Mi i naše planine 1

Od kada se zna za čovekovo postojanje, zna se i za njegovu potrebu da opstane. Da bi to postigao vodio je mnoge teške bitke čije razmere je teško i zamisliti.

Otuda i brojne seobe naroda kako u dalekoj prošlosti tako i sada.

Zemlje i narodi koji su se našli na pravcu selilaca, i ne samo njih, uvek su bili ugroženi.

Najviše pomeranja naroda odvijalo se od istoka ka zapadu, ne retko i obrnuto.

Jedna od ključnih prepreka, da je tako uslovno nazovem, bila je i ostala Nagorno Karabah.

U svom kretanju od istoka ka zapadu mnogi narodi, vojske, osvajači, nomadi, trgovci, avanturisti, uhode… nailazili su na prve prepreke upravo u Nagorno Karabahu, drevnom Artšahu.

Tu prestaju nedogledne azijske ravnice i počinje surovo kavkasko bespuće, kroz koje je uvek bilo teško i opasno proći.

Onaj ko je zagospodario Nagorno Karabahom mogao je računati na budućnost.

Sukobi naroda da ovladaju ovom oblašću nikad nisu prestajali.

Nemio dokaz za to je i pokušaj Azerbejdžana da u aprilu 2016. ovlada malom planinskom republikom na Kavkazu.

Nagorno Karabah naseljava oko 190.000 stanovnika koji žive na prostoru od 5,2 kvadratna kilometra, jedva tridesetak po kvadratu.

Stanovnici su uglavnom Jermeni, koji su tu još od biblijskih vremena. Staljin je Nagorno Karabah pripojio sovjetskoj republici Azerbejdžanu.

Prilikom raspada SSSR Nagorno Karabah je 1991. proglasio nezavisnost, ali ne bez borbe.

Republiku Nagorno Karabah ne priznaje ni jedna zemlja na svetu.

Teško se dolazi u nju.

Zahvaljujući književniku Babkenu Simonjanu, velikom srpskom prijatelju, uspeo sam da ovu lepu zemlju posetim u julu 2010. godine.

Vajar Sargis Bagdasarian isklesao je 1966, od nezaobilaznog tufa (okamenjena lava), neobičnu skulpturu, dve ogromne glave, nalik na planine i nazvao je Mi i naše planine.

Snažnu simboliku ovog dela narod je brzo prepoznao i skulpturu preimenovao u Baba i deda.

Među mnogim simbolima Nagorno Karabaha ovaj je glavni. Ovde ljudi žive dugo i zdravo kao i njihove planine.

Osim ako nisu prinuđeni da se late oružja i u borbi za očuvanje slobode prerano napuste ovaj svet.

A to se upravo desilo u razdoblju od 1988. do 1994, kad su se sa Azerbejdžancima borili za nezavisnost.

Najteže bitke vođene su za grad Šuši, jer ko ovlada njime ovladao je celim Nagorno Karabahom.

Azerbejdžanci su glavnu crkvu posvećenu Hristu Svedržitelju, iz 1867 (ima još pet starijih crkava), pretvorili u magacin municije i odatle napadali grad, koji se vidio kao na dlanu, uvereni da Jermeni neće gađati svoj najvažniji duhovni centar.

Međutim, jermenski borci su se prikrali iz gotovo nepristupačnog kanjona reke Karkar, odakle se napad uopšte nije očekivao.

Popeli su se uz strmu liticu visoku 250 metara, iznenadili neprijatelja i naneli mu težak poraz.

Povlačeći se, neprijatelj je crkvu sravnio sa zemljom, a grad razorio.

Ali, Šuši je oslobođen.

Mnogi dečaci iz Šušija ostali su bez očeva, a neki bez igde ikoga.

Takva zla sudbina zadesila je i dvanaestogodišnjeg dečaka Hovika.

On se ne razdvaja od jednog železnog džuleta.

Kad sam ga upitao šta će mu to samouvereno je odgovorio da će njime da gađa Turke (mislio je na Azerbejdžance) ako ponovo dođu u Nagorno Karabah.

I tako, stanovnici ove planinske zemlje ne samo da su dugovečni, nego i vrlo brzo odrastaju.

Dečak Hovik, inače, dočekuje retke putnike namernike i pokazuje im u Šušiju ono što on smatra da treba videti.

Tu je, pre svega, mesto odakle se najbolje vidi veličanstveni kanjon reke Karkar, presudan u borbi za oslobođenje Šušija.

Pokazuje i dve džamije iz 19. veka čiji su minareti prepolovljeni.

One jesu zarasle u korov, ali nisu zagađene na način kako to rade Albanci sa srpskim svetinjama na Kosovu i Metohiji.

Posebnu pažnju privlači i tzv. zelena crkva.

Šuši se sporo obnavlja.

Ali, sve deluje sređeno i čisto i u njemu je boravak prijatan.

Tu prijatnost u trenutku je pojačao i Novak Đoković(!).

U jednoj poslastičarnici jedini ukras bio je plakat na kome teniser ljubi pehar nakon pobede na turniru u Melburnu.

Kako je taj plakat dospeo u Nagorno Karabah niko nije znao da mi kaže.

Inače, među zaista skromnom izboru poslastica pažnju privlači neka vrsta sladoleda sa nazivom SSSR.

Hrišćanstvo u Nagorno Karabahu ima duboke korene.

Smatra se da je Dado, jedan od učenika apostola Tadeja, širio ovu veru pre Grigorija Prosvetitelja, najzaslužnijeg što je Jermenija 302. godine, pre donošenja Milanskog edikta, postala prva hrišćanska država na svetu.

O hrišćanskom utemeljenju Nagorno Karabaha naročito svedoče ostaci manastira Gandzasar.

Nagorno Karabah krase i brojni mostovi.

Svaki je drugačiji i na poseban način lep i mističan.

Kako bi bilo dobro kada bi pretendenti na Nagorno Karabah pustili na miru njegove žitelje da žive u skladu sa svojom tradicijom i svojim planinama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari