Samozatajna Irena Kolesar 1

Ime Irene Kolesar (1925-2002), kao retko koje bez rezerve i sa nepodeljenim simpatijama, još i danas nakon toliko decenija, budi sećanje na nekadašnji zajednički jugoslovenski kulturni prostor.

Možda je jednostavnije reći: Slavica, ime heroine istoimenog filma Vjekoslava Afrića (1947) u kojem je, tek izašla iz vojničkih cokula XIII proleterske brigade Rade Končar, odigrala svoju prvu ulogu, i uistinu još u neispunjenom prostoru mlade jugoslovenske kinometografije, zauzela mesto prve jugoslovenske filmska zvezda.

Poznavaoci filma kažu da je Slavicu videlo više od milion i po ljudi, neki tu cifru podižu na dva miliona.

Na ulici su je često oslovljavili imenom Slavica, a mnoge u ono vreme novorođene devojčice ponele su to ime.

O Ireni Kolesar nikad nije napisana knjiga mada je njena životna priča puna neočekivanih, bukvalno dramskih tokova, a njeno ime neizostavna odrednica u istoriji jugoslovenskog filma i teatra.

Prilika za trajno beleženje njenog života je bila 2020. godina, kad je grupa entuzijasta odlučila da toj izvanrednoj glumici upriliči trajno sećanje, povodom njene 95. godišnjice rođenja.

Društvo Rusina iz Sremske Mitrovice i Novinarska asocijacija Rusina (NAR) iz Novog Sada, predvođeni glumcem sremskomitrovačkog pozorišta Dobrica Milutinović, Vladimirom Balašćakom, skinuli su koprenu zaborava sa imena jedne izvaredne ličnosti.

Priređivač knjige Osmeh porculanske figurine, Vladimir Balašćak je više od dvadeset godina sakupljao dokumentarni materijal o Ireni Kolesar i svedočenja njenih kolega čime je ova knjiga delom i sećanje na one kojih više nema: Mariju Crnobori, Miru Stupicu, Relju Bašića, Predraga Ejduca, Ivana Bekjareva, i istovremeno, zadovoljstvo da se čuje reč Branke Veselinović, Svetlane Bojković, Rade Đuričin, Jasne Malec Utrobčić, Đure Laćaka, Jasne Ančić, Jelisavete Seke Sablić, Milana Cacija Milenkovića, Abdulaha Seferovića, Mileta Rupčića, Dušanke Anojčić.

Irena Kolesar bila je tiha i skromna osoba.

Na njenom licu je uvek bio vidljiv osmeh, čak i poslednjim danima života.

Stoga i prva reč u naslovu knjige je osmeh.

Njemu je dodata i metafora koju je oblikovala Mira Stupica, koleginica i njena bliska prijateljica, koja je u svom sećanju na Irenu rekla: moja draga porculanska figurina.

Nepodeljeno je mišljenje da je Irena Kolesar slavu stekla na filmu, ali da je njena ljubav ipak bilo pozorište.

U njenom ratnom dnevniku Moji doživljaji i moja sjećanja, dozvolila je sebi jedino svedočenje o vlastitoj intimi.

U NOB je otišla sa nepunih 18 godina i uz pušku u ruci učila i prve pozorišne uloge uz Jožu Gregorina i Šimeta Šimatovića, svog prvog supruga, sa kojim venčala krajem rata.

U Hrvatskom narodnom kazalištu igra Šekspira, Gorkog, Krležu, Molijera, Ibzena, Vilijamsa. Na poziv Bojana Stupice 1953. odlazi u Jugoslovensko dramsko pozorište. Prva uloga u JDP joj je bila Šekspirova Julija koju je igrala u alternaciji sa Olgom Spiridonović, u režiji Mate Miloševića.

U Beograd je otišla sa namerom da ostane samo nekoliko sezona, međutim tamo ostaje dve decenije. U Zagreb se vraća 1973, ali, za nju nema angžmana u Hrvatskoj, te iste godine odlazi u penziju. Ime Irene Kolesar vezano je za same početke Dubravačkih letnjih igara gde je na Lovrjencu petnaestak godina igrala Šekspira.

U svojoj karijeri Irena je odigrala više od pedeset filmskih, pozorišnih i televizijskih uloga. Za svoje ratne i mirnodopske zasluge 1949. godine je odlikovana Orednom za hrabrost i Ordenom zasluga za narod III reda, dok joj 1981. uručena Zlatna pulska arena za ukupan doprinos filmu.

U knjizi Osmeh porculanske figurine tekstovi su objavljeni na srpskom, hrvatskom i rusinskom jeziku. Irena je po ocu Rusinka, po majci Nemica.

Na 126  stranica objvljeno je niz dokumenata, fotografija, pisama, rukom zabeleženih prigodnih poruka Ive Andrića, Bele i Miroslava Krleže, Branke i Mlađe Veselinović, Mire Stupice, Stevana Raičkovića, Bakima Fehmijua, Ljubiše Ristića. Tu je i desetak intervjua iz ondašnje štampe.

Poznavalac filma, Nenad Polimac je u dva svoja teksta ponudio niz interesantih detalja iz Ireninog života zaključujući da je u filmu Poslednji kolosek Žike Mitrovića, uverljivo odigrala svoju ulogu te je „šteta samo što joj nisu ponudili više takvih glumačkih prilika“.

Interesantno je da je u tom filmu igrala sa Marjanom Lovrićem sa kojim je počela, i bukvalno sredinom 1960-ih završila svoju filmsku karijeru. Vladimir Kolarić u svom pogovoru smatra da Irena Kolesar sa „svojom vrlo uspešnom pozorišnom karijerom, nikako ne predstavlja tragičnu figure, ukletog i nepriznatog umetnika, niti zvezdu za jedno leto.

Bez obzira na ideološke konotacije, njena Slavica i dalje može da ima snagu simbola, simbola želje za samostalnošću i vitalnošću, prava naroda da živi u slobodi“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari