Šansa da uskrsnu Požega i Srbija 1

Četvrtak, 5. april
Budim se vrlo rano, 5,30 i pod utiskom sam od prethodne večeri: predstavljanje knjige prof. Miodraga D. Gluščevića „Požega u XIX i prvoj polovini XX veka, sa osvrtom na prethodni period“.

Iznenađen sam saznanjem da srpska istoriografija nije bogata naučno utemeljenim delima o raznovrsnim problemima prošlosti gradova. Brojne su samo hronike naselja koje opisuju doba Drugog svetskog rata koje su uglavnom pisali laici. U poslednje vreme ima nešto više pažnje, te su tako naučno vrednovani pojedini aspekti istorije npr. Valjeva. Ali, ipak se moramo složiti da su grad i građani zaboravljene teme srpske istoriografije. Da to ne bude tako pobrinuo se nas sugrađanin Gluščević, koji je kroz ovu knjigu analitički, sagledavajući istorijske promene, njihove društvene i prostorne uzroke i posledice, povezao saznanja koja pruža istorija sa onim srodnim – urbanom ekonomijom, sociologijom grada… Tako je malu Požegu postavio u vrh srpske istoriografije gradova.

Brzo pripremih materijale za uži tim „PROTESTA U POŽEGI“ i sastanak trajaše tridesetak minuta. Dogovorili sledeći protest za ovaj 14, takođe i tribinu sa Mijatom Lakićevićem i izložbu karikatura Predraga Koraksića Coraxa. Čeka nas napornih sedam dana. Kao i svake večeri, od prvog februara 2018, izađoh na trg da održimo okupljanje gde dvadesetak najupornijih izlazi svako veče svi nasmejani i spremni na proteste do ostvarenja cilja -smena bahate i nadmene naprednjačke vlasti u Požegi.

Petak, 6. april

Prijatan razgovor od nekoliko minuta sa Predragom Koraksićem, dobijam potvrdu da je sve spremno i da će gospodin Corax doći i biti naš gost.

Veliki petak je, pa ću se i ja odmarati i sređivati papire za proteste, već ih je skoro pun registrator, od prijava skupova policiji, do dokumenata iz nadležnih državnih organa i naravno još puno onih koje nam dostavljaju građani, a ima ih i zaposlenih u državnim institucijama. Govore o nenamenskom trošenju ili radnjama koje ugrožavaju interese pojedinaca. Odvajam šta ide pravnom, a šta ekonomskom timu. Više poziva telefonom ljudi iz tima i građana, uglavnom o događajima u gradu i novom protestu. LJudi su se upoznali za vreme ovih protesta i izgradilo se poverenje i lakše je raditi. Zaključujem da se vratila vera u ljude, da se može nešto promeniti nabolje, sve više je pozitivne energije, sve više se druže, jednom rečju vratio se osmeh na lica naših sugrađana.

Subota, 7. april

Od ranog jutra dogovaramo preuzimanje karikatura od gospodina Koraksića u Beogradu i Novom Sadu. Mijat Lakićević takođe potvrdio dolazak. Čeka nas dug i naporan dan pored naših poslovnih i porodičnih obaveza, dogovori i odluke sa građanima koji su se prijavili da govore na protestu u ovu subotu, zatim razmatranje i traganje za prostorom za zakazanu tribinu i izložbu karikatura.

Nedelja, 8. april

Danas konačno miran dan. Veliki praznik koristimo kao predah. Pitam se od ranog jutra kako ću provesti dan, u kući uz izležavanje, odmor od napornih šezdeset dana protesta ili sa prijateljima u prirodi. Dan prelep i mami iz kuće. Zato krećem da se vidim sa Mirkom Lazićem. Srdačan susret, zapazih jedan zanimljiv tekst koji još nije objavio na društvenim mrežama i zamolih ga da bar deo objavim ovde:

Nepodnošljiva cika alarma. Dižem se uz jutarnju zakletvu „večeras ću leći na vreme“. U potpuno nelogičnom rasporedu radnji obavljam jutarnji ritual. Stavljam kafu, ne uključujem ringlu i budim dete koje je zaspalo sa slušalicama u ušima. Listam komentare na grupama na ranije postove. Pomalo šizim na sitničarenje zalutalih koji diskusiju vode sve dalje od suštine. Na računaru još otvorene stranice i fajlovi od sinoć. Imamo li mogućnosti i pameti da ovo dovedemo do kraja? I šta bi uopšte bio kraj? Protest ne može do beskraja ići. Mora da postoji način da se ovo materijalizuje. „Tataaaa, kasnim u školu „negoduje ćerka. Vozim po automatizmu. Mislima okrenut kako da što više ljudi privučemo. Krenuće leto. Odmori. Malina. Kako sačuvati energiju i ovo gurati dalje? Dete ljubim po inerciji. Žena je već odavno ljuta. Lepo sam živeo bez ovoga, ali osećam da je trenutak… Kolege skeptične u pogledu ishoda. Milion razloga zašto ne dolaze na proteste. Uglavnom besmislenih. Takt sa kojim im se obraćam obrnuto srazmeran besu koji osećam. Mesindžer pišti. Viber sam utišao, ali vidim 18 poruka. Svi bi da nešto pitaju. Redosled odgovora formiram po smislenosti pitanja. Sa posla u kafanu sa Petrovićem. Ručak kod kuće preskačem jer je sastanak kod Đorđa u osam… Kako sam propustio sve ove ljude? Kako smo postali stranci u ovih par ulica? Slavko je besomučno uporan u pozivima. „Brate moj, svraćam večeras da nešto dogovorimo.“ Volim njegovu britku pamet i smiren ton. Dok ga čekam bacam pogled na ćerkin domaći zadatak. Slavko stiže u 22h. Rastajemo se u 1, 30. Sutra ću definitivno leći ranije.

Ponedeljak, 9. april

Danas očekujem miran dan. Uzimam telefon i otvaram email, poruka samo jedna od Radojka Radovanovića sa pitanjem „šta misliš da ovaj tekst objavim na stranici „PROTEST U POŽEGI“ Čitam….

Složismo se juče da je kultura dijaloga, za sada, najveća pobeda ovog protesta. Još jednu stvar smatram izuzetno značajnom. Po meni, to je strah koji je u konstantnom opadanju. LJudi se iz dana u dan sve manje boje osione vlasti i to je osnovni preduslov za bilo kakvu promenu.

Na početku protesta vlast u Požegi otvoreno je plašila građane pričom kako će sve snimati i kako će snimljeni učesnici imati problema za zapošljavanje i još ponešto. To je priča koju je otvoreno širio jedan istaknuti član SPS koga možete videti svaki put kada TV Požega daje neki prilog o planinarskom društvu i njegovim aktivnostima. Taj arhivski snimak vrte već godinama. Pre desetak dana kćerki jedne aktivne članice naše grupe odbornica u Skupštini grada iz SNS otvoreno kaže da će teško naći posao ako majka nastavi „onako“ da komentariše na FB. Zamislite dokle je naše društvo doguralo. Umesto stida zbog načina na koji su se zaposlili, bilo oni, ili članovi njihovih porodica, oni javno prete ljudima i promovišu taj umobolni sistem vrednosti kao normalan. Osnovni problem je što je stida nestalo. Nakaradni sistem vrednosti je došao do svoje kulminacije i postalo je normalno da partija zapošljava svoje poslušnike, ovi se toga ne stide a običan narod više ne vidi ništa čudno u tome. LJudi, tu ama baš ništa nije normalno… Promenom vlasti običan čovek može samo da dobije, ništa da izgubi. U nekom normalnom ambijentu bar 80 odsto građana bi se osećalo bolje. Na kraju da poručim nešto bahatim vlastodršcima i ekipi njihovih botova. Jeste li sigurni da neće doći vreme u kojem će ljudi koji su na svoja radna mesta došli preko partije, nepotizma i korupcijom ostati bez posla? Ne bih bio ni siguran ni spokojan na vašem mestu.

I tako dođoh na ideju da i ovaj tekst objavim u dnevniku.

Utorak, 10. april

Evo još jedan zanimljiv tekst Miroslava Tamburića i nisam mogao odoleti da i njega ne objavim u dnevniku.

Šta sam jutros propustio?

Mmmm… ništa.

Dnevna rutina.

Od novina sam, nažalost, odavno skoro potpuno odustao. Kao i većina ljudi koje znam.

Jutro, osim kafe obeležava pregled vesti na telefonu i pregled statusa prijatelja i „neprijatelja“, što na ličnim profilima što na raznim stranicama…

Već par meseci uživam u druženju sa nekim mladim i malo manje mladim ljudima koji su postali jedan ozbiljan tim. Iako se znamo dugo, nismo često imali priliku da pričamo i nešto radimo zajedno. Ovoga puta okupila nas muka, ali nam je dobro kad sedimo zajedno. I pričamo, puno pričamo i puno radimo nešto i za neke druge. Nema veze, sve su to naši LJUDI. Upravo o njima razmišljam danas. Veliki broj njih kaže – „ja sam sa vama, svaka vam čast, podržavam vas… Štaviše, dostaviću vam neka saznanja koja imam o „ovima“, ali ne smem da ih objavim ja. Znaš… ne moram da ti objašnjavam. Ja ne mogu, moj gazda je blizak sa ovima. Žena ne sme, radi u javnom sektoru. Nije zadovoljna platom, trpi pritiske, ali mora da ćuti. Mora da čuva posao.“

Ima i jedna grupa ljudi koja kaže – „svaka čast, imate hrabrosti, izašli ste na protest u ime svih nas… i… došla (došao) bih ali ne mogu zbog onog što je u prvom redu… ili onoga što se tu mota a bio je blizak sa onima iz prethodne vlasti… a ima i onaj jedan koji dolazi na proteste a pljuje sve vas svaki dan u lokalnoj kafani…“

I tako dobar deo dana provedem razmišljajući o tim ljudima i probam da sve to da razumem… no, uvek je lako naći izgovor i opravdanje. Ali nije uvek lako naći čoveka u sebi. Odlučiti i prelomiti, makar jednom u životu. Idem sada da pregledam ovaj spisak obaveza za sutra. Nije mi teško i znam da će me tim držati pod tenzijom jer treba da definišemo dosta toga. Nemamo dovoljno vremena, ali imamo dovoljno ljudi. LJUDI. Zbog toga ćemo i pobediti!!!

Sreda, 11. april

Danas treba završiti bilten i najavu protesta sa listom ljudi koji će govoriti. Takođe treba u ovom gradu okupiranom od SNS obezbediti prostor za izložbu i tribine. Nimalo lak zadatak. Nadamo se da će razum preovladati i da će ljudi iz vlasti imati sluha i da neće dozvoliti sebi da ponovo kao i mnogo puta do sada sebi daju autogol. Naravno, trg je rezervna varijanta. Rešenje se odlaže za sledeći dan. Neizvesnost se nastavlja. Stiže najava uredništva NIN-a da će nas posetiti u četvrtak novinari i napraviti reportažu o protestima. Radujemo se, radimo nešto dobro kada i dalje držimo pažnju medija.

Četvrtak, 12. april

Spavao sam kratko u košmaru. Naoružao sam se strpljenjem i krećem da rešim problem prostora. Idem sa strahom, pokušavam da budem miran ali ne uspevam. Stižem u KSC i sačeka me nasmejano lice Branke Jordović. Može sve, mogu da biram… Izabrah klub mladih, manji trošak a prostor je odgovarajući. Preovladao razum. Placam zakup i izlazim baš opušten.

Dobijam i potvrdu da je osnovno tužilaštvo započelo procesuiranje dela naših krivičnih prijava podnetih prethodnih šezdeset dana. Jedan čist slučaj ali vredan, potvrđuje mi da ovde funkcioniše pravna država. Policija je profesionalno uradila svoj deo posla. Saradnja sa policijskom stanicom je od početka po propisima i na zavidnom nivou.

Osnovni sud u Požegi je takođe pokazao visoku profesionalnost i poštovanje zakona Republike Srbije dozvolivši prisustvo javnosti, gde smo se i mi građani civilizovano ponašali na suđenjima za podnete privatne krivične prijave koje su podneli predsednik Opštine Požega Milan Božić i predsednica Skupštine opštine Požega Zorica Mitrović.

Ima nade da će i Srbija konačno postati uređena država. Građani Požege svojim svakodnevnim protestima idu ka tom cilju. Šansa da uskrsnu Požega i Srbija!!!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari