (Profil, Zagreb 2021).

Dakako, osnov ove knjige velikim je dijelom komponiran na temeljima već ranije objavljenih radova, ali ono bitno novo, kako ističe sam autor, sadržano je u perspektivi, odnosno atmosferi u kojoj je (na)pisana studija.

Umjesto očekivanog napretka i optimizma koji su ovladali društvom svršetkom tzv. Domovinskog rata (1991-1995), pod tegobnim teretom ratnog nasljeđa, ali i niza drugih političkih okolnosti i društvenih slabosti, HDZ je pod vodstvom i autoritetom Franje Tuđmana pristupio obogotvorenju ideje nacionalne države čime je u cijelosti zanemario vlastite demokratske proklamacije i programe, zakone, pa i sam Ustav, ujedno prisvajajući i podređujući sve institucije vlasti i moći osobnom, kao i puko stranačkom i usko klijentelističkom interesu.

Političkim parazitizmom vladajuća je stranka zagušila i porobila sve sfere hrvatskog društva, izvršena je kriminalna privatizacija državnog i društvenog vlasništva, nacionalizam se (posebice antisrpski resentimenti) povampirio, a model krutog upravljanja državom, bez ogleda na formalno demokratsku formu, gotovo da je preslikan iz bivšeg, jednopartijskog sustava.

HDZ je pod Tuđmanom, a potom Sanaderom, Karamarkom i Plenkovićem (p)ostao „strankom održivog lopovluka, klijentelizma, nacionalizma i ustašluka“ i ta se krimogena hobotnica protegla čak i na ona periferna područja koja nemaju nikakav značaj za obnašanje vlasti, ne dopuštajući tako da joj bilo što izmakne kontroli.

Goldstein je knjigu podijelio u šest zaokruženih poglavlja, od kojih se četvrto (Društvo 1990-ih) čini ključnim za cijelu studiju, jer su upravo u tom razdoblju uspostavljeni oblici hadezeovske, stranačke (sve)moći, prije svega otjelotvorene u Tuđmanovoj karizmi i autoritarnosti (koju se nitko od političkih aktera ne usudi kritički propitati) i silnim političkim zlouporabama i manipulacijama, a posebice moralnom rasapu svih društvenih vrijednosti koje upravo danas kulminiraju u svekolikim svojim drastično-zloćudnim sadržajima i formama.

Naravno, u fokusu studije su politički procesi, ali posebnu interesantnost čini analiza niza ličnosti (Pašalić, Šušak, Sanader, Marko Perković Tompson, Zdravko Mamić, Kolinda Grabar Kitarović, Željko Kerum, akademik Reiner…), koje su zapravo paradigme države i društva koji krupnim koracima grabe stazama i bogazama ilebaralizma, u zajednicu u kojoj je politički život sveden na bezsadržajne forme, građanski je sloj marginaliziran i ponižen, a socijalne vrijednosti degradirane na puki ritual, dok je svemu svoj obol definitivno dala pandemija kovida-19, koja je razotkrila zastrašujuću, posvemašnju nesposobnost (i nebrigu) vladajuće elite da osigura barem minimum zaštite zdravlja vlastitog pučanstva.

Zahvaljujući Tuđmanovom modelu vladanja RH se našla u međunarodnoj izolaciji, ali nakon siječanjskih izbora 2000, stvari su se počele mjenjati na bolje, jer su se građani konačno probudili iz nacionalističkog transa i pokazali da su nezadovoljni rezultatima dotadašnje politike.

Mesić i Račan, ma što mislili o njima, ipak su politički relaksirali društvo, ali se nisu usudili ići u radikalne zahvate, bez kojih nije bili moguće prevladati krizu.

To su i razlozi zašto je HDZ, pod vodstvom Sanadera, pobjedio na slijedećim izborima; činilo se kako novi lider desnice ima snage reformirati HDZ, ali ubrzo se pokazalo kako je to samo iluzija; jedino je bio sposoban mafijaški skrbiti za vlastiti džep, ali ne i suočiti se s galopirajućom ekonomskom krizom.

A, kad je 2009. Sanader odstupio, odnosno pao s vlasti, RH je ušla u fazu dramatičnih perturbacija; istina na predsjedničkim i parlamentarnim izborima (2010/11) građani su povjerenje poklonili ljevici (Ivi Josipoviću i SDP, na čelu sa Zoranom Milanovićem), time su Hrvatskoj bila otvorena vrata za ulazak u EU, ali nisu bila nađena rješenja za tešku ekonomsku krizu koja rezultirala velikom nezaposlenošću.

HDZ se ponovo konsolidirao i provjerenim desničarskim receptima, na krilima nacionalizma (pre)uzeo je kormilo vlasti u svoje ruke koje do danas čvrsto drži, prije svega zahvaljujući nesposobnosti ljevice da izađe iz krize identiteta u kojo već dugo tavori.

Konzervativno-nacionalistička homogenizacija, začinjena korupcijom i kriminalom pod vodstvom Plenkovića pokazuje konstantnu nemoć da se hrvatsko društvo transformira u pristojno uređenu demokratsku zajednicu.

I stoga, Goldstein postavlja logično pitanje: je li se i koliko se Hrvatskoj isplatilo osamostaljenje? Po mišljenju autora tim procesima nije bilo alternative (rat, agresija…), ali budući niti jedna od vladajućih reprezentacija nije bila spremna na suštinske reforme, RH se danas nalazi u stanju ekonomske i moralne entropije i gotovo po svim parametrima na samom dnu EU.

Ili, kako piše Goldstein: „Tuđman… kad je odlučivao o temeljnim pitanjima razvoja tadašnje Hrvatske imao je na raspolaganju više opcija, ali je, uglavnom izabrao one koje su se danas, 2021. pokazale dugoročno pogubne… Stvorio je društvo u kojem je sve moralo biti po mjeri njegova dvostrukog morala: jedni (izabrani) mogu sve, dok drugi ne mogu ništa“.

Hrvatsku političku i društvenu scenu autor je sveo na akronim nkkkk (nacionalizam, korupcija, klijentelizam, konzervativizam, klerikalizam), danas je RH intelektualno zapuštena zemlja, koja se ne želi suočiti sa zločinima počinjenim uoči i tijekom tzv. Domovinskog rata.

Na koncu, bilo bi možda najprimjerenije parafrazirati Mihiza i zaključiti: Goldsteinova je knjiga izvrsna, iako ima dosta mana i nedorečenosti, za razliku od niza tematski sličnih radova iz pera tzv. domoljubno profiliranih historičara čija djela imaju samo jednu manu: naprosto su loše napisana.

Suprotno Goldsteinu, ne nude ništa izuzev mučnine i praznine i utoliko ova knjiga popunjava veliku prazninu u inače beznadno suhoparnoj i ideološki profiliranoj hrvatskoj historiografiji.