Guliveri reči, Liliputanci dela 1

Dosije „Orlovsko gnezdo“ (Nikolina porodica se kvalifikuje kao pročetnička zato što su im svratili četnici – vidi prvi nastavak) tiho će se šunjati i za malim Idžom i za velikim Idžom, godinama.

Osnovnu školu je završio u svom selu, gimnaziju u Prijepolju. Dobija stipendiju za Vojnoindustrijsku školu u Kragujevcu, zatim srednjotehnička, pa Mašinski fakultet. JNA je imala veliku i značajnu ulogu u obrazovanju i modernizaciji društva. Nikola je ozbiljno shvatio parolu da moramo svakog dana u svakom pogledu što više da napredujemo. Bežao je od siromaštva i zaostalosti, i svoje i kolektivne, radio je i učio i dan i noć. Nije mu padalo na pamet da ide van zemlje, udarnički se upregao da Kragujevac postane industrijski gigant. Prvoslav Raković ga ubacuje u rukovodeću ekipu. Opšta politička liberalizacije izbacuje i Nikolu na površinu, prvo je sekretar SK u Zavodima, a zatim je sa samo 32 godine biran za sekretara gradskog Komiteta u Kragujevcu, u jednom od najvećih republičkih i jugoslovenskih privrednih centra sa masovnom radničkom klasom.

Bilo je to, međutim, pravljenje računa bez krčmara.

Neizbežni Tito je u Srbiji lako nalazio kadrove pohlepne na vlast i spremne na obračun sa drugovima i kolegama. Ako nije mogao u Sloveniji, u Srbiji je mogao da obori bilo koju vladajuću garnituru, ma koliko ona bila napredna, ma koliko to bilo protivno čak i zdravom razumu. Ni do danas ne znamo s kim se on u tim odlučujućim vremenima dogovarao i koja je strana sila na njega imala uticaj. U poznim godinama okretao se idealima svoje mladosti, sovjetskom komunizmu, Moskvi, sve češće je govorio da „svaki vuk ima svoj brlog u koji se vraća“. Razvoj privrede je dizao sve parametre standarda, društvo i mnogi pojedinci su bili sve imućniji, izlazilo se iz šinjela Vođe.

Danas se često sa nostalgijom priziva sećanje na to prosperitetno doba „titoizma“, ali nije se u njemu živelo bolje zbog Tita, nego zbog privrednog poleta oslonjenog na zapadne tehnologije i finansije. Živelo se bolje zbog Rakovića, Jasića i mnogih drugih sposobnih direktora. Jugoslavija se pretvarala u „Zapad“ i bila vrlo primamljiva građanima Istočnog bloka. Takav privredni polet Jugoslavija nikada nije imala, niti će ga više ikada imati. Od 1957. do 1965. vrednost proizvodnje se povećala za 2,6 puta, sa prosečnom godišnjom stopom rasta od 10 posto, jednom od najvećih na svetu. U narednom periodu (1965-1973, posle Brionskog plenuma, mrtvorođene privredne reforme i destruktivnog samoupravljanja) proizvodnja i stopa rasta će se prepoloviti.

Privredni zalet kod komunističko-nacionalističke birokratije po republikama i pokrajinama izazivao je strah da će biti razvlašćena. Kada je Tito posetio zavode, Raković je referisao o velikim uspesima u proizvodnji, o otvaranju fabrika u Jugoslaviji, Aziji, Africi, o sve većem broju zaposlenih. Rukovodstvo je bilo impresionirano, a Dušan Petrović Šane je uzviknuo: „Ala se ovi šire, pa oni će i vladu da uzmu…“. Instinktivno je otkrio strah cele partijske i državne aparature – da će izgubiti vlast, da će postati nepotrebni. I pozvalo se na uzbunu pred „kapitalizmom“, pred „profiterima“, pred „eksploatatorima radničke klase i naših naroda i narodnosti“, pred „tehnomenadžerima“ i „liberalima“. „Liberali“ su bili etiketa, meta za odstrel, u stvarnosti nije postojao, niti je mogao da postoji ni liberalni program, niti mejnstrim po zadatim liberalnim principima.

Tito piše čuveno „Pismo“ i počinje još jedan obračun. Na partijskom sastanku se Nikola Kartalović suprotstavio: „Pismo ruši ceo sistem, državu i sve institucije. Ono se stavlja iznad Ustava, iznad Skupštine, iznad svih partijskih organa“. Bila je potrebna baš velika hrabrost da bi se Tito zapravo optužio za politički terorizam. Inženjer Kartalović je pregnantno opisao pravu istoriju Srbije – istoriju voluntarističke dominacije Vođa zloupotrebom narodnih interesa, što narod usled zaostalosti ne shvata i ne prepoznaje.

I u Kini je Mao proglasio „kulturnu revoluciju“ da ne bi izgubio vlast, a protiv „revizionista“ i „kapitalizma“. Popularnost „maoizma“ raširila se i u Evropi među levičarima. Istovremeno, u Evropi, Sovjetski Savez se aktivirao, trupe Varšavskog pakta su upale u Prag i kidnapovale Aleksandra Dubčeka i vođe Praškog proleća. Kad god su se u Jugoslaviji javljale političke bure (maspok, cestna afera, liberali i tehnomenadžeri) Brežnjev je telefonom zvao Tita da se raspita šta se to događa i šta se radi. Evrokomunizam Berlinguera, Maršea i Karilja išao je u drugom pravcu – odbacivali su kult vođe i „diktaturu proletarijata“, sovjetski državni socijalizam, podržavali su društvene reforme i tražili lojalnost radničke klase prema institucijama građanskog društva. Marko Nikezić se opredeljivao za evrokomunistički trend.

Tito je ponovo aktivirao radikalski rušilački temperamenat u Srbiji. Dragoslav Marković i Petar Stambolić su sa izabranom ekipom svake nedelje leteli na Brione, na konsultacije. Populizam je upalio motore. Izgradnja moderne privrede inače je bila na slabim temeljima, od početka je zavisila od raspoloženja i „znanja“ „društveno-političkih radnika“, a oni o ekonomiji i finansijama nisu mnogo znali. Fijatove, Filipsove, Fergusonove fabrike u Kragujevcu, Nišu, Rakovici bile su kao spuštanje Apola na Mesec. Zapadna tehnologija je pala u ruke polupismenim ljudima, a podrazumevala je stručni, kontinuirani i odgovorni rad, sve čega u Srbiji nije bilo. Tek kada je čitava Srbija napravljena velikom radionicom sa masovnim zapošljavanjem, otkrilo se koliko smo „bolesni“. Masovno se odlazilo na lažirana bolovanja. Galama oko „naših radničkih prava“ bila je, gotovo po pravilu, u obrnutoj srazmeri sa radnim sposobnostima i radnim učinkom galamdžija. Bilo koji radnik „nezadovoljan“ ručkom u ogromnoj menzi za hiljade radnika mogao je drsko da baci tacnu i prozove Prvoslava kako zakida radničkoj klasi na ručku. I lično Prvoslav je morao snishodljivo da razgovara sa „samoupravljačem“. A „samoupravljači“ su krali inventar, alate, delove, pa i cele proizvode, lomili , uništavali i prepuštali mašine propadanju. Prvoslav Raković se jadao da Zastava ponekad liči na fabriku otpada, razbacan svuda unaokolo oko hala, a ne na fabriku automobila.

„Kapitalizam“ od koga su se uplašili Tito i partijska birokratija nije imao budućnost u Srbiji. No pasaran. Srpski socijalizam nije mogao da dostigne kapitalizam, kao što to nije mogla ni srpska monarhija, niti Pašićev nacionalizam. San o novom društvu izazivao je halucinacije, ali nije mogao da utemelji uspešnu privredu. Krajem maja 1972. sva raspoloživa novčana sredstva Srbije iznosila su 3,7 milijardi dinara, a njene ukupne obaveze krajem 1971. bile su 61,2 milijarde dinara. Međusobna dugovanja srpska preduzeća su redovno izmirivala preko sudova. Broj sudskih odluka je porastao sa 160.000 u 1968. na 356.000 u 1971, i na 253.000 za pet meseci u 1972. godini. Kako dužnici nisu imali novaca mnoge sudske odluke nisu bile sprovedene, a u 1971. samo za sudske troškove je isplaćeno kolosalnih 345 miliona dinara. Najveći dužnik privredi bila je država, od federacije do opštine. Početkom 1972. srpska partija i država dugovale su privredi 3,5 milijardi, a to je bio ukupan iznos novčane mase kojim je republika raspolagala. I paradoksalno, najveći dužnik je vedrio i oblačio u privredi, smišljao mere i reforme za njenu sanaciju, smenjivao i postavljao rukovodeće timove po preduzećima, i kreditirao solidnim novcem ne najbolje, već gubitaše. Populizam je uspešno hranio i branio endogenu lenjost i megalomanske fantazije, gubitaše i falsifikatore završnih računa, skrivao pljačku preduzeća i onesposobljavao ih za investicije. Josip Broz se, recimo, tipično populistički obratio 1971. Marku Nikeziću i srpskom CK SK: „Izvinite – ako vi mislite da radnička klasa u Srbiji treba da steže kaiš zbog nekih potreba bržeg razvoja – tu se ne bismo mogli složiti… Ona ima pravo da se odupre…“. Ovaj poziv na pobunu bio je poziv na stagnaciju, na entropiju.

Jedan kapitalistički proizvod masovne kulture poznat kao Rolingstounsi nastao u isto vreme kada i najveći poleti u Jugoslaviji, još živi, nije se raspao. Četvorica rokera na Zapadu su stvorili veću i trajniju vrednost, neuništivi brend, dok su milioni ljudi u Jugoslaviji devastirali i sebe i sve što su stvorili, i razorili brend i državu sa kojima su imali poštovanje celog sveta.

Društvena i državna svojina omogućavale su političarima kao zaštitnicima i „avangardi“ radničke klase da se ponašaju kao vlasnici preduzeća. Sebe su predstavljali kao najbolje i najpametnije, da su oni bez kojih se ne može, so zemlje. Za odluke nisu snosili odgovornost, njima nikada nije pretila egzistencijalna propast štogod se dogodilo preduzećima, trebalo je samo da slede Vođu. Posle komunističkog socijalizma uspostavljen je nacionalni socijalizam. I u jednom i u drugom partija na vlasti je hegemon, ona poseduje sve – i radnike, i narod, i privredu, i resurse, i državu. Prethodnici su vladali u ime „radničke klase“ pozivajući se na nauku, a naslednici u ime „Srbije i srpstva“ i oslanjaju se na crkvu. Političari i njihovi glasači ulaze u simbiozu koja je mrtvački ples za privredu. Partokratija je zakonima pretvarala pravo na rad u pravo na radno mesto, i kako je to pre pedeset godina primetio ekonomista dr Gojko Grđić, a važi i danas, pretvorili su ga u neko svojinsko pravo radnika koje je jače od ekonomskog interesa preduzeća i jače od svojinskog prava vlasnika. Na taj način je i aparat sebi obezbedio garantovanu egzistenciju i prihode. Za ondašnja preduzeća 37 posto poreza i doprinosa na plate bio je ogroman izdatak koji je, upozoravalo se, sprečavao razvoj preduzeća. Ovi koji su „nas“ „oslobodili“ od komunizma uzimaju 64 posto na neto plate i još mnoge druge poreze koji u socijalizmu nisu ni postojali!

Svaka fabrika, svako preduzeće bili bi dobar materijal za studiju o nama – kako su nastali, kako jesu i kako nisu uspevali i kako su upropašćeni. U priči o njima jeste naša prava istorija, a ne ispredanja o vojvodama, kraljevima, o mitologizovanim ličnostima, o srpstvu i „mržnji“ velikih sila. Kritičke istorije srpske privrede i državnih finansija rekle bi o nama istinu. Ideološke, monarhističke, partokratske i feljtonističke istorije nas, uglavnom, lažu.

Primer inženjera Prvoslava Rakovića, vrednog Nišlije koji je proslavio Kragujevac u svetskim razmerama i utemeljio u Srbiji i Jugoslaviji automobilsku industriju, jeste paradigmatičan i pokazuje koliko je dubinski poremećaj našeg vrednosnog sistema. Raković je zaboravljen, a ni za života nije postao legenda, dok je svaki kriminalac iz Srbije i Crne Gore legenda forever. Evo danas (2018.), posle 25 godina od likvidacije Kneleta, mladi izgovaraju njegovo ime sa strahopoštovanjem. Primitivni nacionalizam-klerikalizam u kojem su masovne ubice i kriminalci heroji lako ovladava „našim“ masama. Raković je za generalnog direktora zavoda Crvena zastava postavljen 1954. godine u svojoj četrdeset prvoj godini i sa iskustvom stručnjaka za obnavljanje vojne industrije. Visok, korpulentan sa licem boksera teške kategorije, sa ogromnom verom i nepresušnom energijom angažovao se na danonoćnom radu u podizanju fabrika na ledini zvanoj „Abisinija“. Ne preterujemo kada pišemo da je u početku živeo oskudno kao pas, a i kasnije, samo malo udobnije, u garsonjeri. Udesetostručio je broj zaposlenih, sa njim je radilo stotine hiljada ljudi. Napravio je agilan, mlad tim stručnjaka u koji je uvrstio i Nikolu Kartalovića, a doajen među njima bila je još jedna ličnost, iskusni inženjer Stevan Šujica, čija deca danas žive u Francuskoj. Pored proizvodnje masovnog auta, Raković je osavremenio proizvodnju oružja, stvorio nove alate, inicirao otvaranje Mašinskog fakulteta u Kragujevcu. Takav čovek bi u Americi verovatno postao takmac Fordu, imao bi svoju fondaciju za talentovane stručnjake, u Srbiji je odbačen, zgažen, ponižen, zaboravljen. Njegovi aranžmani sa Fijatom se nisu već u samom početku dopali „nekima“ u vrhu partije, bilo je predloga da se obustave, ali ga je podržavao Aleksandar Ranković i on je 1962. i otvorio novu fabriku Zastave sa modernizovanim i proširenim kapacitetima.

„Samoupravljanjem“ su se rušili država, proizvodnja, kultura. Narod, inače svadljiv, uvučen je u beskrajne usitnjene svađe po kolektivima i ourima, podstaknuta je anarhija u kojoj su neupitni bili samo Tito, grupa njegovih miljenika i nacionalne države. Raspad Jugoslavije mogao je da počne. Kartalović je živo opisao kako su se Albanci na Kosovu ponašali kao „samoupravljačka radnička klasa“ u modernoj Zastavinoj fabrici. Dragoslav Marković se u dnevnicima sa svoje 53 godine divio Titovoj vitalnosti i genijalnosti u njegovim osamdesetim, a smatrao je da je Raković u pedeset devetoj „mator“. Smetalo mu je što je „predugo“ direktor u zavodima. Sebe i Tita po tom osnovu nije dovodio u pitanje. Marković se u dnevniku hvalio kako je izmislio ustavnu formulaciju za Titovo doživotno predsedništvo. Ta kreacija je glasila – „Josip Broz se bira za Predsednika Predsedništva bez ograničenja mandata“, svi ostali su listopadni, a Tito je evergreen. Rakovića šalju u Irak, penzionišu, proživeo je još 30 godina (do 2003.). Jasića iz Ei simbolično izbacuju kroz prozor, razulareni „samoupravljači“ iznose njegovu fotelju kroz prozor kancelarije. Otpuštaju se na desetine direktora. Pero Simić navodi 40 direktora. Miloš Minić se, dokazujući revolucionarnost kursa u Srbiji, hvalio sa brojem od šest hiljada ljudi smenjenih u svim ustanovama i organizacijama. A publicista Miloš Mišović se zaustavlja na 12 hiljada.

Preduzetništvo je bilo zajahano, privredu su poput diva sa hiljadu konaca zarobili guliveri reči, liliputanci dela. Partijske vetrogonje su postale ponovo boljševici, samozvana elita koja je „oslobađala“ radničku klasu. Jalova kolektivna rukovodstva su se zavela na svim nivoima. I sve to u ime humanosti novog društva koje bi tek trebalo da dođe. Konferencije od jutra do mraka. Zapad je, međutim, bio mnogo humaniji, verovao je u pojedinca i davao mu šansu. Talenat je vredniji od riznica Breton Vudsa, samo siva masa stvara. Američki istoričar Artur Herman je u knjizi „Freedom’s forge“ podsetio kako se za uspon američke vojne industrije u vreme Drugog svetskog rata i za pobedu nad Silama osovine, ima zahvaliti dvojici self-made men – Viljemu Signiusu Knudsenu, danskom emigrantu, direktoru Dženeral motorsa i Henri Kajzeru, sinu nemačkih emigranata, koji je rukovodio titanskim građevinskim kartelom od šest kompanija.

Na poziv Ruzvelta oni su mobilisali i organizovali stotine hiljada firmi i proizveli dve trećine savezničkog naoružanja upotrebljenog u ratu: 324.750 aviona (počev od 1942. po 170 komada dnevno), 86.000 tenkova, 257.000 komada artiljerije, 2,5 miliona kamiona, 500.000 džipova, 286.000 ratnih aviona, 8.800 ratnih brodova, 141 nosač aviona, 203 podmornice, 5.600 trgovačkih brodova, 434 miliona tona čelika, 2,6 miliona pušaka i 41 milijardu okvira sa municijom, i superbombarder B-29, i naravno – atomsku bombu. Od jula 1940. do avgusta 1945. Amerika je proizvela oružje u vrednosti od 183 milijarde dolara. Staljin je 1943. u Teheranu izjavio pred Ruzveltom i Čerčilom povišenim glasom „da nema američke vojne proizvodnje, ovaj rat bi bio izgubljen“. Knudsen je vodio svu industrijsku proizvodnju za američku armiju, a Kajzer ratna brodogradilišta. I njima su ponekad, piše Herman, bili veći neprijatelji vašingtonske birokrate i političari, nego Nemci i Japanci. Ipak, njih dvojica su preobrazili američku vojsku u najveću i jednu od najmoćnijih na svetu. Istovremeno su postavili temelje za posleratni prosperitet do 1970. i podstakli ekonomski rast na celoj planeti. Dakle, tolika je snaga stvaralačkog pojedinca! I tu je odgovor na čuveno pitanje kako to da naši stručnjaci ostvaruju značajne karijere na Zapadu, nagrađeni su i hvaljeni, a kod kuće ne mogu ni da se zaposle, a kada se zaposle njihova se kreativnost ne prihvata. Tamo je sistem zasnovan na radu i talentu, ovde na parazitskoj partokratiji.

Nikola Kartalović je u epicentru događanja i prati kako sistem i njegov Veliki grad dolaze do svojih vrhunaca, kako se razgoreva borba klanova i kako sve počinje da klizi u destrukciju. Zavodi prave automobile i zarađuju novac, predsednik opštine želi da ih troši. Formira neustavnu „koordinaciju“ u koju su uključeni šefovi javne i tajne policije, direktori ustanova, predsednici sudova i tužilaštva. Okupljaju i kriminalce, loše karaktere, nestručne, besposlene, širi se mreža potkazivača, doušnika, intriganata. Povezuju se sa „drugom Stanetom, sa drugom Dražom, sa drugom Petrom, sa drugom Šanetom“. Klasična linija birokratskog centralizma sa svojstvima mafije. Onome ko im se suprotstavi prete „šumadinskim kolom“ (akcenat je na trećem slogu). Jedan lokalni funkcioner želeo je da vlada fabrikom sa međunarodnom reputacijom, i da njen direktor, svetski čovek, kleči u njegovoj kancelariji i ispunjava mu lične želje.

(Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari