Hrvatsko proljeće pedeset godina poslije 1

Hrvatsko proljeće iz 1971. ugrubo bi se moglo definirati kao neuspijeli pokušaj ograničene liberalizacije i demokratizacije Titove Jugoslavije…

… ali u biti se radilo o nacionalnom, reformskom i modernizacijskom pokretu (djelimice inspiriranim tzv. Praškim proljećem i idejama socijalizma s ljudskim licem) na čelu kojeg se našlo vodstvo SKH, predvođeno dr Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom, a kojima su se kao saveznici pridružili brojni nacionalno osviješteni članovi Matice hrvatske, a kasnije i dio hrvatskih sveučilištaraca; međutim, važno je naglasiti kako između ta tri, tada dominantna aktera na hrvatskoj političkoj i šire društvenoj sceni, iz raznih razloga, nije bilo (a niti je i moglo biti) neophodne koordinacije, što je u konačnici i rezultiralo njihovim brzim slomom i porazom.

Naime, svatko od njih imao je svoju viziju budućnosti Hrvatske i Jugoslavije, ali bez programatskog jedinstva, u sudaru s krutim partijskim, konzervativnim snagama, na čiju se stranu, na koncu priklonio i sam Tito, nisu imali nikakvih izgleda da ideje koju su zagovarali (a u velikoj su mjeri bile prihvaćene u široj javnosti) stvarno i ostvare.

Svijestan vlastitih slabosti, a kako bi ojačao reformske zahtjeve (decentralizacija, pravednija raspodijela sredstava, tj. deviza, u korist onih koji ih i stvaraju, tzv. politika čistih računa, jasna pravila za ulaganje u zajedničku, saveznu kasu za nerazvijene, a samim time i pitanja nacionalne ravnopravnosti…), u borbi protiv tzv. unitarističkih snaga, sintagma koja je matičarskom diskursu podrazumijevala velikosrpske ambicije i pretenzije, hrvatski je partijski vrhu (na 10. sjednica CK SKH, u prosincu 1970) mobilizirao široke narodne, nacionalne snage (otuda kasniji naziv Masovni pokret) čime su željeli neistomišljenicima, prije svega unutar SKH i SKJ manifestirati snagu i jedinstvo, ali i povećati pritisak u javnosti kako bi željeni procesi što prije zaživjeli.

Međutim, postupno uz politiku tzv. čistih računa u prvi su plan sve više izbijala i pitanja hrvatske državotvornosti, hrvatskog jezika i kulture, uopće nacionalnog identiteta, jer se smatralo da su ugrožena pred sve agresivnijom politikom srbokomunističkih snaga, kako na razini nefunkcionalne federacije, tako i unutar same SRH.

Stoga se tražilo federiranje federacije, ali uporedo su se iskazivali i zahtjevi koji su išli korak dalje i više od toga i po mišljenju stare partijske garde vodili su razbijanju Jugoslavije.

Tito je u početku, zajedno s Bakarićem, podržavao reformski kurs Savke Dabčević i Mike Tripala, ali kad je (u)vidio kako bi mu reformska politika u konačnici mogla doći glave, odlučio je žestoko udariti po nositeljima neprihvatljivih tendencija i tada je, u prosincu 1971. došlo do sječe hrvatskog partijskog vrha u Karađorđevu.

Tito je u početku podržavao maspokovce, jer je u njima prepoznao partnere za obuzdavanje sve izraženijeg (veliko)srpskog nezadovoljstva; međutim kad su se nacionalistički resentimenti oteli kontroli, kad se u pitanje počeo dovoditi autoritet najvećeg sina naših naroda i narodnosti okrenuo se protiv njih, da bi po likvidiranju Hrvatskog proljeća, ubrzo obračunao i sa srpskim liberalima na čelu s dr Latinkom Perović i Markom Nikezićem, jer kao nenadmašni majstor političke ekvilibristike, dobro je znao, kako zarad nacionalne ravnopravnosti mora nakon Hrvata, udariti i na Srbe i tako sačuvati neupitnost vlastite nedodirljivosti.

Naravno, bilo mu je jasno kako hrvatski proljećari, izuzev radikalnih matičara ne dovode u pitanje socijalistički poredak, ali je također bilo jasno da se unutar pokreta širi i jača nacionalna jezgra i da će lepeza demokratizirajućih ideja (ne)kontrolirano jačati.

Vlado Gotovac, urednik masovno čitanog i utjecajnog Hrvatskog tjednika (organa Matice hrvatske) suštinu je pokreta vidio u nacionalnoj emancipaciji koju je tumačio kao pokušaj izlaska iz totalitarizma. Hrvoje Šošić je ultimativno tražio raskid s komunizmom, čak je predlagao da Hrvatska zatraži prijem u članstvo UN, čime su opravdani zahtjevi za transformacijom iz centralističke u demokratsku federacije nepravedno pali u drugi plan.

U redovima Matice hrvatske podržavali su Savku i Miku, ali su jasno stavljali do znanja kako su za njih unitarističke ideje jugoslavenstva paravan za velikosrpsku politiku; odluke ZAVNOH su iščitavali kao model ostvarivanja veće nacionalne i republičke neovisnosti, a na tapet su došli i kosturi iz ormara: jasenovačke žrtve, navodna genocidnost hrvatskog naroda, klerikalizam itd, koji su samo pojača(va)li i onako uspaljenu i naelektriziranu atmosferu.

Matica si je time priskrbila epitet žarišta kontrarevolucije i separatizma, a hrvatski sveučilištarci, koji su u travnju 1971. izabrali novo vodstvo, na čelu s Paradžikom, Čičkom i Budišom (koje nije bilo po volji komunističkom gremiju), ponašalo se kao svojevrstan arbitar nesuglasja i šumova u komunikaciji između SKH i Matice.

A, kada su, već u poodmakloj eskalaciji sukoba između Zagreba i Beograda, studenti u znak potpore Savki i Tripalu organizirali generalni štrajk (studeni, 1971), što je podržalo i Predsjedništvi MH, Tito je, shvativši da će uskoro na dnevni red doći i njegova nedodirljiva pozicija, konačno prelomio; na ulice Zagreba izveo je miliciju, a okupivši oko sebe većinski, konzervativni dio partijske nomenklature (vojska je uvijek neupitno bila uz njega), žestoko je udario i smijenio neposlušno vodstvo.

Savka Dabčević, Mika Tripala i sljedba bili su udaljeni s funkcija, ali nisu snosili veće posljedice, za razliku od matičara i studenskog vodstva koji su bili uhićeni (više od 2.000 osoba) i na montiranim političkim procesima drastično kažnjeni dugotrajnim robijanjem.

Nastupilo je vrijeme odmazde i tzv. dugotrajne hrvatske šutnje, koja je praktički trajala sve do pred kraj 1980-ih godina.

Ali, gotovo svi poraženi akteri iz 1971. iznova su se pred raspad Jugoslavije pojavili na hrvatskoj političkoj sceni; Savka, Mika i dio njihovih pristaša formirali su, za prve demokratske, višestranačke izbore Koaliciju narodnog sporazuma i doživjeli su pravi debak, jer ideje koje su zagovarali više nikome nisu bile primamljive, dok su bivši matičari (i dio nekadašnjih članova SKH), okupljeni oko Tuđmana i HDZ, ponudili javnosti program koji je u kriznim vremenima pogodio očekivanja i uočio strahovanja javnosti i na tom su fonu ostvarili veliku izbornu pobjedu.

I danas, kad se vode (a još će se dugo voditi) diskusije i polemike: jesu li hrvatski proljećari bili prethodnica u ostvarivanju samostalne i neovisne hrvatske države, ili je to tek velika iluzija, prerasla u mit, jer Savka i Tripalo nisu bili spremni, a niti su se željeli upustiti u neodgovornu avanturu osamostaljenja (tražili su samo veću samostalnost), naprosto stoga što im međunarodna, blokovska konstelacija snaga nije ni malo išla u prilog.

Za razliku od vremena nakon pada Berlinskog zida i nestanka socijalizma kao svjetskog procesa koji su se upravo poklopila s Tuđmanovim vizijama velikih ideja malih naroda.

Iako je Hrvatsko proljeće jedna od najvažnijih etapa novodobne, nacionalne povijesti unutar SFRJ, još uvijek je to neka vrsta tabu teme, odnosno gura se pod tepih, ili se o tim događajima bezočno laže, falsificiraju se i uveličavaju uloge pojedinih aktera, poput Tuđmana, koji je u tim zbivanjima zapravo bio marginalna pojava, a nacionalistički novokomponirana, povijesna znanost želi ga kanonizirati u datu mu značaj koji naprosto nema.

Nova demokratska, neovisna i suverena RH, danas punopravna i ponosna članica EU i NATO, usprkos glasnom, horskom ponavljanju mnogih, u širokom rasponu od Tuđmana do Plenkovića, kako je konačno Hrvatska (p)ostvarila svoj državotvorni san od stoljeća sedmog, zapravo još uvijek ne zna tko je i što je u stvari.

Dakle, još uvijek je ostalo više pitanja, nego li odgovora, posebice stoga što od zacrtanih, obećanih i deklariranih civilizacijskih vrijednosti gotovo ništa nije realizirano. Hrvatska nije raščistila svoje tegobno povijesno nasljeđe (kako ono iz Drugog svjetskog, tako i iz tzv. Domovinskog rata), niti ima jasnu viziju budućnosti.

Suštinska pitanja unutrašnjeg razvoja sustavno ignoriraju se, naravno najveću odgovornost (s)nosi HDZ, jer se gotovo stalno nalazi na vlasti, ali od grijeh nisu abolirani ni drugi; naprosto stoga što i onda kad su bili u prilici nešto (u)činiti, nisu (u)činili ništa.

Zarad puke vlasti nitko nije spreman na oštre rezove i dubinske reforme, a s takvom kilavom, trulom i kompromiserskom politikom nije moguće izvući zajednicu iz duboke krize i letargije u kojoj se već skoro trideset godina nalazi.

Izazovi neophodne modernizacije uveliko su slični onima pred kojim se našlo hrvatsko društvo prije 50-ak godina; utoliko su i važni odgovori na pitanja koja nitko dosad nije želio ozbiljno problematizirati.

Bez objektivne kontekstualizacije toga vremena, izvan ideoloških stereotipa, oslonjene o naše vrijeme, sve će nam, kao i dosad ostati u magli, nedorečeno.

A, kovid pandemija i sveopća kriza izazvana ovim opasnim virusom samo su do kraja i bez ostatka razgolitili svekoliki jad i bijedu našeg društva.

Ili, kako je to svojedobno zapisao sjajni hrvatski pjesnik i emigrant Boris Maruna: „Jedna je stvar bila borba za hrvatsku državu i naš hrvatski nacionalizam usmjeren tom cilju; sasvim druga osiguravanje budućnosti te države i boljeg života njezine djece. U džungli nacionalizma mali narodi nemaju što tražiti. Mogu biti samo poraženi“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.