Nije teška ekonomija, teška je politika 1

Jedan od pravih kancera američkog društva jeste rasna, etnička i rodna diskriminacija.

Tek sad uviđamo koliko je sveprisutna i uporna, što se u poslednje vreme vidi u policijskoj brutalnosti i statističkim podacima o masovnim hapšenjima.

Diskriminacija je moralni problem, ali ima i ekonomske posledice. Kao svaki kancer, ona podriva našu vitalnost.

Ljudi koji trpe diskriminaciju često ne mogu da ostvare svoj puni potencijal, što predstavlja rasipanje najvažnijeg ekonomskog resursa naše zemlje, naših građana.

Kao što smo istakli u Drugom poglavlju, napredak u smanjivanju rasne diskriminacije u prethodnih pet decenija tekao je sporo i isprekidano – nekoliko godina nakon usvajanja zakona o građanskim pravima, efekat se osetio i segregacija se smanjila, ali su sudovi zaustavili dalji napredak, da bi na kraju Vrhovni sud 2013. ukinuo ključne odredbe Zakona o biračkom pravu iz 1965.

U Drugom poglavlju dokumentovano je kako je američki san postao mit za ljude rođene na dnu piramide prihoda, posebno za pripadnike manjinskih grupa.

Rasna, etnička i rodna diskriminacija neodvojiva je od ekonomskih nejednakosti, nedovoljnih mogućnosti i ekonomske i socijalne segregacije.

Različiti oblici diskriminacije

Diskriminacija u Americi javlja se u raznim oblicima.

Finansijska i stambena diskriminacija, kao i diskriminacija pri zapošljavanju, obično su suptilne – istina, ne i u sistemu policijske službe i pravosuđa, u kojima je vrlo evidentna.

Ništa ne definiše Ameriku, kako u sopstvenim tako i u tuđim očima, koliko njena posvećenost vladavini prava i pravosuđu.

Zakletva kojom mnoga američka deca počinju školski dan sadrži ove zvonke reči: „… uz slobodu i pravdu za sve“.

Ali kao i američki san, i ovo je mit. Preciznije bi bilo reći: „… uz pravdu za sve koji mogu da je plate“, a trebalo bi da bude uključen i uslov: „… posebno ako su belci“.

Amerika je postala poznata u svetu kao zemlja koja drži više ljudi u zatvorima od bilo koje druge zemlje (proporcionalno broju stanovnika).

Fascinantno je da se u Americi nalazi 25 odsto svih zatvorenika u svetu, iako imamo samo 5 odsto svetskog stanovništva, i ti zatvorenici su pretežno Afroamerikanci.

Ovaj sistem masovnog zatvaranja počinje da se prepoznaje ne samo kao užasno nepravedan i diskriminativan već i kao vrlo neefikasan.

Šta da se radi?

Tako dugotrajne zaostavštine, kao što su rasna i rodna diskriminacija, neće se ukinuti same od sebe.

Moramo shvatiti duboke institucionalne osnove rasizma i drugih oblika diskriminacije i moramo ih iskoreniti.

To znači da se rasna, etnička i rodna jednakost ne mogu postići ukoliko ne budemo oštrije sprovodili antidiskriminacione zakone, u svim aspektima naše ekonomije.

Ali moramo ići i dalje od toga.

Treba nam i nova generacija zakona o ljudskim pravima.

Potrebni su nam pozitivna diskriminacija i ekonomski programi koji promovišu jednake šanse.

U našoj zemlji postoje mnoge zamke siromaštva – određenim grupama, bilo da su to meštani Apalača ili grupe sa specifičnom istorijom poput Indijanaca i Afroamerikanaca, potrebna je pomoć da se uzdignu.

Danas razumemo mehanizme kojima se prednosti i otežavajuće okolnosti mogu prenositi s generacije na generaciju.

Moramo primeniti te pouke kako bismo uklonili zamke siromaštva, gde god i na kojoj god osnovi se pojavile.

Pristup obrazovanju, zdravoj ishrani i zdravstvenoj zaštiti neophodni su (ali ne i dovoljni) uslovi.

Prepoznajući da je naš lokalno finansirani i lokalno zasnovani obrazovni sistem postao mehanizam za produžavanje i prenošenje ekonomske nejednakosti, potrebno nam je veliko proširenje saveznih fondova.

Prepoznajući da nepovoljniji položaj siromašne dece počinje i pre polaska u školu, trebaju nam nacionalni programi predškolskog obrazovanja.

Rasna i ekonomska pravda neraskidivo su povezane.

Ako bismo smanjili nejednakosti u svim oblastima, ako bismo garantovali da siromašne porodice mogu da pruže svojoj deci jednake šanse kao bogate porodice, onda ćemo moći da krenemo u pravcu ostvarivanja rasne, ekonomske i socijalne pravde i stvaranja dinamičnije ekonomije.

Obnova pravde za sve generacije

Postoji jedna dimenzija pravičnosti o kojoj političari govore često, ali na njoj rade malo: dobrobit budućih generacija.

Poreski zakon iz 2017. stvoriće ogroman državni deficit i povećati državni dug.

Da ironija bude veća, republikanci u Kongresu borili su se protiv prevelikog duga – koji bi opteretio buduće generacije – dok im se nije pružila prilika da uvećaju bogatstvo korporacija i milijardera.

Postoje tri aspekta međugeneracijske pravde koji su zapostavljeni i koje progresivni plan treba da ispravi.

Prvo, ono što zaista opterećuje buduće generacije jesu nedovoljna ulaganja, kako javna, tako i privatna.

Najbolje procene govore da američki akcijski kapital nije pratio ni rast prihoda. Ako našim mladima ne pružimo adekvatno obrazovanje, neće moći da ostvare svoj potencijal.

A ako ne ulažemo u infrastrukturu i tehnologiju, svet koji oni naslede neće moći da održi životni standard koji smo mi uživali.

Drugo, naša planeta je nezamenjiva.

Ako ovde ne uspemo, nemamo gde da odemo.

I pored toga, uništavamo svoj svet, najviše izazivajući klimatske promene.

Svake godine, kako se sad već može predvideti, šteta je sve veća.

Čak i način na koji država razmišlja i donosi odluke o životnoj sredini nepravedan je prema našoj deci.

Setite se tvrdnje iz Sedmog poglavlja: kad god država razmatra neki propis, mora da uradi analizu troškova i koristi.

Deo analize troškova i koristi obuhvata i poređenje, na primer, troškova ekološke regulative danas i koristi koje ćemo imati ne samo danas već i u budućnosti.

Ako ograničimo, na primer, štetne elektrane na ugalj, danas bi troškovi mogli porasti, ali korist u vidu boljeg zdravlja i manjih klimatskih promena uživaćemo dugi niz godina.

Ključno pitanje u sprovođenju ovih analiza troškova i koristi glasi: kako porediti jedan dolar buduće koristi s jednim dolarom današnjih troškova?

Prema procedurama Trampove vlade, (realni) dolar za 50 godina, kad naša deca budu u najproduktivnijim godinama, vredi samo tri centa.

To je praktično rasprodaja budućnosti.

Ukoliko korist od nekog ekološkog propisa za našu decu nije više od trideset puta veća od današnjeg troška, ova vlada smatra da ga ne treba ni donositi.

S takvom računicom, koja uskraćuje budućnost našoj deci, nije ni čudo što nema interesa da se nešto uradi u vezi sa klimatskim promenama.

Treće, iz različitih razloga mnogi mladi ljudi nemaju mogućnosti koje sam, recimo, ja imao kad sam počinjao.

Milioni njih opterećeni su studentskim kreditom, koji im ne dozvoljava da slobodno biraju karijeru – stalno razmišljaju o dospelim ratama – pa čak ni da osnuju porodicu ili kupe stan.

U međuvremenu, cene nekretnina, u odnosu na prihode, porasle su usled niskih kamatnih stopa, loše zamišljenog poreskog zakona i finansijske deregulacije. Naša generacija je dobila kapitalnu dobit.

Sledeća generacija mora da smisli kako da dobije pristupačne stanove.

Ova podela u blagostanju među generacijama možda najviše zabrinjava.

Roditelji koji su zaradili na prodaji nekretnina mogu to bogatstvo podeliti sa svojom decom, koja ga s druge strane mogu proslediti potomcima.

Ali roditelji koji nemaju nikakvu nekretninu ne mogu skoro ništa ostaviti deci i unucima, pa njihovi potomci moraju da se snalaze.

Nejednakosti u ovoj generaciji mogu se produbiti u narednoj.

Promene u poreskoj politici koje ćemo opisati u nastavku ovog i programi hipotekarnih i studentskih kredita u narednom poglavlju omogućili bi nam da pronađemo rešenje.

Porez

Progresivan, pravičan i efikasan poreski sistem treba da bude važan deo dinamičnog i pravednog društva.

Opisali smo važne aktivnosti koje država treba da sprovodi, uključujući javno obrazovanje, zdravstvo, istraživanje i infrastrukturu; dobar pravosudni sistem i pružanje socijalne zaštite.

Za sve to potrebni su resursi, što znači porez. Pošteno je da oni koji imaju veće platežne mogućnosti – i koji obično dobijaju više od naše ekonomije – više i doprinose.

Ali kao što je smo napomenuli u Drugom poglavlju, najbogatiji zapravo plaćaju porez po nižoj stopi nego oni sa manjim primanjima.

U tom pogledu, situacija se samo pogoršala u poslednje tri decenije – poreski zakon iz 2017. i njegovo podizanje poreza za većinu prosečnih građana da bi se finansiralo smanjenje poreza za korporacije i milijardere javlja se kao možda najgori primer poreskog propisa u našoj istoriji.

Kad bismo jednostavno zahtevali od korporacija i bogatih pojedinaca da plate pravičan porez – što je skromna promena u odnosu na naš današnji regresivni sistem – to bi samo po sebi moglo doneti dva biliona (dve hiljade milijardi) dolara u narednih deset godina.

To podrazumeva ne samo povećanje stopa već i uklanjanje bezbrojnih rupa koje su lobisti interesnih grupa ugurali u naš poreski zakon.

Umesto da se nekretnine oporezuju po povlašćenoj stopi (kao u zakonu iz 2017), zemljišni dohodak trebalo bi oporezovati po višoj stopi.

Kad se oporezuju radnici, oni se možda neće toliko truditi da rade; kada se oporezuje kapital, on može otići negde drugde ili ljudi možda ne neće mnogo štedeti.

To ne važi za zemlju.

Ona je tu, bilo da ima poreza ili ne.

Zapravo, jedan veliki ekonomista iz 19. veka, Henri Džordž, tvrdio je da zemljišni dohodak – rentu – treba oporezovati po stopi od 100 odsto.

Oporezivanje renti može dovesti do produktivnije ekonomije.

Veliki deo ušteđevine odlazi u zemlju, umesto u proizvodna sredstva (ulaganja u istraživanje, postrojenja i opremu).

Oporezivanje kapitalne dobiti na zemlju i rente podstaklo bi preusmeravanje većeg dela štednje u proizvodni kapital.

Postoje i drugi porezi koji istovremeno mogu povećati i ekonomske performanse i prihod.

Na primer, porez na emisiju ugljenika podseća domaćinstva i kompanije da moraju smanjiti nivo zagađenja.

Kad nema poreza, ljudi ne uzimaju u obzir društvenu cenu svojih aktivnosti koje emituju štetne gasove.

Takvi porezi bi takođe podstakli ulaganja i inovacije koje smanjuju emisiju ugljenika i mogli bi da igraju ključnu ulogu u postizanju važnih ciljeva postavljenih na međunarodnim skupovima u Parizu (2015) i Kopenhagenu (2009), koji ograničavaju globalno zagrevanje.

Bez takvog poreza biće teško ostvariti ove ciljeve; a cena njihovog neostvarivanja je visoka – svet je već 2017. doživeo rekordne gubitke usled prirodnih katastrofa, uključujući gubitak od 245 milijardi dolara od uragana Harvi, Irma i Marija, koji su odraz predviđenog rasta vremenske varijabilnosti usled globalnog zagrevanja.

Podizanje nivoa mora takođe će naneti ogromne troškove priobalnim državama; veliki deo Floride i Luizijane biće pod vodom ili će imati mnogo češće poplave.

I Volstrit će biti poplavljen, mada bi neko rekao da to nije loše.

Postoji jedan opšti princip: kad god postoji ekonomska aktivnost od koje privatna dobit nadmašuje društvenu dobit, porez će povećati blagostanje.

Još jedan primer neophodnog poreza: kratkoročno finansijsko trgovanje najčešće je društveno neproduktivno.

Obično se u tim poslovima jedna strana nada da će iskoristiti drugu zahvaljujući boljim informacijama.

I jedna i druga strana čak mogu verovati da su bolje prošle.

U određenom smislu, berza je samo kockarnica za bogate.

I dok vam kockanje može priuštiti kratkotrajno zadovoljstvo, novac samo prelazi iz jednog u drugi džep.

Kockanje – i kratkoročno trgovanje – ne čini zemlju bogatijom ni produktivnijom i često se završava gorkim suzama jedne ili druge strane.

Prekomerna trgovina, naročito visokofrekventna, ne vrši nikakvu društvenu funkciju.

Dobro osmišljen porez na finansijske transakcije ne bi samo doneo novac, već bi doprineo i efikasnosti i stabilnosti ekonomije.

Naravno, interesne grupe će se udružiti protiv svakog ovog poreza.

Ne tvrdim da će biti politički lako.

Ali, ako ostavimo politiku po strani, biće dovoljno novca da Amerika više ne bude bogata zemlja sa siromašnim narodom – da život u srednjoj klasi bude dostižan svim Amerikancima.

Zaključci

Promene obuhvaćene ovim poglavljem, zajedno s reformama o kojima je bilo reči, neophodne su za postizanje dinamičnije ekonomije, bržeg rasta, ekonomije koja služi narodu, a ne obrnuto.

Ove mere uglavnom nisu nove – kao što smo već istakli, neke varijante tih mera uspešno se sprovode u drugim zemljama.

Nije teška ekonomija.

Teška je politika.

Čak i ako zauzdamo politiku i postignemo opisane reforme, dostizanje srednje klase još uvek može biti teško: čak i porodice s pristojnim poslovima možda neće moći da se penzionišu ili da školuju decu.

Baš kao što su, tradicionalno, seljaci pomagali jedni drugima da podignu ambar, i baš kao što porodice zbijaju redove u teška vremena, tako i naše društvo najbolje funkcioniše kada svi radimo zajedno.

Pozitivni plan obnove rasta za sve deo je šire ambicije da se srednja klasa učini svima dostižnom.

U narednom poglavlju objasnićemo kako se to može uraditi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari