Lumumbe kod Medžeda 1Foto: Miroslav Dragojević

Pričam Miljenku Jergoviću o dečjem dadaizmu sa početka šezdesetih godina; u poslastičarnici Medžedovoj iz Knez Mihailove, poznatoj po bozi i drugim omiljenim mudžahedinskim poslasticama, prodavali su tulumbe, studentska mafija sa obližnjeg fakulteta, zvala ih je lumumbe.

Lumumba bio je demokratski predsednik republike Kongo, ubijen od zlikovačkih najamnika belgijskih uzurpatora, Čombea i Mobutua.

Tako se još jedanput jedan tragičan događaj preobratio u jezičku sprdačinu.

Ima, međutim, ljudi, sumnjičavih u validnost ove lingvističke igre, panjkajući me da izvlačim ispod kreveta neke stvari, danas nikome poznate.

Tvrdeći da današnja mladež uopšte ne zna ko je Lumumba, a pitanje je da li još kusaju tulumbe, jer više nema ni onakve Medžedove slastičarne, pored nekadašnje Američke izložbe, iza ugla Čika Ljubine.

Samo što ja Miljenku i pripovedam nešto iz davnog vremena, smatrajući da, za slučaj da je zaboravio na kongoanskog predsednika, valjda pamti sarajevsku slasticu, a s obzirom da je pisac, razume svakakao i onu davnu jezičku žovijalnost današnjih staraca, dok su još bili mladi.

Postoji shvatanje da većinu stvari koje ja pominjem, ne bi uopšte trebalo pominjati, jer ih više niko ne razume, današnja deca, digitalizovana do srži, znaju svoje, a za drugo, briga ih!

Pa ako više ne razumeju šta se u svetu događalo pre pola veka, tim pre značilo bi da nemaju pojma ni o trojanskom ratu, možda ni o Hirošimi.

Jer ove stvari nisu ni in, niti su nekakav brend.

A ne!, čujem, jer o tim notornim stvarima već svi znaju.

Sada se postavlja jedno, još komplikovanije pitanje, zarad čega je onaj robusni seljak iz Jasne Poljane imao tovariti hiljade stranica, kad svako zna šta je Napoleon počinio po Rusiji.

Tako otkriva se otvorena netrpeljivost prema svakoj kreativnosti.

Ostaje svejedno pitanje kontrolisane neukosti današnjeg mladog sveta, njihova progonjenost u uske barake interneta, koje, prepune svega, ipak koriste se vrlo selektivno, samo inovski i brendovski.

Pa oni žive u Gulagu ignorancije, u njoj tavore.

Nema zato u praksi današnjih glodavaca po tom bunjištu svemogućeg znanja, nikakvih Lumumbi, možda ni Save Kovačevića ili Laze Lazarevića, ostale samo Nicolas Dhesquiere ili Lily Collins.

Naravno da uz ovo izostaje i smisao za humor.

Svršeno je sa tumbanjem tulumbi u lumumbe, jer leksička roba ovih igrarija ostaje nepoznata, šala pada u prazno.

Ali ja ipak, za potrebe svoje i Miljenkove, obnavljam tragičnu povest afričkog vođe, a potom i pravo jedne sredine da u dramatičnim okolnostima zadrži svoje osećanje za humor i poeziju.

Za nauk ovoj beslovesnoj rulji, koja zureći u svoje leptope zaboravlja i bogatstvo vlastitog jezika, ponavljam da je Patris Lumumba probao odupreti se rabijatnoj belgijskoj gospodi, koja su radi onog bakra pod kožom afričkog kontinenta, bila spremna gaziti i preko bakrene kože tamošnjih ljudi.

Bio sam u onim demonstracijama po nekadašnjoj ulici Proleterskih brigada, ispred belgijske ambasade, pamtim fotografiju uhapšenog predsednika iz nekog kamiona, pocepane košulje i bez naočara, očale krvnici najpre skinu sa žtrtve i izgaze ih.

Nedavno sam zapazio bronzanog konjanika koji prikazuje upravo omraženog belgijskog kralja, na ovom monumentu ističe se jedna vladarova šaka, koju skulptor, posve nesvesno, prikazao je kao kandžu.

To govorim zarad onih, tada nerođenih, koji ime jednog martira ne poznaju.

Time završava se moj prikaz Lumumbine sudbine, a o čemu dragi današnji nemudri Horacije, i ne sanja.

Uz ovo dolazi neukost u korišćenju vlastitog jezika, ustanovljen Markom Ristićem, Aleksandrom Vučo, Moni de Bulijem.

Nije svaka majka od kajmaka, draga moja digitalna deco, a ako koji od vas zaglavio je na nauk u kapetan Mišino zdanje, znajte da su nadrealistički naši očevi ovo zvali unezveritetima.

Tako traje moj boj za lumumbe, koje kusali su moji tadašnji savremenici, danas većinom pometeni od ove istetovirane bratije, čije uho pod minđušom ne prima benignu, jednostavnu sprdačinu o lumimbama iz Medžedovog dućana.

Sa znanjem velika je kubura, još je jedan ruski klasik izumio onaj naslov o nevoljama od pameti.

Jer pamet može se koristiti u stvari potpuno nepametne, kako upravo pratim praksu ove dečurlije, zadubljene u svemoguće ekrane njihovih tableta.

Naravno da svaka ljudska pojava ima svoje izdajničko naličje, pa je ovaj globalni mozak kibernetski, odmah pokazao i vlastiti idiotizam. Govorim o dečjim igricama koje onde i među odraslima vladaju u jednoj dobroj količini.

Tom svetu utiranja skupocenog vremena ljudskog života, koji devalvirao je i onaj duh, pohranjen u starim i novim oblicima stripa, suprostavljam pravu zadubljenost u ono od pre, ne bi li vam se prosvetllila ta malena šala iz Medžedove poslastičarnice.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari