Najočiglednija, sveprisutna i najvažnija stvarnost 1Foto: EPA-EFE/ LUDOVIC MARIN POOL

Molim vas da ne dozvolite da vas ovo poglavlje baci u depresiju.

Nadam se da je dosad već postalo jasno da ja verujem kako mi možemo stići do nule i u narednim poglavljima ću pokušati da vam pomognem da shvatite zašto ja tako mislim i šta će nam biti potrebno da do te tačke stignemo. Međutim, ne možemo rešiti jedan tako krupan problem kao što je promena klime ako prethodno iskreno ne utvrdimo šta je sve potrebno da uradimo i koje ćemo prepreke morati da prevaziđemo. Hajde da onda, u nadi da ćemo postići rešenje – što znači i da ćemo naći načine za ubrzanje prelaska sa fosilnih na druga goriva – osmotrimo najveće prepreke s kojima se suočavamo.

Neizbežna fosilna goriva

Ja sam veliki ljubitelj pokojnog pisca Dejvida Fostera Volasa. (Pripremam se da pročitam njegov mamutski roman Beskonačna šala / Infinite Jest tako što se polako upoznajem sa svim ostalim što je ikad napisao.) Kad je Volas održao svoju sad već čuvenu pristupnu besedu na Kenjon koledžu 2005, počeo je sledećom pričom:

Plivaju dve mlade ribe zajedno, a njima u susret pliva jedna starija riba. Ta starija im se obrati: „Dobro jutro, društvo, kakva je voda?“ One dve mlade ribe nastavljaju još neko vreme da plivaju, da bi se na kraju jedna od njih okrenula drugoj i kazala: „Ma šta je to, dođavola, voda?“ (Celu pristupnu besedu pod naslovom Ovo je voda možete da pročitate na adresi bulletin-archive.kenyon.edu. Prelepa je.)

Volas je objasnio: „Neposredna poenta ove priče o ribama jeste to da je često najteže uočiti i rečima opisati ono što predstavlja najočigledniju, sveprisutnu i najvažniju stvarnost“.

Fosilna goriva su upravo takva. Toliko su sveprisutna da nam može biti teško da shvatimo sve načine na koje ona postoje u našim životima – ona i ostali izvori gasova sa efektom staklene bašte. Za mene lično korisno je da počnem od svakodnevnih stvari i da mi to bude polazište za dalje.

Da li ste jutros oprali zube? Četkica za zube verovatno sadrži plastične mase, a one se prave od naftnih derivata, nastalih preradom fosilnih goriva.

Ako ste doručkovali, brašno od koga je ispečen vaš hleb i žitarice koje ste jeli odgajeni su uz pomoć đubriva, a prilikom proizvodnje i primene đubriva u atmosferu se ispuštaju gasovi sa efektom staklene bašte. Setveni i žetveni radovi obavljeni su traktorom, koji je napravljen od čelika – čelik se lije pomoću fosilnih goriva u procesu u kome se oslobađa ugljenik – a sem toga, traktor za svoj pogon koristi benzin. Ako ste za ručak pojeli hamburger, kao što ja povremeno činim, uzgajanje goveda izazvalo je emisiju gasova sa efektom staklene bašte – goveda podriguju i puštaju gasove, a to je metan; zemička u kojoj se nalazio vaš hamburger napravljena je od žitnog brašna, a njegov uzgoj i žetveni radovi takođe su se odvijali uz oslobađanje gasova sa dejstvom staklene bašte i njihovo emitovanje u atmosferu.

Ako ste se obukli, vaša odeća verovatno sadrži pamuk – i taj pamuk je odgajan uz veštačko đubrivo i berba se odvijala uz pomoć poljoprivrednih mašina – ili je tu poliester, koji se pravi od etilena, a on se dobija rafinacijom nafte. Ako ste upotrebili toalet-papir, to znači da je još neko drvo posečeno i da je u vazduh, zbog nedostatka apsorpcije koju biljka vrši, emitovano više ugljen-dioksida.

Ako je vozilo koje vas je danas odvezlo na posao ili u školu bilo na električni pogon, to je sjajno – mada treba reći da je i ta električna energija verovatno generisana pomoću nekog fosilnog goriva. Ako ste putovali vozom, vozili ste se šinama napravljenim od čelika i kroz tunele za čiju je izgradnju korišćen cement, a on se proizvodi pomoću fosilnih goriva u procesu u kome se oslobađa ugljen-dioksid kao nusproizvod. Automobil ili autobus kojim ste se vozili napravljen je od čelika i sintetskih polimera, tj. plastičnih masa. Isto važi i za bicikl koji ste vozili prošlog vikenda. Putevi kojima ste se vozili sadrže cement, kao i asfalt, a i on je napravljen od prerađenog petroleja.

Ako živite u stambenoj zgradi sa više stanova, verovatno ste okruženi cementom. Ako živite u drvenoj kući, drvo je isečeno i drvna građa je istesana pomoću mašina napravljenih od čelika i plastičnih masa, koje rade na neki vid fosilnih goriva. Ako vaš stan ili kancelarija koriste grejanje ili klimatizaciju, ne samo da koristite prilično veliku količinu energije već i rashlađivač u klima-uređaju može biti moćan gas sa efektom staklene bašte. Ako sedite na stolici napravljenoj od metala i plastičnih masa, to je samo još više emisije gasova.

Osim toga, praktično svi ti predmeti, od četkice za zube do građevinskih materijala, transportovani su sa nekog drugog mesta na kamionima, u avionima, vozovima ili na brodovima, a svako od tih prevoznih sredstava i samo za pogon koristi fosilna goriva, a i napravljeno je uz pomoć uređaja koji koriste fosilna goriva.

Drugačije rečeno, fosilna goriva su svuda oko nas. Uzmite naftu kao samo jedan primer: svet potroši više od četiri milijarde galona svakog dana. Kada bilo koji proizvod koristite u tolikoj količini, jasno je da ne možete prestati preko noći da ga upotrebljavate.

Štaviše, postoji veoma valjan razlog zbog koga su fosilna goriva do te mere sveprisutna: ona nisu skupa, veoma su jeftina. Kao kad kažemo: „Nafta je jeftinija od bezalkoholnog pića“. Gotovo da nisam mogao da poverujem kad sam to prvi put čuo, ali to jeste tačno. Evo kako izgleda račun na papiru: barel nafte sadrži 42 galona; prosečna cena u drugoj polovini 2020. iznosila je oko 42 dolara po barelu, što znači oko jedan dolar po galonu. U isto vreme, kompanija Costco prodaje osam litara bezalkoholnog pića za šest dolara, što kad se preračuna, iznosi 2,85 dolara po galonu.

Čak i kad uračunate sve fluktuacije cene nafte, zaključak je isti: svakog dana ljudi širom sveta oslanjaju se na više od četiri milijarde galona proizvoda koji je jeftiniji od dijetalne koka-kole.

Nije nimalo slučajno što su fosilna goriva toliko jeftina. Ima ih u izobilju i lako se transportuju. Stvorili smo ogromnu globalnu industriju koja se bavi vađenjem fosilnih goriva, njihovom preradom i transportom i razvijamo razne inovacije koje omogućuju da se cene goriva održavaju na niskom nivou. A te cene ne odražavaju štetu koju fosilna goriva prave – način na koji ona doprinose klimatskim promenama, zagađenju, degradaciji životne sredine kada se vade i sagorevaju. Taj problem ćemo bliže objasniti u poglavlju 10.

Čoveku se može zavrteti u glavi već i od same pomisli na razmere ovog problema. Međutim, to ne bi trebalo da nas parališe. Dok koristimo čiste i obnovljive izvore koje već posedujemo, a istovremeno ostvarujemo istinske proboje u bezugljeničnoj energetici, možemo da smislimo kako da svedemo neto emisije na nulu. Ključ će biti u tome da se postaramo da čista energija i pristup koji je na njoj zasnovan budu isto toliko jeftini – ili gotovo isto toliko jeftini – koliko je jeftina sadašnja tehnologija.

Istina, moramo da požurimo, zato što…

Bitna državna politika

Godine 1943, u jeku Drugog svetskog rata, na Los Anđeles se spustio gusti oblak dima. Bio je do te mere gust i toliko je gušio građane da su ih oči pekle i nosevi su im curili. Vozači nisu mogli da vide dalje od tri bloka zgrada duž puta. Neki stanovnici LA su strahovali da su to možda Japanci napali grad hemijskim oružjem.

Međutim, LA nije bio napadnut – barem ga nisu napali pripadnici nekakve strane vojske. Pravi krivac za to što se dogodilo bio je smog, prouzrokovan nesrećnom kombinacijom zagađenja vazduha i loših vremenskih uslova.

Gotovo čitavu deceniju kasnije, tokom pet dana u decembru 1952, i London je bio onesposobljen zbog dejstva smoga. Autobusi i vozila hitne pomoći prestali su da voze. Vidljivost je bila toliko mala, čak i u zatvorenim građevinskim objektima, da su svi bioskopi zatvoreni. Učestale su pljačke prodavnica jer policajci nisu mogli da vide na udaljenosti većoj od nekoliko stopa ispred sebe. (Ako ste ljubitelj Netfliksove serije Kruna / The Crown, kao što sam ja, onda ćete se setiti odlične epizode u sezoni jedan gde se radnja odvija upravo tokom tog strašnog incidenta.) U onome što je u istoriji ostalo zabeleženo kao Veliki londonski smog život je izgubilo najmanje 4.000 ljudi.

Zbog takvih incidenata, 1950-te i 1960-te godine označile su zagađenost vazduha kao jedan od glavnih uzroka brige javnosti u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi, pa su političari i kreatori sektorskih politika brzo odgovorili na to. Kongres SAD je 1955. počeo da izdvaja sredstva za istraživanje tog problema i eventualno nalaženje rešenja za njega. Naredne godine britanska vlada je predložila Zakon o čistom vazduhu, čijim su usvajanjem formirane zone za kontrolu dima u celoj zemlji – u tim zonama mogla su da se koriste samo ona goriva koja čistije sagorevaju. Prošlo je još sedam godina i SAD su donele Zakon o čistom vazduhu, kojim je ustanovljen savremeni regulatorni sistem za kontrolu zagađenja vazduha u SAD; taj zakon je i dalje najsveobuhvatniji zakon – i istovremeno jedan od najuticajnijih – kojim se uređuje pitanje vazdušnog zagađenja, koje može ugroziti javno zdravlje. Predsednik Nikson je 1970. osnovao Agenciju za zaštitu životne sredine kako bi se pomoglo u sprovođenju tog zakona.

Američki zakon o čistom vazduhu učinio je upravo ono što se od njega očekivalo – uklonio je otrovne gasove iz vazduha – pa je od 1990. naovamo, nivo azot-dioksida u svim emisijama gasova u SAD opao za 56 procenata, nivo ugljen-monoksida za 77 procenata, a nivo sumpor-dioksida za 88 procenata. Olovo je gotovo nestalo iz američkih emisija. Iako i dalje imamo još mnogo posla koji treba da obavimo, sve to smo postigli uprkos činjenici da su i naša privreda i naše stanovništvo nastavili da rastu.

Međutim, ne morate se osvrtati na istoriju da biste našli primere načina na koji mudra sektorska politika pomaže u rešavanju takvih problema kao što je zagađenje vazduha. To se događa upravo sada. Počev od 2014, Kina je pokrenula nekoliko programa reagujući na pogoršanje smoga u urbanim centrima i na neverovatan skok kada je reč o prisustvu opasnih zagađivača u vazduhu. Vlada je ustanovila nove planske ciljeve za smanjenje vazdušnog zagađenja, zabranila je izgradnju novih termoelektrana u blizini najzagađenijih gradova i uvela je u velikim gradovima ograničenja u pogledu mogućnosti vožnje automobila koji nemaju električni pogon. U roku od svega nekoliko godina Peking je zabeležio smanjenje od 35 procenata kad je reč o nekim vrstama zagađenja, dok je u Baodingu, gradu od 11 miliona stanovnika, to smanjenje iznosilo 38 procenata.

Iako je zagađenje vazduha i dalje jedan od vodećih uzročnika bolesti i smrti – od njega život najverovatnije izgubi više od sedam miliona ljudi godišnje – proglašena sektorska politika je nesumnjivo sprečila da taj broj bude još veći. Šumski požari, kao što su oni koji su se u 2020. širili SAD, predstavljaju zasebno pitanje, ali je to pitanje istovremeno povezano i sa vazdušnim zagađenjem. Zbog dima koji se širio usled požara 2020, milioni ljudi nisu mogli bezbedno da izađu iz svojih stanova. (Ti novi propisi i planski ciljevi pomogli su da se unekoliko smanji emisija gasova sa efektom staklene bašte, iako im to nije bila izvorna namena.) Danas ta vrsta sektorske politike odlično ilustruje vodeću ulogu koju državna politika mora imati u nastojanjima da se izbegne klimatska katastrofa.

Pronalascima „do nule“

Priznajem da je reč politika nedovoljno određena, nejasna i da nezanimljivo zvuči. Bilo bi mnogo privlačnije kad bismo mogli govoriti o nekom velikom i revolucionarnom pomaku kakav bi, na primer, predstavljao novi tip baterije, jer ne deluje naročito zanimljivo kad se kaže da su neke političke odluke podstakle nekog hemičara da jednu takvu novu bateriju otkrije. Međutim, nikakvih pomaka uopšte ne bi bilo kad vlada ne bi trošila na istraživanja dolare dobijene ubiranjem poreza, kad ne bi kreirala sektorsku politiku tako da ta istraživanja podstakne da izađu izvan laboratorija i pređu na tržište i kad ne bi bilo propisa koji su stvorili tržište i omogućili da se sve to primenjuje u širim razmerama.

U ovoj knjizi ja od početka naglašavam da su nam potrebni pronalasci kako bismo stigli do nule – potrebno nam je da pronađemo nove načine za skladištenje električne energije, za proizvodnju čelika i tako dalje – ali inovacija se ne može svesti samo na razvoj novih uređaja. Ona je uvek i predmet kreiranja nove sektorske politike koja omogućava da prezentujemo i u praksi primenimo te pronalaske, plasirajući ih na tržište što je pre moguće i na taj način ostvarujući njihov tržišni potencijal.

Srećom, u razvoju takvih sektorskih politika ne počinjemo od praznog lista papira. Imamo mnogo iskustva u regulisanju oblasti energetike. U suštini, to je jedan od najnormiranijih privrednih sektora, kako u SAD, tako i širom sveta. Pored čistijeg vazduha, pametna energetska politika nam je donela i sledeće:

Elektrifikaciju. Godine 1910. samo 12 procenata Amerikanaca imalo je električnu energiju u svome domu. Već 1950. više od 90 procenata Amerikanaca bilo je uključeno na elektromrežu, zahvaljujući velikim naporima, kao što je savezno finansiranje izgradnje hidroelektrana, osnivanje federalnih agencija za regulisanje energetske oblasti i obimni savezni projekti za uvođenje električne energije u seoska područja.

Energetska bezbednost. Nastojeći da na taj način odgovore na naftne šokove iz 1970-ih godina, SAD su odlučile da povećaju domaću proizvodnju iz različitih energetskih izvora. Savezne vlasti su svoje prve velike istraživačke i razvojne projekte na tom planu započele 1974. Naredne godine doneti su mnogobrojni propisi u vezi sa očuvanjem energije, između ostalog i standardi energetske efikasnosti, odnosno efikasnosti goriva za automobile. Posle toga su prošle još dve godine da bi bilo formirano Odeljenje (Ministarstvo) za energetiku. Potom su se, 1980-ih godina, cene nafte urušile, pa smo mi odustali od mnogih dotad započetih napora – sve dok cene nisu počele ponovo da rastu početkom 21. stoleća, podstičući novi talas ulaganja i regulative. Zahvaljujući tim i drugim naporima, SAD su u 2019. prvi put za gotovo 70 godina izvezle više energije nego što su je uvezle.

Ekonomski oporavak. Posle Velike recesije iz 2008. vlasti su otvarale nova radna mesta i podsticale ulaganja tako što su same investirale novac u obnovljivu energiju, u energetsku efikasnost, infrastrukturu elektroenergetskog sistema i železnice. Kina je 2008. lansirala paket ekonomskih podsticaja vredan 584 milijarde dolara, a veliki deo tih sredstava bio je namenjen upravo zelenim projektima. Godine 2009. u SAD je donet Zakon o oporavku i reinvestiranju koji je omogućio da se poreske olakšice, bespovratni zajmovi dodeljeni na saveznom nivou, bankarske garancije i sredstva namenjena istraživanju i razvoju iskoriste tako da se pomogne privreda i da se smanje emisije gasova sa efektom staklene bašte. To je bilo pojedinačno najveće ulaganje u čistu energiju i energetsku efikasnost u istoriji SAD, ali je to ipak bila jednokratna finansijska injekcija, a ne trajna promena sektorske politike.

Sad je nastupio trenutak da iskustvo koje smo stekli u kreiranju politike primenimo da bismo se uspešno nosili sa ovim sadašnjim izazovom: moramo utvrditi kako da svedemo na nulu emisije gasova sa efektom staklene bašte.

Nacionalni lideri širom sveta moraće da artikulišu viziju o tome kako da globalna privreda ostvari tranziciju na bezugljenično poslovanje. Ta vizija može, sa svoje strane, usmeravati postupke pojedinaca i poslovnih ljudi širom sveta. Zvaničnici mogu da napišu pravila kojima će se utvrditi koliko mnogo ugljen-dioksida mogu da emituju elektrane, automobili i fabrike. Mogu da donesu propise koji će oblikovati finansijska tržišta i da razjasne sve rizike od klimatskih promena i privatnom i javnom sektoru. Država može da bude glavni investitor naučnih istraživanja, kao što je to danas slučaj, i može da utvrdi pravila kojima će se odrediti koliko brzo novi proizvodi mogu da stignu na tržište. Državni zvaničnici mogu pomoći da se reše neki problemi koje samo tržište nije u stanju da reši – uključujući tu problem skrivenih troškova koje proizvodi koji emituju ugljen-dioksid nameću i životnoj sredini i ljudima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari