Nacionalizam i siromaštvo

Pa ipak, izgleda da nismo svjesni uticaja još jednog od uzroka balkanskog nacionalizma koji završava u zločinu i siromaštvu. Riječ je u psihološkom pogledu o „izgledu nove preraspodjele“ koji je balkanski nacionalizam istakao na svojim zastavama.

Svaki nacionalizam vodi, pored sukoba sa drugim narodima, i osiromašenju vlastitog naroda. Nacionalizam proizvodi nacionalnu bijedu, ali je sam uzrokovan duhovnom bijedom njegovih protagonista. Samo se tako može razumjeti današnje univerzaliziranje bijede koja zahvata sve više one narode koji misle da mogu da žive od svog nacionalizma.

Htio bih se vratiti prethodnoj tezi o tome kako je balkanski nacionalizam proizveo svijest o „izgledima nove preraspodjele“, što je moralo probuditi populističku svijest o „boljem životu“ bilo što će se drugim narodima nametnuti odgovarajući oblik državne zajednice („nacionalno-centralistička država kao faktor eksploatacije“), bilo što će se zahvatiti na bazi monopola na sukcesiji današnjih jugoslovenskih država ili jednostavno ratom. Kod „istočnih“ naroda međusobna ubijanja imaju i ekonomsko značenje. Rat je, zapravo, pitanje pljačke. Kad su Turci polazili u ratove, palili su unutrašnje ratničke apetite halakajući „jagma“, „jagma“! U svakom slučaju, nacionalizam koji završava ratom, ima i pljačkaške nagone.

Moram skrenuti vašu pažnju na momenat koji je krucijalan za razumijevanje nacionalizma i siromaštva. Komunizam u Jugoslaviji nije propao zato što je osiromašio ljude, nego zato što nije više mogao da ih hrani, oblači i školuje na državni, kameralistički način. Bolje rečeno, njegova sposobnost da infuzira inostrani kapital pala je na najnižu tačku. Tog trenutka imamo sve uslove da se započne sa okretanjem novom kolektivizmu tradicionalnog tipa kakav je nacionalizam u balkanskoj varijanti.

LJudi bez imetka, razorene svijesti i tradicionalno razdraženi, mogli bi postati lak plijen nacionalističkih intelektualaca i državotvornih nacionalista. Nacionalizam je u balkanskim uslovima sredstvo nove raspodjele, način da se živi na račun nekog drugog. Ali, on je oblik iluzorne svijesti. U stvarnosti niko i ništa ne osiromašuje tako ljude kao nacionalizam. Duhovno siromaštvo je u tom pogledu gore od materijalnog. Pa ipak, ništa neće biti od „nove preraspodjele“ na bazi pobjede ovog ili onog nacionalizma. Prije svega, tu neće biti ni pobjednika ni pobjedioca. Ako ne pogine u nacionalističkom ratu, čovjek ima sve izglede da skapa od gladi u novonastalim nacionalnim ili kvazinacionalnim državama.

Sumnjam da će u skorije vrijeme doći do otrežnjenja. Da bi se ljudi spasili bijede u koju ih vode nacionalisti, biće potrebno da promjene svoje dosadašnje poglede i, naravno, da odbace ratničke huškače, nacionalističke vođe, svađalice svih vrsta…

Nacionalistički prožet čovjek našeg podneblja nema gdje da se vrati, pod pretpostavkom da je izašao iz rata živ. Tek sada će vidjeti da su mu šanse da dobije neki posao manje nego prije samog rata, da nacionalistički ratni poslodavci pričaju neke druge priče, da mu se imovina smanjila i da će se još više smanjiti, da poslije rata valja da vodi neki drugi rat za sebe i svoj opstanak, da će se naći na suprotnoj barikadi od onih s kojim je nacionalistički snivao svoju zemlju poput raspeta orla od Kosova do krajina, od mora do Vojvodine.

Ništa više neće biti kao prije. Prije smo mnogo više imali ma koliko da smo manje radili. Sada bez obzira na to koliko neko dobro i radio, mali je takvih koji će dobro živjeti. Neke generacije će do kraja života raditi da bi otplatile troškove rata, da bi vratile dugove, da bi stvorile elementarne uslove za život svoje djece.

Nacionalizam je opšti oblik ljudske nesreće. Mi smo mogli vidjeti do sada kako nacionalizam masovno uzima ljudske života. Od sada ćemo se suočiti sa siromaštvom kao mirnodopskom posljedicom nacionalizma. Socijalna i materijalna bijeda možda će biti faktor nove resocijalizacije našeg čovjeka kako bi se oslobodio nacionalističkih strasti u sebi, a najviše onih koji su ga pod tim znamenjem vodili od rata do siromaštva.

Branimir Inić: Pobedili su neki drugi

Moj brat Slobodan je bio dosljedni protivnik nacionalizma. Naravno, najviše je pisao o srpskom nacionalizmu, jer je živio u radio u Srbiji u Beogradu i najbolje ga je poznavao. Bio je duboko svjestan posljedica, koje srpski nacionalizam produkuje na budućnost srpskog naroda, ali i drugih naroda.

Upozoravajući na te posljedice Slobodan piše:

„Da li su Srbi sami sebe osudili na nemogućnost povratka u Hrvatsku? – pitanje je na koje neki mogući odgovori tek treba da uslijede, podsjećajući da je ne tako davno predsednik Tuđman izjavio da svi Srbi koji su živeli u Hrvatskoj neće moći da se vrate. Ako pod ono ‘svi’ Tuđman podrazumeva one koji su okrvavili ruke, počinili razna zla i zločine, onda je to razumljivo. Samo da ne bude ono da se u ime tih ‘babićevaca’ i ‘martićevaca’ ne zabrani povratak u Hrvatsku i svim drugim Srbima koji niti su zla činili niti s takvim društvom ‘državnika’ imali bilo kakve veze, konstatujući da nema sumnje da se režim etničkih čišćenja, koja su sprovodili nerazumno nacionalističko ratnički nastrojeni Srbi, osvetio pre svega samom srpskom narodu u Hrvatskoj: po cenu samoizgona celog jednog naroda.

Rešavanje prognaničkih pitanja više ne trpi samo apele, upozorenja i odlaganja, već zahteva konkretnu delotvornu političku akciju, u koju spada i zahtev za održavanjem međunarodne konferencije o prognanicima. Konferencija bi trebalo da donese konkretan program rešavanja ovog problema, ali i da obezbedi mehanizme za njegovo sprovođenje“, upozorava Slobodan.

Danas, sami ocijenite ispravnost ovog Slobodanovog upozorenja.

Dakle, Slobodanova briga za budućnost srpskog naroda nije upitna, kao što nije ni upitna njegova procjena odnosa velikih sila prema Srbiji, nakon završetka rata, odnosno prema cjelokupnom srpskom narodu. NJegova upozorenja nisu mogla „pobjediti“, „pobjedila“ su mišljenja nekih drugih, koji su se „jašući na nacionalizmu“ neshvatljivo obogatili, ali i doveli srpski narod na rub siromaštva, beznađa i poniženja, uz ogroman odlazak „pameti“ iz Srbije. Ti brižni čuvari srpskog naroda su smatrali da je „Srbija sila, ali nisu mogli shvatiti da je Amerika supersila“. Zato je valjda i dobila i dalje „dobija“, kao i druge države Zapada, pamet Srbije. Koje neznanje i zablude su krive za to? Ali, to nije pravo pitanje. Pravo pitanje je: Šta nas „dobroga“ još čeka?

Ako bude po vrijednovanju Slobodanovog radnog doprinosa mjerenog prema njegovoj penziji, koja bi danas iznosila 11.676 dinara od „dobroga“ možemo očekivati: Ništa. I onda se čudimo što pamet odlazi i odlaziće i dalje.

Ponekad pomislim da bi bolje bilo da je Slobodan pisao knjige nego što se bavio politikom. NJegov gimnazijski drug mi je jednom prilikom rekao:

„Mi u školi imamo pismeni sastav iz srpskohrvatskog jezika, napišemo jednu, dvije stranice, a Slobodan 10. Ponekad je, uz svoj, i drugima napisao sastave.“

Takav je on bio, uvijek spreman da pomogne svima, pa čak i svojim političkim neistomišljenicima. Slijedeći primjer to najbolje ilustruje:

„Jednog dana javila mi se telefonom Šešeljeva majka Danica i rekla da Voju u zatvoru strašno biju, da su mu prsti skroz plavi od udaraca i da je u očajnoj situaciji. Odmah sam pozvao Kostu Čavoškog i ubrzo zatim reagovao je Odbor za zaštitu slobode i prava građana na čijem čelu je bio Dobrica Ćosić pismima bosanskom i jugoslovenskom predsedništvu. Posle toga Voju su prebacili u zatvorsku biblioteku i položaj mu je znatno popravljen – opisao je Slobodan Inić jedan primer pomoći „mladom, nepravedno utamničenom humanisti’, kako se tada predstavljao Šešelj“.

Danas „helikopterski“ posmatrano, kada se spomene moj brat Slobodan Inić, sa kojim se nisam baš uvijek slagao, sjetim se Maksima Gorkog, koji je rekao:

„Čovjek, kako to gordo zvuči.“ Slobodan je baš tako zvučao.

Ogledalo istine

Izdavačka kuća Dangraf (koja izdaje i dnevni list Danas) objavila je posthumno knjigu istaknutog politikologa i saradnika Slobodana Inića Ogledalo istine, sa podnaslovom Moglo je i moralo je biti bolje. Knjigu je priredio i predgovor napisao njegov brat Branimir Inić, a sastavljena je od tekstova iz zaostavštine Slobodana Inića, kao i priloga brojnih autora koji su se raznim povodima osvrtali na lik i delo Slobodana Inića (Ivan Stambolić, Latinka Perović, Aleksa Đilas, Ratko Božović, Žarko Korać, Nenad Kecmanović, Boško Kovačević, Esad Ćimić i drugi). Danas objavljuje tekst Slobodana Inića iz 1992. godine Nacionalizam i siromaštvo i deo predgovora Branimira Inića iz knjige Ogledalo istine.