Prigovor savesti javnog ilegalca 1

Slikar Miomir Grujić Fleka (1954-2003) diplomirao je na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu 1985.

Upravo u jeku onoga što danas nazivamo pop-kulturom Novog talasa.

Poznat kao multimedijalni umetnik i novinar bio je aktivan na javnoj sceni već od kraja 1970-ih.

Jedan je od pokretača i urednik programa kluba Akademija pri FLU 1980-ih i autor eksperimentalnog medijskog programa Radio Šišmiš na radiju B92, 1990-ih, koji su bili jezgro beogradske andegraund umetničke i podkulturne scene.

Pored likovnih objavljivao je literarne radove, ilustracije, tekstove iz oblasti popularne kulture i teorije umetnosti.

Retrospektivna izložba ove kultne ličnosti beogradske umetničke scene 1980/90-ih godina, prikazana je tokom aprila/maja u Salonu MSU u Beogradu, u saradnji sa Nezavisnom umetničkom asocijacijom Remont, u čijoj su galeriji predstavljeni njegovi dosad neizlagani radovi.

Remont je i izdavač monografije o njegovom radu.

Ovaj retrospektivni projekat, čija je kustoskinja i urednica monografije Darka Radosavljević Vasiljević, nazvan je Javni ilegalac – kako je Fleka često sam sebe nazivao.

Tu kontradiktornu sintagmu objašnjavao je društvenom realnošću: „Ona ukazuje na sav apsurd i izvrnuti smisao kojim je obeležena naša stvarnost. Svaki pokušaj pobune drugačijeg mišljenja, izazivao je neopisivo podozrenje u okruženju.“

Monografija sadrži tridesetak tekstova, od kojih su trećina autorski, uz reprint izabranih Flekinih tekstova i intervjua.

Izvanredno dizajnirana predstavlja u likovnom smislu ne samo Flekinu umetnost, autentične, urbane divljine već i kulturu, estetiku i duh urbanog, kosmopolitskog Beograda sa kraja 20. veka.

Uvodni Flekin tekst Prigovor savesti, napisan 2000, sigurno spada u Top 10 tekstova objavljenih u Srbiji u poslednjih 40 godina o kulturi otpora ali i danas može biti manifest (politčka filozofija) svih onih koji su preživeli prethodne decenije a i novih genraricija koje su i same svedoci sistematskg pobijanja političkih i kulturnih alternativa suprotstavljenih dominantnoj kulturi autoritarizma u Srbiji.

Kao umetnik, novinar i animator kulture sa dvadeset godina javnog staža i statusom Javnog Ilegalca, dopuštam sebi Slobodu da se na ovaj način obratim Javnosti i Savremenicima.

Kao pojedinačni pojedinac, bez ambicija i pretenzija u nastupelom grabežu za moć, pozicije i počasti, govorim u sopstveno ime, obavezan isključivo sopstvenim dosadašnjim radom u prilog osvajanja Slobode i Nezavisnog Mišjenja.

Polazeći od notorne činjenice da je pojam lične i kolektivne Savesti moguće izvesti jedino iz pojma lične i kolektivne Svesti, i dalje, uzimajući u obzir višegodišnje, katastrofalno stanje pomenute kolektivne Svesti, ovaj Prigovor ne upućujem mnoštvu vlasnika lične Krivice, pa čak ni dezavuisanim institucijama, instancama i distancama Zajednice.

Dopustite mi, dakle, da vašoj Pažnji ponudim sledeću argumentaciju: Prigovor Savesti ne upućujem Majstorima petorazrednog cinizma i tragikomične Demagogije, eksponenetima dojučerašnjeg režima koji se od prvog do poslednjeg dana vladavine legitimisao kao pogrebno preduzeće, koje su ustanovili ljudi koji su svesno, racionalnim izborom odbacili Moral, Odgovornost i Savest, i stali na stranu Zla.

Prigovor Savesti ne upućujem ni dojučerasnjim Sluškinjama pomenutog režima, Vojsci i Policiji, ubeđen da će im upravo narod u čije ime su počinili nesagledive štete uputiti jedini merodavan, narodni Prigovor.

Prigovor Savesti ne upućujem na adresu Narodne Crkve sa čijih je visokih instanci sve do nedavno, kao Glas Pomirenja do nas stizao pomirljivi poziv: Deco naša, ako već lažete, kradete i ubijate, činite to u ime Viših Interesa!

Ovaj Prigovor Savesti ne upućujem vodećim Institucijama narodne kulture, Nacionalnoj akademiji i vrlim Ha-Hademicarima čija se očinska zabrinutost nad sudbinom naroda odrazila na sposobnosti Memorije, pa su glatko zaboravili na Memorandum.

Prigovor Savesti ne upućujem Proizvođačima Stvarnosti, mas-medijskim Podanicima Maloumlja i Kreatorima Obmane čija se interpretacija Kolektivne Istine tokom protekle decenije svodila na pobedonosni slogan: Istina je bezbroj puta uporno ponovljena laž! Svedoci tako proizvedene Stvarnosti od prvog trenutka znaju da je jedno odlučno, esnafsko NE moglo da osujeti i spreči desetogodišnji Košmar i Unakaz.

Prigovor Savesti ne upućujem gomili mediokriteta na ključnim društvenim položajima, samozvanim Ekspertima, profesionalnim Diletantima, vrhunskim stručnjacima za sprovođenje Negativne Selekcije i uglednim Biznismenima koji su udruženim snagama sopstvenu zemlju pretvorili u globalnu buvlju pijacu i fabriku Lumpenproleterijata.

Prigovor Savesti ne upućujem Pobunjeničkoj Estradi, Pevačima lažnih pesama, gomili trovača, nadničara i tezgaroša, koji su nas u svim mogućim i nemogućim prilikama i neprilikama, u dobru i zlu, u miru i nemiru, gušlili sopstvenim Smradom, trulim sujetama i jeftinim multipraktik Porukama široko eksploatisanim u svrhu stimulacije, najprimitivnije masovne Egzaltacije.

Prigovor Savesti, konačno, ne upućujem čak ni Izvršiteljima koji su obavili linč Morala i silovanje Pravde.

Prigovor Savesti upućujem upravo žrtvi tog linča i silovanja, Većinskom, Kolektivnom Čoveku ove Zajednice.

Čoveku koji je pristao na podmetnutu Zabludu prema kojoj Kolektivna Krivica ne zna za Odgovornost iznudivši tako u prilog sopstvenih zlotvora i u korist sopstvene Štete, prezir i ogorčenje čitave Planete, i konačno, Izgovor o ugroženosti sopstvenog Opstanka.

Klizeći ka Dnu Bezdana, duboko uljuljkan u naručju Bolesti teškog buđenja, više od pola veka nesposoban da obezbedi sopstvenu biološku, ekonomsku i duhovnu reprodukciju, utonuo u Samoobmanu, u kojoj je Inat sinonim za Ponos, a Prkos zamena za Dostojanstvo, gluv za poruke sopstvene Istorije i za Mudrost sopstvenih Predaka, koja na sve moguće načine upozorava da Mentalitet proizvodi Autoritet, uzdižuci sopstvenu Nezrelost u visine Nebeske Vrline, Kolektivni Čovek je pevao Bože Pravde, odbijajući da vidi kako je Pravda neumoljiva i surova sve vreme tu, na Snazi.

Dok podvlači crtu i ispostavlja Račun uz zatezne Kamate, prozvana Pravda strpljivo ponavlja Veliko Načelo dostupno svakom živom Stvorenju pod Kapom Nebeskom: Ne čini drugome ono što ti ne želiš da drugi čini tebi!

Ovom do juče pregaženom Čoveku nije potrebno ni Pomilovanje ni Pokajanje da bi se ponovo uspostavio kao Uspravni Čovek.

Treba mu mnogo Svesti, Savesti, Hrabrosti i spremnosti da stane pred sopstveno doskora iskrivljeno Ogledalo. Priznanje da je lik u odrazu Ogledala prizor Suštine koju ubuduće mora stvarati, braniti i za nju odgovarati sam. Sam pred Sobom i u sopstveno Ime.

U nadi da ovaj Prigovor Savesti neće doživeti sudbinu Kasandrine pesme zataškane pod tepih, šaljem ga na adrese svih javnih glasila u Prestonici, uz razumljivu molbu da ga objave integralno ili da ga, već prema izboru sopstvene Savesti ne objavljuju uopšte. U Beogradu, 10. oktobra, 2000. Miomir Grujic Fleka.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari