Dugi vek CIA verzije "Tarabićeve apokalipse" 1Foto: D. Bisenić

Srbi i Srbija i posle 30 godina od kreiranja američke Obaveštajne procene 1590, nastavljaju da žive pod njenom fatalističkom senkom, bez jasnog naznaka da su decenije koje su prošle izmenile mnogo šta u vrednosti i realizmu ocena ovog dokumenata.

Kao što je neuvijeno, sa sudbinskom izvesnošću, krajem oktobra 1990. svima saopštila vest o nestanku Jugoslavije u roku od godinu dana i početku građanskog rata najdalje za dve godine, ona je pedantno analizirala i otklonila svaku mogućnost koja bi ulivala nadu u drugačiji fatum i usud zemlje za koju se verovalo da je jedna od najsrećnijih konglomerata istoka i zapada, komunizma i kapitalizma, nacionalne, religiozne raznolikosti i tolerancije, uspešno zalečenih rana Drugog svetskog rata.

Procena je takođe gotovo doslovno opisala sudbinu Srbije s kojom se ona nosi od početka krize u Jugoslaviji.

To je stalo samo u dve rečenice: „Srbija može ‘sačuvati’ jedinstvo srpskog naroda samo uz rizik građanskog rata. Čak i ako Srbija izađe kao ‘pobednik’, ona bi bila međunarodno diskreditovana, bankrot, ostavljena da nametne svoju volju još većem broju neprijateljskih naroda i izolovana u suočavanju s problemima Kosova i Makedonije.“

Ovaj dokument oblikovao je konture predstavljanja, tumačenja, razumevanja i interpretacije uzroka i prirode jugoslovenskog sukoba, koju su u njegovom toku dorađivali mediji, stručnjaci i diplomate.

Nije malo onih koji misle da je ona bila uputstvo, vodič za sukobljene narode i za one koji su hteli sukob, a da na kraju ne moraju da strahuju od bilo kakve američke akcije, pošto je poslednji stadijum defetizma njenih zaključaka bio da „Amerika ne može ništa da učini“ kako bi sprečila raspad Jugoslavije i građanski rat u njoj.

Procena je bila jugoslovenska smrtovnica, objava dolazeće i neminovne apokalipse.

Ali, simbioza raspada i građanskog rata bila je i platforma za promenu granica unutar Jugoslavije.

„Kada sam ušao na prijem u jugoslovensku ambasadu 29. novembra u Vašingtonu, svi su me gledali kao da je ušao sam crni đavo“, pričao mi je novinar „Njujork tajmsa“ Dejvid Bajnder dok smo doručkovali jednog maglovitog jutra u beogradskom hotelu „Moskva“ u kojem je redovno odsedao.

Za takav doček postojao je i razlog.

Zahvaljujući Bajnderu, ovaj najpoverljiviji dokument američkih obaveštajnih službi doživeo je sudbinu Tarabićevih proročanstava – za njega su svi znali i svi bili opijeni magičnom moći reči koje su potvrđivale neminovnost nečega što tada čak ni najhrabriji nisu smeli da pomisle.

Bilo je to proročanstvo koje se ispunjavalo samo od sebe.

Bajnder se trudio da redovno posećuje Evropu, naročito Jugoslaviju.

Negde u novembru 1990. kada je bio u Jugoslaviji, posetio je tadašnjeg ambasadora Vorena Cimermana.

„Vorena sam znao veoma dugo, od 1964. kada je počeo da radi u Stejt departmentu. Sedeli smo u njegovoj kancelariji, u kojoj sam ja verovatno bio više puta nego on sam, kada mi je rekao: ‘Upravo sam dobio delove Obaveštajne procene u kojoj se predviđa skori raspad Jugoslavije, ali ja u to ne verujem.’ To mi je odmah zvučalo kao senzacija, ali sam znao da ne vredi da ga više pitam o tome, niti da nešto pokušavam kod službenika CIA u ambasadi“, pričao je Bajnder.

Po povratku u Vašington zakazao je sastanak sa službenicima Stejt departmentu i CIA. U Stejt departmentu sačekao ga je Šon Berns koji mu nije dao procenu na uvid, ali mu je široko citirao šta piše u materijalu, posebno opise hrvatskog i slovenačkog nacionalizma, zaključujući da će zemlja da se raspadne najkasnije za dve godine.

U CIA sačekala su ga trojica službenika koji nisu mogli da pričaju o sadržaju procene, ali su potvrdili sve najmračnije prognoze. Sa tekstom od 1.200 reči otišao je kod urednika Barnarda Vudsona.

On je pohvalio tekst, ali je rekao da nije dovoljno dobar za naslovnu stranu.

Vudson je bio klasični urednik „Njujork tajmsa“, veliki profesionalac – s manjkom imaginacije.

Nakon što je „Njujork tajms“ objavio tekst na unutrašnjim stranama, sutradan su ga sve svetske agencije prenele kao prvu vest, a sve najvažnije svetske novine posvetile su joj naslovne strane.

Uključujući tu i neke jugoslovenske.

Bajnder je skinuo veo sa ove konstrukcije koja je, ispostaviće se, bila najsličnija kavezu za celu Srbiju.

A graditelj kaveza je druga osoba.

Sada smo u prilici da prvi put javnosti otkrijemo njegovo ime i objavimo razgovor koji smo vodili s njim.

Bio je to tadašnji nacionalni obaveštajni oficir za Evropu, Marten Van Hojven.

Istoričar po obrazovanju i diplomac Pravnog fakulteta na Jejlu, Van Hojven je bio diplomata od karijere u Stejt departmentu.

Penzionisao se 1987. i prešao u Nacionalni obaveštajni savet.

Van Hojven je takođe dobro poznavao Cimermana i Iglbergera.

O tome kako je nastala ova procena i zašto je bila takva kakva je bila, Marten van Hojven je prvi put ispričao nama, u razgovoru u Vašingtonu, u čuvenoj „Votergejt“ zgradi gde je stanovao posle penzionisanja.

Drugi svedoci, poput Bajndera, Iglbergera i Cimermana su preminuli, dok van Hojven živi u Vašingtonu.

Krajem 1989. znalo se da će za nekoliko meseci zamenik državnog sekretara Džemsa Bejkera, Lorens Iglberger, da bude u Beogradu, na obeležavanju 110 godina uspostavljanja diplomatskih odnosa SAD i Jugoslavije.

Marten van Hojven održao je u novembru 1989. konferenciju na kojoj se raspravljalo o budućnosti istočne Evrope.

Konferencija je bila malo van Vašingtona, u Ilkridžu, u Merilendu.

Obaveštajci i eksperti koji su se okupili na jednom mestu, priznali su da su promene koje su zahvatile Evropu destabilizujuće i da će u bliskoj budućnosti „proces dezintegracije nadvladati procese integracije“.

Eksperti su zaključili da će biti neophodno američko prisustvo u istočnoj Evropi „zato što će samo SAD moći da uključe SSSR u fundamentalna pitanja stabilnosti regiona“.

Pominjanje Jugoslavije u izveštaju bilo je kratko, ali upozoravajuće.

„U Jugoslaviji je politička zajednica razbijena. Postoji značajna opasnost od haosa i građanskog rata. To bi destabilizovalo Rumuniju i obnovilo teritorijalne sporove sa Mađarskom, Bugarskom i Albanijom“, navedeno je u izveštaju.

„Kada sam posle dva dana pročitao sopstvene zaključke sa konferencije, uvideo sam da moramo nešto da uradimo što se tiče Jugoslavije, jer sam shvatio da se tu događaju stvari koje su drugačije od ostalih država istočne Evrope. Tako da sam dobio dozvolu da uradim procenu. Otišao sam lično u Jugoslaviju. Nažalost, Voren (Cimerman) nije bio tamo te nedelje kad sam ja bio. Išao sam svuda okolo. Razgovarao sam sa dosta Jugoslovena. Ali, naravno, uglavnom sam razgovarao s ljudima u ambasadi. Onda smo nastavili rad u leto i u jesen i procena je završena krajem oktobra. Na samoj konferenciji koja je trajala dva dana, nismo zaključili da će se Jugoslavija raspasti. Do njega smo stigli kasnije, kada su urađene analize, ali smo znali da problem postoji“, ispričao je Van Hojven.

Jedna nevolja, međutim, nikada ne stiže sama.

Amerikanci su na kraju „hladnog rata“ doslovno otpisali Jugoslaviju.

Kada je novi američki ambasador Voren Cimerman stigao 1989. u Jugoslaviju, imao je poseban zadatak.

„Zamenik državnog sekretara Iglberger i ja smo se složili da u mom predstavljanju u glavnim gradovima republika treba da saopštim novu poruku: Jugoslavija više ne uživa geopolitičku važnost koju su joj SAD davala tokom hladnog rata“, opisao je Cimerman svoju ulogu kao „poštonoše loših vesti“.

Tako se Jugoslavija, odjednom, od mezimice američke spoljne politike pretvorila u suvišno i neželjeno „trinaesto prase“.

U takvoj atmosferi nastajao je tekst obaveštajne procene, ali to nije bila njegova jedina i najvažnija osobenost.

On je napisan iz dva puta, uz „popravni“ pošto zaključci prvog nacrta teksta nisu prihvaćeni.

Taj tekst, mora se reći, imao je sasvim suprotan zaključak od konačne verzije, po kojem je ova procena postala čuvena, jer je predviđao opstanak Jugoslavije.

Ubrzo po povratku iz Beograda, Van Hojven je dodelio zadatak izrade Nacionalne obaveštajne procene zaposlenima u NIC.

Kao glavnog autora, Van Hojven je odabrao penzionisanog zvaničnika Stejt departmenta, čije ime nam nije otkrio, koji je bio analitičar-veteran i koji je smatran za dobro obaveštenog čoveka o jugoslovenskim i istočnoevropskim pitanjima.

U prvom nacrtu, završenom tokom leta 1990. godine, on je naveo dokaze za i protiv verovatnoće raspada Jugoslavije i zaključio da postoji više razloga da republike ostanu zajedno nego da se razdvoje.

„One će ostati zajedno uprkos problemima jer je raspad države tako mračna budućnost da Jugosloveni, posebno oficiri JNA, neće dopustiti da se to dogodi“, glasio je analitički zaključak u prvom nacrtu obaveštajne procene, rekao je van Hojven.

„Tim zaključkom nisam bio zadovoljan. Moj put i boravak u Jugoslaviji uverili su me da su izgledi za jedinstvenu jugoslovensku federaciju daleko manje ružičasti nego što je prvi nacrt sugerisao. Štaviše, ukoliko bi se raspad Jugoslavije mogao obaviti na kontrolisan, postepen način – nešto što je bilo malo verovatno da su sami Jugosloveni u stanju da urade – verovatnoća nasilnog ishoda je bila sve veća“, ispričao nam je Van Hojven.

Ostali su se saglasili s njegovim mišljenjem, pa je on dodelio zadatak izrade procene drugim iskusnim posmatračima događaja u Jugoslaviji, uključujući jednog analitičara CIA, koji je ranije radio u regionu i bio blisko upoznat sa ovim pitanjima.

Taj analitičar je verovao da je prvenstveno sovjetska pretnja vojnom intervencijom bila ono što je držalo Jugoslaviju na okupu nakon Titove smrti.

Pošto je i sam Sovjetski Savez počeo da se raspada 1989. godine, ova pretnja se smanjivala do tačke u kojoj se više nije uzimala u obzir, posebno u Sloveniji i Hrvatskoj, u koje je često putovao.

On je polagao malo ili nimalo na želju jugoslovenskih naroda za zajedničkim životom.

„Mogao sam da vidim da žele da izađu iz Jugoslavije“, prisećao se taj analitičar u neimenovanom svedočenju za potrebe konferencije o obaveštajnim procenama o Jugoslaviji koja je održana 2006. u vašingtonskom centru Vudro Vilson.

On je opisao da je prvi, odbačeni nacrt obaveštajne procene, bio sličan onome što bi i sam napisao neposredno posle Titove smrti.

Predstavljao je tačnu sliku tadašnje situacije, ali u godinama koje su usledile situacija se promenila.

Snage nacionalizma su izuzetno ojačale, posebno u Srbiji i Hrvatskoj, do tačke u kojoj su razlozi za ostajanje zajedno svi smanjeni, bar po uviđanju samih Jugoslovena, a sovjetska pretnja je sasvim nestala.

Tako je Obaveštajna procena 1590 napisana iz perspektive destrukcije, a ne očuvanja Jugoslavije. Mračni pasaži i slike kojima se u ovim redovima oslikava budućnost Jugoslavije smenjivali su se sa još sumornijim prognozama budućnosti.

Tako je navedeno da je „u Sloveniji, a u manjoj meri u Hrvatskoj, novi nacionalizam je okrenut Zapadu, demokratski i preduzetnički, dok je u Srbiji ukorenjen u državno statičkoj ekonomiji, vojničkoj tradiciji i većoj sklonosti kao snažnoj centralnoj vladi koju predvodi dinamična ličnost“.

Na kraju, postavilo se pitanje gde se okončava 1590, u nekoj definitivnoj ili privremenoj konfiguraciji?

Raspad zemlje i sukob oko teritorija koji je navela procena, zajedno vode u teritorijalnu prekompoziciju.

Mada to ona nigde eksplicitno ne kaže, ona predstavlja platformu promene granica u Jugoslaviji. Na to je skrenuo pažnju glavni analitičar CIA za Jugoslaviju, Dejvid Kanin, na konferenciji Vudro Vilson centra održanoj u decembru 1993. kada je rekao da će „biti teško ili nemoguće preokrenuti velike demografske promene kada su stotine hiljada Srba, Hrvata i Muslimana proterane iz svojih domova“.

Na osnovu toga, Kanin je zaključio: „Verujem da se krećemo u pravcu Velike Srbije, Velike Hrvatske i Velike Albanije koje će nastati kao rezultat rata. Pitanje je da li mi time upravljamo ili to ignorišemo. Za sada pokušavamo time da upravljamo, a ne samo da ignorišemo“.

Kada je reč o Srbiji, procenjeno je da ona može „sačuvati“ jedinstvo srpskog naroda samo uz rizik građanskog rata. Čak i ako Srbija izađe kao „pobednik“, ona bi bila međunarodno diskreditovana, bankrot, ostavljena da nametne svoju volju još većem broju neprijateljskih naroda i izolovana u suočavanju s problemima Kosova i Makedonije“.

Nije se računalo na sposobnost JNA

Marten van Hojven kaže da se nije računalo da bi vojska mogla da spase Jugoslaviju, jer JNA „nije poput turske vojske imala ustavnu ulogu da očuva sistem“, a „srpska vojska nije imala tu tradiciju“. Prepričao je i svoj razgovor sa Vorenom Cimermanom. „Jednom sam pitao Vorena kako to da smo promenili politiku? Mi prvobitno nismo podržali raspad, nismo priznali Sloveniju i Hrvatsku, a onda smo prvi priznali Bosnu. On mi je rekao: „Pa, probali smo sve, pa smo morali da probamo nešto drugo.“

Učesnici „jezgra“ i njihova kasnija uloga

Neki od učesnika „jezgra“ ili „kokusa“ kako se oni zovu u procesu pisanja procene, kasnije će imati veoma istaknutu ulogu u tumačenju sukoba. To su Dejvid Gompert, koji je napisao čuveni tekst u „Forin afersu“, „Kako poraziti Srbiju“ kao i Sabrina Ramet, koja je kontinuirano nastavila da elaborira krivicu srpske strane. Mnogi su proceni zamerili da nije definisala šta su američki interesi, mada je iz političkih poruka koje smo naveli, bilo jasno da Jugoslavija više nije prioritet za SAD.

Sudbina Srbije i Srba van granica

„Ključno pitanje za Srbiju je „sudbina“ Srba koji žive van granica Srbije. To je pitanje od najvećeg psihološkog značaja za Srbe i nijedno rukovodstvo u Beogradu ne može lako prihvatiti odgovornost za razbijanje jedinstva srpskog naroda, cilja za koji Srbi misle da su se borili i izborili – i pobedili – u četiri krvava rata u ovom veku. Konfederalni kompromis Srbi bi takođe doživeli kao fragmentaciju srpskog naroda, gubitak jedinstva srpskog naroda. Srbija bi mogla odbiti čak i da razgovara, što bi nosilo teret odgovornosti za ubrzavanje raspada države. Međutim, u takvim razgovorima sve alternative su za Srbiju takođe neprijatne: insistiranje na očuvanju federacije preteći upotrebom sile ako ona treba da se sačuva – recept za građanski rat sa neizvesnim izgledom za „pobedu“; odlučiti se za secesiju same Srbije, zaključujući da bi Srbija bolje ostvarivala svoje interese kao suverena država nego kao „kastrirani“ entitet u labavoj konfederaciji; ili pristati na labavu konfederaciju kakvu traže Hrvatska i Slovenija. (Obaveštajna procena 1590)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari