Jednačina s previše nepoznatih 1Foto: Stanislav Milojković

Četvrtak, 20. avgust: Odgovaram na pitanja za portal Tamni vilajet. Jedno od pitanja odnosi se temu koju zaista smatram važnom. To je pitanje javnog prostora koji književnost više nema.

Bez javnog prostora književnost može da postoji i da preživljava, ali ne može da živim punim životom i da utiče na tokove mišljenja i saznanja. I za književnost i za čitavo društvo bilo bi dobro da živimo jedni s drugima, a ne jedni pored drugih.

Nažalost, nije tako. Moderna društva su se pretvorila u prostore masovne samoće, u kojima ljudi postoje za sebe, pored drugih i mimo drugih, bez pravog dodira i razgovora i s bližnjima i s daljnjima.

A u nekim društvima, naše društvo je, recimo, takvo, masovna usamljenost produbljuje se i temeljnom podeljenošću. Podeljena društva se teško, ako ikako, razvijaju, a teško nalaze i mogućnost da iz podela iskorače u pravcu opšteg dobra.

Opšte dobro se oblikuje samo u susretu različitih ljudi i različitih stanovišta. Ako ljudi razgovaraju, oni se mogu i čuti i razumeti. Ako se čuju različita mišljenja, to je najbolji način da se dođe do boljeg ishoda.

Nikad nisu problem različita mišljenja, ali je uvek problem kada se jedno mišljenje na temelju političke i ekonomske moći pretvori u jedino mogući i dozvoljeni pogled na svet.

U vremenu populizma društva često nisu polje slobode. Književnost je, međutim, uvek polje slobode. Ona ne postoji bez odnosa s drugim i bez dijaloga s delima iz istorije književnosti i iz istorije kulture i mišljenja, ali ni bez dijaloga sa onim što se događa dok čitamo ili pišemo.

Petak, 21. avgust

Otkako je počela pandemija, javni događaji su proređeni i svedeni na minimum, a susreti su prava retkost. Nestanak kulturnog i uopšte socijalnog života jedna je od najvidljivijih posledica pandemije.

Navike se sporo stvaraju, a brzo i lako gube. Kad jednom događaji budu mogući, uopšte ih neće biti lako obnoviti u formi istinskog razgovora zainteresovanih ljudi. Nužno je sačuvati socijalne kontakte, ali je nužno je sačuvati i neposrednost kontakta.

Razmišljam o tome posle živog i zanimljivog razgovora s koleginicom s kojom se retko viđam, ali s kojom uvek ima o čemu da razgovaram.

Pretresli smo sva pitanja, nijedno nismo rešili, ali nekad su pitanja važnija od rešenja. Mada ni neka rešenja više ne mogu i ne smeju da čekaju.

Subota, 22. avgust

Dramatične slike iz Belorusije. Odlučni i hrabri žene i muškarci, mladi i stari doživljavaju svoj trenutak protesta protiv nepodnošljive i nepodnošljivo duge diktature.

Diktature se razlikuju po istorijskim i društvenim okolnostima, po političkoj kulturi u kojoj su se učvrstile, po brutalnostima za koje posežu, po tome da li su više ideološke ili su samo kriminogene, po posledicama koje ostavljaju i dok traju, a koje pogotovu ostavljaju za sobom.

Ali su, uza sve te razlike, diktatori, zapravo, isti sa svojim egocentrizmom koji projektuju na najveći ekran zajednice kojom vladaju, sa potrebom da sve, apsolutno sve potčine svojim potrebama i zamislima, kao i sa svojom neprestanom proizvodnjom spoljnih i unutrašnjih neprijatelja.

Diktator je svima neprijatelj jer je državu sveo na sebe, pa onda svoje protivnike pretvara u neprijatelje države. A najveći neprijatelj države uvek je apsolutni vladar.

Autentičnost beloruske pobune u gotovo nemogućim uslovima zaslužuje u ljudskom smislu uspeh, a u političkom smislu taj uspeh bi bio dragocen kao mala vedrina u populističkoj tmini naših dana.

Povodom dramatičnih događaja u Belorusiji, Srpski PEN centar se pridružio Međunarodnom PEN i velikoj porodici PEN centara u osudi nasilja nad mirnim demonstrantima koji zahtevaju političke i društvene slobode, ljudska i građanska prava.

Srpski PEN centar se solidarisao sa svojim kolegama piscima i prijateljima iz Beloruskog PEN centra, kao i s hrabrim građanima Belorusije. Izjava solidarnosti je objavljena na samo nekoliko portala. Sve je manje prostora, sve je manje razgovora.

Nedelja, 23. avgust

Predsednik Republike u kojoj ima više problema nego stanovnika smatra da je nacionalni stadion naša nasušna potreba. Zanimljiva je potraga za nasušnim potrebama.

Kad bi u našoj javnosti postojao prostor za različite glasove, onda bi se nasušne potrebe mnogo bolje uočavale i one bi zaista bile realne.

Naša nasušna potreba je da se reši problem sa ambrozijom u našoj zemlji. Dobro, jesam malo pristrasan, kako ne bih bio kao neko ko sada već decenijama ima problem sa ambrozijom, ali to svakako jeste problem koji je nužno rešiti.

Taj problem ne pogađa samo našu zemlju. Međutim, najveći broj evropskih zemalja rešio ga je u potpunosti ili u najvećoj meri. Stotine hiljada ljudi u Srbiji pati od alergije na ambroziju. Ne treba izmišljati nasušne potrebe nego rešavati realne probleme.

Iz godine u godinu problem sa ambrozijom je sve veći. A još se dejstvo ambrozije proširilo i na najveći deo jula. Na Novom Beogradu postoje čitave plantaže ambrozije. Pored Beograda, posebno je pogođen ceo naš deo Podunavlja.

Za ovu godinu propuštena je prilika za rešenje – iskopavanje korena ambrozije u rano proleće. Uskoro će, kao i prethodnih godina, ambrozija biti verovatno pokošena, što će je samo raširiti i stvar učiniti gorom.

Pričao sam danas o ambroziji i neko me je dobronamerno upozorio kako postoji gradski akcioni plan o borbi protiv ambrozije. Nisam znao, ali nisam ni sumnjao da postoji nekakav akcioni plan.

Kod nas se akcioni planovi donose kad nešto ne ume ili ne želi da se reši. Akcioni plan je samo hrpa papira ili određen broj kB ako nije primenjen.

Ponedeljak, 24. avgust

Za sedam dana trebalo bi da počne školska godina. Nikome nije jasno kako će početi školska godina u pandemijskim okolnostima. Sva odgovornost je prebačena na roditelje i na škole.

To je veliki i preosetljiv sistem tako da su eksperimenti posebno opasni. A to prepoznajem u logici koja kaže da treba da počnemo, pa ćemo već videti šta će biti i kako će sve ispasti.

Odgovornost je ogromna i verujem da će najpre roditelji dobro razmisliti o svemu u ovoj jednačini s previše nepoznatih.

Razgovaram s kolegama izdavačima o neizvesnostima povodom Beogradskog sajma knjiga. Gotovo svi veliki sajmovi knjiga su zbog pandemije odloženi za sledeću godinu, a neki su se odlučili na onlajn izdanja. To nije dovoljno rešenje za Beogradski sajam knjiga koji je sve vreme otvoren za publiku.

U sadašnjim epidemiološkim okolnostima nije moguće organizovati Sajam knjiga na kakav smo navikli. Ako se radikalno ograniči broj posetilaca, onda on ekonomski nije moguć, jer počiva na biznis modelu: posetioci plaćaju ulaznice, izdavači iznajmljuju sajamski prostor.

Odluka o Sajmu je odložena do polovine septembra. To nije dobro, jer tada situacija neće biti različita, a kakva god odluka bila doneta polovinom septembra, biće suviše malo vremena da se primeni ili da se traga za alternativama.

Utorak, 25. avgust

Grandomanija nije rešenje nego bekstvo od realnosti. Obično je i izvor velike korupcije. A svakako je stilsko obeležje autoritarnih vlasti. Ne postoji nijedan autoritarni režim koji nije obeležen grandomanijom i njenim posledicama.

Povodom spomenika Stefanu Nemanji, pored ostalog, sporna je i veličina i lokacija. Lokacija je izabrana da bi se Beograd na vodi učinio lepši i stariji, ali je time jedna reprezentativna zgrada – Železnička stanica – potpuno marginalizovana. Veličinom spomenika ne može se, međutim, prikriti karakter Beograda na vodi.

Kritika jednog savremenog spomenika nema veze sa našim razumevanjem sopstvene istorije. Tačno je da naš odnos prema sopstvenoj istoriji nekritički i neuravnotežen: ili je precenjujemo ili je potcenjujemo. I jedno i drugo bez razloga. Treba da je poznajemo i razumemo.

Čitam prevod rukopisa autobiografskih priča i eseja Ljudmila Ulicke Sveto smeće. Mudra jednostavnost. Uskoro ćemo ovu knjigu podeliti sa čitaocima Ulicke. Na jednom mestu u ovoj knjizi Ulicka kaže kako se osvedočila da u Srbiji postoje odlični čitaoci.

Sreda, 26. avgust

Već nekoliko dana stvara se privid nužnosti da sve na brzu ruku postane izraz nove normalnosti. U maju i junu izbori nisu smeli da trpe zbog virusa, i zaista nisu trpeli, ali smo zato u ušli u julsku katastrofu. Sad se situacija malo smirila i opet se akcijaški uleće u nepoznato.

Vlast naprosto ne trpi redovno stanje, potrebne su kampanje, sada je na redu kampanja nove normalnosti i naglo otvaranje bioskopa i pozorišta.

Otkako je počela pandemija, mi se krećemo opasnim granicama dva ekstrema: ili se proizvodi panika i katastrofični strahovi (završićete na Sajmu ako ne budete dobri) ili se preko noći prelazi u potpunu raspuštenost i iracionalni optimizam. Nedostaje, kao i u svemu drugome, razuman pristup. Ni panika, ni euforija. Samo razumna opreznost.

Četvrtak, 27. avgust

Stabilokratija je decenijama unazadila države i narode Balkana. Balkanu su potrebni demokratija i uređenost, a ne strah od bilo kog gospodara. Đukanović je prvi od aktuelnih autoritarnih vladara Zapadnog Balkana izašao na scenu, neka prvi i siđe s nje.

Autor je pisac i osnivač i glavni urednik IK „Arhipelag“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari