Kultura srpske duše 1

Pre godinu i po, moj japanski mentor i saradnik, uvaženi profesor Mamoru Sadakata je na solidnom srpskom jeziku, emotivno zaključio kako Srbe od svih drugih naroda razlikuje topla i široka Duša.

Izjava me je trenutno bacila na ivicu suza.

Bio je to megakompliment od, po meni, istinski velikog čoveka i naučnika. Jednog od najvećih japanskih stručnjaka za Balkan, te velikog obožavaoca i prijatelja Srbije i Srba.

Epizoda se odigrala na samom početku moga desetomesečnog naučnog boravka na Imperijalnom Nagoja Univerzitetu (2017-2018).

Sedam Imperijalnih japanskih univerziteta su pandan američkoj Ligi bršljena ili engleskom Zlatnom trouglu.

Radi se o elitnim, ekstra-selektivnim univerzitetima najjače svetske klase. Recimo, Nagoja Univerzitet se diči sa 6 od 19 japanskih Nobelovaca. Mašala!

Istraživački projekat o važnim temama Prostora i Granica, politikologa iz jedne „male“ i daleke zemlje, je izdržao rigorozne recenzentske i druge protokole.

Mislim da sam tako postao prvi i jedini Srbin stipendista Japanskog društva za promociju nauke, osnovanog još 1932. godine.

* * *

Pozivno pisma me bacilo u laki „ekstatični delirijum“.

Uz poveću kutiju različitih slatkiša, od mojih studenata sam dobio i razglednicu na kojoj je, između ostalog, pisalo: „Pokažite svetu koliko ste genijalni“.

Šta da vam kažem, za takve stvari se živi. Nažalost, mogao sam samo da „pokažem“, genijalan svakako nisam.

Držim da su spomenuta ganutost do suza i dirljivo poverenje mojih studenata stilske minijature od profesora Sadakate veličane kulture Srpske Duše.

Mreže nekih najboljih spoljnih predstava, verovanja i značenja, nezavisnih od ličnih očekivanja i osećanja, to jest potrebe da se sa njima složimo ili ne složimo.

Ne znamo ni zašto, ni čime, ni kako se „borimo“, ali taj poetizovani, idilični Super-Srbin, sakriven u slikama i tumačenjima izvan nas samih, ne sme „pasti“.

Branimo nešto što istovremeno i stvaramo i što nas stvara. Nazovimo to najčistijim oblikom bajkovitog patriotizma. Najbolji Mi u očima Drugih.

* * *

Ta, dakle, od drugih formatizovana i „posuđena“, eksterna Srpska Duša je jedan potpuno „otključan“ koncept, brisani prostor. Ko je kako shvati, za takve vrednosti se i lati. Ja sam se, jednim delom, zakačio za onu Kantovu „da u nauci nema talenta“, nego samo rmbačenje i rintanje bez kraja.

Stolica zagrejana do belog usijanja.

Ranoranilac sam.

Dižem se bukvalno pre petlova. Sa radom sam počinjao u 4-5 ujutro, a završavao u 5-6 posle podne. Kad me je profesor Sadakata obazrivo pitao šta radim u kabinetu tako rano, rekoh polušaljivo: „Pa, pišem. Ne smem da izneverim poveći spisak instanci: počev od Vas, pa sve do Srbije. Ja sam ga sastavio, bila bi sramota.“

Profesor se osmehnuo, klimnuo glavom i prokomentarisao: „Đorđe-san, ja ću od tebe napraviti svetskog naučnika, radiš više od Japanaca“. Poenta je bila u drugom delu replike, pa mome „dečačkom“ ponosu nije bilo kraja. Što bi se reklo: na gostujućem „terenu“, u njihovom „sportu“! Dupla „kruna“.

Drugim delom, perspektiva je „malo“ promenjena. Ova Srpska Duša je emanirala nešto sasvim suprotno. Svakog petka, gde drugde nego u omiljenom suši-baru moga mentora, zauzimala se čvrsta zajednička platforma. Radikalna „ontološka“ distanca prema svom tom naprezanju i trudu.

Dolazilo se do zaključka kako je, zapravo, u životu najvažnija kategorija „iskrenog ljudskog smeha“. Međutim, to su bili „metafizički“ vikendi. Okrepljujuća pauza. Preko nedelje, opet sve po starom. Strategija forsiranog izgaranja.

* * *

Srpska Duša, inače, nije univerzalno priznata kulturna valuta. Ponekad smo samo klišeizirani, „obični“ Srbi. Recimo, doktorand iz Kine je bio ubeđen da su Srbi iz Italije.

Par Amerikanca i jedan Austrijanac nikako nisu mogli da shvate šta Srbin radi na tako cenjenom Univerzitetu. Po Ruskinji, ekspertu za međunarodno pravo, naš glavni grad je Podgorica. Ma, divota!

Moram da priznam, najbolji tretman sam imao od Japanaca i Skandinavaca. Japanski profesori su uvek bili maksimalno ljubazni, predusretljivi i puni uvažavanja.

Danci, Norvežani i Finci su me, više ili manje, iskreno prihvatili kao svoga, kao Evropljanina-naučnika. Iznenađenjima nikad kraja!

Vodite računa o tome da su i ovakve i onakve reakcije samo pojedinačni gestovi, slučajnosti, a nikako generalna optika odmeravanja jednog naciona od strane drugoga. Radi se o varljivoj kombinaciji intimno profilisanih osećanja, raspoloženja i ponekog „ofucanog“ načela.

Htela ili ne htela, ta na sebe „izvrnuta“ Srpska Duša je, nužno, i personifikacija Srbije i Srbija sama. „Hodajuća, mobilna“ Srbija od krvi i mesa. Pravni fakultet Nagoja Univerziteta će me, pre svega, „pamtiti“ kao neuobičajeno vrednog i produktivnog Srbina, a tek onda kao tog i tog stranog naučnika. Dobro meni, dobro i Srbiji. Misija ispunjena!

Takva „završnica“ je bila i šifra moga obrnutog preobražaja. Povratka u potisnute simboličke etalone.

Od leptira u gusenicu! Ta transformacija eksterne kulture Srpske Duše u internu domaću varijantu, uopšte nije laka. Neću reći da su suprotnosti, ali Neduševnost ove potonje je legendarna. U opticaju je čista pornofikacija celokupnog društva!

Pored svega, poletan i oran, „naoružan“ uticajnim akademskim poznanstvima, koja otvaraju mnoga vrata, te najaktuelnijim znanjima od vitalnog značaja za međunarodne politike otečestva, u prvoj fazi povratka sam pao u samoizazvanu patriotsku komu.

Na letu od Tokija do Abu Dabija, pravio sam, gotovo pubertetski smele, planove i agende za šta mi je činiti kad sletim u Srbiju.

* * *

U drugoj fazi, na letu od Abu Dabija do Beograda, uspešno sam se povratio iz tih utopističkih halucinacija. Kvrcnulo mi je da svaka srpska vlast, iz nepoznatih metaideoloških razloga, odbacuje srpske naučnike-naučnike kao nosioce rešavanja važnih državnih problema.

Drugačija je, naravno, sa naučnicima-političarima i političarima-naučnicima.

Za prve, Nauka je samo puki politički resurs, drugima Nauka nije ni potrebna. Tri paralelna vrednosna obrasca, tri zasebne kulturne logike, tri različita Sudbine i Istine jednog istog naroda.

Čim dodirnuh pistu, neizbežno prodisah tim toksičnim naučno-akademski Splinom. Još uvek se nisam navikao. Redovno hiperventiliram.

Bilo kako bilo, na stranu što: „taština sve je taština“, mislim da sam em kreirao, em oživeo, em odbranio, pa, tako, definitivno i zaslužio, ako ne orden, a ono svakako hologramski „plašt“ tog fantomskog, mitologizovanog „Super-Srbina“. U mome slučaju, sa desetomesečnim rokom trajanja. Za državu: još, najmanje, godinu dana. Roba nije na sniženju, popusta nema.

Autor je profesor Instituta za političke studije iz Beograda

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari