Iz mulja postdemokratije u postkoronsko doba 1Arhiva Foto: EPA-EFE/ MICHAEL KLIMENTYEV SPUTNIK KREMLIN (arhiva)

Mnogi umni ljudi i još više onih koji vole da se prave pametni ovih nedelja do iznemoglosti opetuju da svet posle korona virusa neće biti isti.

Ukoliko polaze od davnog načela da se ne može dvaput ući u istu reku – zaista neće. Svet se oduvek menja. Davni mudraci znali su, doduše, i nastavak ove tvrdnje. Ergo, što se više menja, svet je sve više isti.

Pod ovim nebesima i ovim suncem od potopa naovamo nema ničeg novog.

Nije bilo ni pre potopa. Pošto su njihovi roditelji, zasluženo i ne baš ljubaznim rečima, izgnani iz raja zemaljskog, bilo je logično da u jednoj od narednih epizoda Kain ubije Avelja.

Bratoubistvo najavljuje sva potonja umlaćivanja, oceubistva i čedomorstva. Kad se ubijanje osladi, istrebljuju se čitavi narodi. Nikad iz čista mira. Uvek u ime nekog višeg, uzvišenog cilja, dabome. Poželjno je da masovna tamanjenja naručuje vrhovno biće, kako god ga zvali. Ono to čini ustima careva, proroka, rajhskancelara, poglavnika, generala Mladića.

Priča o Kainu i Avelju i grešnim pokolenjima njihovih potomaka podseća da ljudski rod ni pre potopa nije bio blizak anđelima.

Verovanje u anđele, pak, podseća da je među ljudima uvek bilo onih koji su težili dobroti, plemenitosti i ostalim vrlinama. Na osnovu čega bi se onda moglo očekivati da će kovid 19 nešto promeniti? Zar će dimnjačari, što bi reko pesnik, obući bela odela?

Sveboljka koja od prošlog decembra drma svetom pravednija je od ljudskih sudova: ne gleda u štednu knjižicu, ne pada na kolena pred onima koji imaju tri džipa i tri vile sa saunama i bazenima.

Ne štedi ni veleučene ni neuke. Ni po tome se ne razlikuje od svojih bezbrojnih prethodnica koje su harale prošlih vekova i hiljadugodišta. Razlika je samo u tome što su nekad – dok su vesti putovale brzinom pešaka ili konjanika – za zarazu znali samo oni koje je strefila, njihov komšiluk i sugrađani. Danas zna ceo svet, bar onaj koji ima radio, televizor ili kompjuter.

Šta bi, dakle, moglo da se promeni? Naravno, naučnici će pre ili kasnije naći delotvoran lek. Kroz koji semestar studenti medicine znaće o korona virusu više nego većina današnjih lekara.

Svet će i dalje biti isti. Potomci korone će u nekim mišjim rupama oštriti zube i vežbati kako da savladaju novonastale okolnosti i bezbedno dopru do ljudskih prstiju, usta, grla, nosa, pluća, stomaka.

Kad se zvanično stavi tačka – preživeli svet nastaviće tamo gde je stao.

Tramp i Putin, Vučić i Orban biće isti kao što su bili u jednoumnoj postdemokratiji koju su vaspostavili voljom svojih glasača. Ili gori, to se uvek može. Bolji sigurno neće biti. Neće se uljuditi, neće početi da poštuju ljude i da uvažavaju ljudska prava.

Neće Vučić otići u Šabac da pruži ruku Zelenoviću. A ako ga zamole patrijarh i Sinod? Neće, bez brige. Oni ne mole, već očinski nalažu. Sve ostaje kako je bilo, ako ne bude malo gore.

Život ni inače nije čaroban, izuzev za poneku pesničku dušu, decu do izvesnog uzrasta i srećno zaljubljene.

Život na odstojanju je senka života.

Posle svih masovnih pomora dešavalo se isto što i posle velikih lomova, poput prevrata i revolucija. Ljudi su se srčano bacali na obnovu i izgradnju, sticanje imovine i moći, nadoknađivanje propuštenih užitaka.

Žurili su da naprave što više potomaka, neosnovano se nadajući da se zlo neće ponoviti – da više neće biti rata, najezde inoplemenika, pošasti, poplave, požara, gladi…

Nekad je promene pratila i eksproprijacija eksproprijatora, iliti otimačina od onih koji su dotad otimali. Čini se da tako nešto još nije na vidiku: snage starog režima (Tramp, Putin…) čvrsto drže dizgine i korbače.

Ko tvrdi da svet neće biti isti, zaboravlja da se ljudska narav menja mnogo sporije od sredstava za proizvodnju i uslova života. Ni poluga, ni točak, ni kompjuter, ni kada s toplom vodom ni od koga nisu napravili boljeg čoveka.

Vlastoljubivi će posle korone biti još vlastoljubiviji, gramzivi još gramziviji.

Država će tražiti svoje, banke svoje, stanodavci takođe. Solidarnost, razumevanje i ljubav prema bližnjemu vremenom će iščeznuti s ekrana i iz novina. Oporavak, kad jednom počne, biće najsporiji tamo gde ima najmanje slobode.

U mnogim državnim budžetima odrediće se veći iznosi za narodno zdravlje. Ne znači da će novac biti uložen baš tamo gde je najpotrebniji. U Nemačkoj možda.

U Srbiji toga nit je skoro bilo nit će ga biti. Prošlo je Titovo doba. Novac će pokupiti oni koji su bliže vatri.

Ugradiće se svi oni od ugrađivanja žive. Takozvana struka, koja je proletos dočekala svojih pet minuta slave i za Uskrs slavodobitno nagoveštavala skoru pobedu, biće vraćena u jednoličnu bolničku svakodnevicu. Kroz pet godina većina bolnica i domova zdravlja izgledaće kao i danas.

Osoblje, oprema i pacijenti biće pet godina stariji.

Sve će biti isto, samo malo drugačije. Samo malo, dame i gospodo. Kako da se uspore velegradovi? Šta će im metroi s kontrolisanim brojem putnika i megamarketi u koje se pušta po sto kupaca na sat.

Gradovi bez vreve i buke su samo prazne ljušture. Čemu parkovi i šetališta ako u njima nema unuka s bakama i dedovima i zaljubljenih parova? NBA, Bundesliga, Vimbldon i svakojaka kontinentalna i svetska nadmetanja imaju smisla samo pred punim gledalištem.

Ko je u karantinu zavirio u muzej Prado, gledao neku operu iz Metropolitena ili Berlinsku filharmoniju, nije željan da do kraja života ostane kod kuće radi takvih umetničkih doživljaja. (U zatvoru važi daj šta daš, hvala im na dragocenim gutljajima svežeg stvaralačkog vazduha.)

Onlajn nastava? OK, ali samo kao izuzetak. Deca nisu roboti da se na daljinu kljukaju ledeno hladnim informacijama.

Onlajn upoznavanje? Da, ali kad-tad se mora skinuti zaštitna maska, potom i ostalo. Ljubav preko žice je kao i sladoled preko žice.

I u vreme crne smrti ili španske groznice bili su zabranjeni panađuri i masovna svetkovanja. Čim se zlo stišalo, ljudi su se još pomamnije veselili, gostili, voleli. Laboratorije su za istraživače. Za ljubitelje samoće su manastiri. Za ljude od krvi i mesa je punokrvan život.

Onlajn knjižara? Sjajno je što postoji, nekad ustreba. Slađe je popričati i popiti kafu s knjižarom, videti knjige izbliza, pa i opipati, čuti šta se čita, sresti Lasla Vegela ili Đorđa Randelja.

Onlajn novine? Prelistam Danas na sajtu još uveče, da znam šta se zbiva. Ujutru ga kupujem kao dnevni list. Kad kažem novine, mislim Danas.

Onlajn bogosluženja?

Teško pokretna baka je pre šezdesetak godina slušala liturgiju na Radio Vatikanu.

Njena deca, unuci i praunuci išli su u crkvu. Uostalom, od čega bi živeli Božji ugodnici kad bi njihova stada u bogosluženjima učestvovala od kuće? (Pratila bogosluženja, kaže se danas.) Božji ugodnici prvo ugađaju sebi i svojima, potom bogovima, tek na kraju grešnim dušama. Da ugađanje nije unosno, u kaluđere, popove i imame odlazili bi samo oni koji veruju u Boga, bilo kojeg. Kako beše pre potopa, to jest kuge, to jest korone, tako će biti i u nastavku puta ka smaku sveta i strašnom sudu.

Kad ovo prođe, veli AV, Srbija će opet biti prvak nečega u nečemu. Sigurno će prednjačiti u tome da će svako ko bude mogao gledati da što pre naplati sve što je radio za državu i narod u vanrednom stanju.

U skladu sa zakonima koji još nisu napisani, uvoz svega najnužnijeg i preprodaja istog zdravstvenim ustanovama povereni su poverljivim partijskim ličnostima, odnosno njihovim firmama registrovanim na tuđe ime. U vreme bombardovanja neko je uknjižio državnu vilu, neko dobio četvorosoban stan.

Nije valjda da sličnih pojava nema i ovih nedelja? U vanrednim stanjima skoro sve se radi po skraćenom postupku, s uverenjem da će trajati dok je sveta i veka.

Policijski čas i karantin na duži rok guraju u sve veću samoću i zebnju i one koji su ih uveli. Iza zamandaljenih vrata čak i onih hiljadu potpisnika pisma podrške počinju da sumnjaju u čudotvornog AV koga podržavaju.

Nešto mrmljaju u bradu i neki njegovi verni birači. Ako ne za sve, oni bi više slobode bar za sebe i svoje. Ako ne više, bar onoliko koliko ima u Zadruzi i Parovima: zabadava smeštaj i hrana, menjanje partnera, plus novac i ugled u javnosti.

Ništa neće biti isto?

Biće, biće. Predsednikovi omiljeni razglasi nastaviće da razglašuju ono što nisu ni prekidali. Kao i uvek, kao i oduvek, od nitkova i ništarija praviće se sveci i heroji. Veličaće se zločini, blud i razvrat. Prekrajaće se istorija.

Činiće se sve kako bi se što pre zaboravilo vreme zla i kako bi ponovo zacarila pređašnja načela: neodgovornost, vređanje zdravog razuma, obezvređivanje znanja i nauke. Možda će se, tu i tamo, naći neko žrtveno jare. Iz nižih karika vlasti ili iz opozicije.

Ah, da, deliće se odlikovanja. Što više ih bude, biće jeftinija.

Svaka epidemija (kod Nušića: Eufemija, žena direktora škole) prvo kosi nejač, decu, starce i domaće ljubimce. Najbolje prolaze lešinari.

Memento, homo!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari