Lukašenko - istočnoevropski Tito 1

Belorusija je ponovo udarna vest: Aleksandar Lukašenko ponovo je uradio ono što se od njega (nije) očekivalo.

Prošle godine nije podneo ostavku nakon početka protesta posle predsedničkih izbora, pa se činilo da je zaobišao i ovu hridinu u svom 28 godina dugom predsedničkom mandatu, kad stiže novi izazov – prizemljivanje aviona Rajanera, i hapšenje, u Minsku, državljanina Belorusije Romana Protaseviča, koordinatora prošlogodišnjih protesta, koji je napustio Belorusiju novembra 2019.

Lukašenko je zbog prizemljenja aviona optužen za akt državnog terorizma, a EU je zatražila suspenziju beloruskog vazdušnog prostora.

Najavljeno je da će se na sastanku Putina i Bajdena govoriti i o Belorusiji. Lukašenko im je poručio da je smešno sedeti u Švajcarskoj i razgovarati o Belorusiji, pozvajući ih u Minsk na otvoren razgovor.

Čak je i Ministarstvo spoljnih poslova Kine prokomentarisalo da je obratilo pažnju na te vesti, ali im okolnosti incidenta nisu jasne i pozvalo na uzdržanost i izbegavanje eskalacije.

Način na koji je Belorusija izvela čitavu akciju nije se dopao ni često nedelikatnom ruskom lideru Liberalne demokratske partije, Vladimiru Žirinovskom, koji bi, ako ništa drugo, upotrebio mekši pristup.

„Ako im je bio potreban ovaj drug Protasevič, šta je teško… (ukrasti ga) negde? U Atini, Vilnjusu, tiho, mirno, spakujte ga, odnesite. Spustiti ceo avion, naravno, izaziva ogorčenje ljudi… On nije nikakav obaveštajac, nego dečak huligan“, rekao je Žirinovski.

Drugima je jasno da tajne službe mnogih zemalja povremeno prisilno spuštaju avione kako bi privele osobe od njihovog interesa – to znaju ne samo Amerikanci, već i Izrael, Turska, Iran…

Onima koji tvrde da je Lukašenko to uradio surovo i necivilizovano, odgovaraju da je i njegova situacija, blago rečeno, neobična: protivnici zaista žele da ga uklone po svaku cenu.

Maj je bio izuzetno napet za beloruskog predsednika.

Od kad je Rusija objavila da je uhapsila osobe koje su spremile njegovu likvidaciju, stvari su se dramatizovale.

Sredinom aprila Lukašenko je najavio hapšenje grupe ljudi koji su pripremali atentat na njega i njegovu decu.

Saopštio je da su u to umešane američke specijalne službe, a beloruski KGB je dodao da su zaverenici planirali da organizuju oružanu pobunu i preuzmu vlast.

Komandant unutrašnjih snaga Belorusije, Nikolaj Karpenkov početkom maja zapretio je da će snage bezbednosti neutralisati sve pristalice radikalnih stavova koji pokušavaju da preduzmu bilo kakvu akciju.

Istupajući na manifestaciji kojom se slavi državni grb, zastava Belorusije i Dan pobede, 9. maja, Lukašenko je pozvao da se prekinu nepotrebne unutrašnje konfrontacije, da se svi ne nađu u žrvnju jer se zemlja „voljom i protiv volje sudbine nalazi na geopolitičkoj raskrsnici“, gde je istorijski bila „arena tuđih ratova“.

On je ponovo ove nedelje upozorio na geopolitički značaj Belorusije, podsećajući da je ona centar Evrope i „ako ovde nešto izbije, to će biti još jedan svetski rat“.

Tada je gotovo priznao da je naredio prizemljenje aviona, rekavši da nije znao da se bloger Protaševič nalazi u avionu kome je naređeno da sleti u Minsk, ali „da bi naredio prizemljenje da je to znao“.

Kako bi se razumelo zašto je skoro tri decenije na vlasti, a istovremeno trn u oku moćnom zapadu, potrebno je reći da ovde glavna stvar nije ličnost, kao što to nije bio slučaj u Libiji, Iraku ili Siriji.

Suštinski, geopolitički razlog, argument na koji upozorava Lukašenko, nalazi se na drugom mestu.

On je glavni uzrok uznemirenosti spoljnih sila zbog beloruske krize, a čini se i njihove direktne umešanosti u zbivanja.

Na strani prema Poljskoj i Baltiku to je Suvalki prolaz, a na drugoj strani, prema Rusiji, nalaze se Smolenska vrata kroz koja su prolazili svi evropski napadači na Rusiju.

Prolaz i vrata dva su najvažnija razloga pažnje koje privlači Belorusija.

Najugroženije mesto u Evropi je zemlja bistrih jezera, luksuznih banjskih hotela i mračne istorije na severoistoku Poljske, u blizini Mazurskih jezera.

Hitler je proveo više od polovine Drugog svetskog rata komandujući operacijama iz Vučje jazbine u blizini Kentrzina.

Posle poraza nacista, Staljin je podelio to područje na dva dela, pripojivši Rusiji Kalinjingrad i deo obale Baltičkog mora koji danas nemaju kopnenu vezu s Rusijom, ali put do njega vodi preko Belorusije.

Sada je ovaj zeleni deo Istočne Evrope upravo zbog toga, ponovo u prvom planu – ovog puta u sve većoj konfrontaciji NATO i ojačane Rusije.

Koridor Suvalki, kopneni koridor između Poljske i Litvanije dugačak 100 km, sve je što povezuje baltičke države sa ostatkom EU i evropskim teritorijama NATO.

U slučaju ratnog sukoba na evropskim prostorima, prodor ruskih snaga prema ruskoj enklavi sa 15.000 vojnika, Kalinjingradu, presekao bi severno krilo NATO na dva dela.

Litvanija, Letonija i Estonija ostale bi odvojene od Poljske i ostatka NATO.

A brzo napredovanje ruskih trupa iz Kalinjingrada i Belorusije sve što je potrebno za njihovu izolaciju.

Interes Zapada je da beloruska teritorija u slučaju ratnog sukoba ne bude polazna tačka ruskog prodora prema Kalinjingradu kroz Suvalki prolaz, a interes Rusije je da zapadni uticaj ne prevagne u Belorusiji i Minsk ne uđe u zapadne političke i vojne integracije, jer bi u tom slučaju kopneni put prema kalinjingradskom regionu i strateškom kopnenom koridoru Suvalki bio potpuno zatvoren, pokriven snagama NATO.

Ukoliko ruska strana ne bi uspela da uspostavi kontrolu nad prolazom Suvalki, procenjuje se da bi Kalinjingradsku oblast izgubila već u prvih 48 sati rata.

U takvim uslovima, beloruski predsednik je čuvar prolaza i ove delikatne ravnoteže ciljeva NATO i Rusije, koji je razumeo svoj značaj za obe strane i koji se uspešno održava između dva sveta.

U izvesnom smislu, ne bi bilo pogrešno poređenje Lukašenkovog položaja s Titovim položajem tokom Hladnog rata, doduše bez Titove aure i slave.

Lukašenku to nije ni potrebno.

Tito je takođe bio čuvar Ljubljanskog prolaza i garancija za oba bloka da će taj strateški resurs ostati van domašaja suprotne grupacije.

Nezavisnost koja je to omogućavala bila je ne samo tolerisana, nego dobrodošla i pomagana.

Kao što je Tito bio brana utapanju Jugoslavije u sovjetski kominuzam, tako je i Lukašenko u očima zapada brana utapanju Belorusije u Rusiju.

Iz ruske perspektive, Belorusija je deo tampon zone između nje i zapada i jugozapada, u pravcima sa kojih se suočila sa nekoliko invazija, posebno kad je reč o Francuzima i Nemacima.

Suština Lukašenkove vlasti svodi se na jedno: stabilnost. Više od dve decenije njegova zemlja živela je mirno i relativno dobro.

Rat je postao deo današnjice u mnogim postsovjetskim republikama koje je predvodila Ukrajina, a u Belorusiji je Lukašenko stvorio svoju malu Švajcarsku sa šumama i jezerima.

Koristio se uslovima koji su mu dati i oslanjao se na znanje koje je posedovao, odnosno znanje bivšeg direktora državnog kolhoza, sovjetskog građanina.

Njegov projekat bio je namenjen ljudima poput njega samog.

Ako se stanovnici zemalja Centralne Evrope, primajući za uzvrat socijalne beneficije, slažu sa izmenama zakona kojima se ukida princip podele vlasti, zašto bi bili iznenađeni nespremnošću Belorusa da se pridruže borbi za demokratiju?

Označivši ga poslednjim evropskim diktatorom, svi su očekivali da izgubi položaj kao rezultat neke obojene revolucije, ali on je opstao i uspeo je da preživi period trijumfa liberalne demokratije i dočeka doba postistine.

Rusija subvencioniše Belorusiju izvozom 22 milijarde kubnih metara gasa po cenama sa ruskog unutrašnjeg tržišta, koje Belorusija prodaje po tržišnim cenama, i 28 miliona tona sirove nafte koja takođe završi u Evropi, a Belorusiji donese desetak milijardi dolara.

Belorusija i Rusija potpisale su 2019. dokument o produbljivanju ekonomske i političke integracije.

Predviđeno je da sledeće, 2022. bude stvorena konfederalna rusko-beloruska država. Ambicija Belorusije je da uveća svoje ekonomski dobiti od ovog zbližavanja, iako je ruska privreda 30 puta veća od beloruske, tako što bi Minsk naftu i gas kupovao po ruskim unutrašnjim cenama, a beloruska preduzeća dobijala velike tendere na ruskom tržištu, a značajno bi se povećao obim i dostupnost ruskih kredita.

„Nećemo stalno puzati na kolenima pred starijim bratom i moliti za mrvice“, najavio je Lukašenko.

On je tvrdi branilac beloruskog suvereniteta.

Bilo je, naravno, trenutaka kad je Batka pretio da će, ako Rusija zadire u suverenitet Belorusije, prirediti Rusima drugu Čečeniju.

Ako bi Rusija pokazivala da joj nije isplativo da ga podržava, on bi demonstrirao manje lojalnosti.

On i dalje ne stoji uz Moskvu po svakom pitanju, iako je planirano da se sledeće godine potpiše ugovor o konfederaciji između dve države.

Pored toga, Belorusija ima 10 miliona čistokrvnih pravoslavnih Slovena sa istoka (rusko govorno područje), što ima veliku vrednost u odnosu na činjenicu da je Rusija i dalje nacionalno složena.

Lukašenko čak kaže da su Belorusi poboljšana verzija Rusa – „manje piju, a više rade“.

To je istovremeno 10 miliona ljudi koji su navikli na stabilne plate i penzije.

Ako dobiju ruske pasoše, sirovine će morati da se prodaju još jeftinije, po istim cenama kao i Rusima koji žive u susednim regionima Ruske Federacije.

Teško je reći koje će se prednosti i nedostataci integracije s Rusijom smatrati najvažnijim.

Prihod od Moskve će se povećavati za nekoliko milijardi dolara godišnje, a da li će se pojaviti zajednička meteorološka služba sasvim je sporedno pitanje.

Beloruskom predsedniku ovom prilikom najvažnije je bilo da pokaže da ima duge ruke koje mogu da stignu i do njegovih protivnika kao i da opoziciji koja deluje u inostranstvu pokaže da on nije samo brkati kolhoznik već i da zna kako da uzvrati na udarce koje trpi.

To ukazuje da je uveren u svoju snagu, jer da nije tako, verovatno se ne bi ni upuštao u ovakav spektakl.

Ali, to može da znači i da je ušao u ćorsokak, jer spremnost da se ide do kraja, ne znači da se ide napred.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari