Zašto performans nije estetska umetnost? 1

Tekst Alekseja Kišjuhasa „‘To bih i ja umeo'“ na školski način otvara nekoliko osnovnih pitanja koja su se ispostavila u „kampanji“: Za i Protiv izložbe „svetske umetnice“ M. Abramović.

U još neobjavljenom (?) tekstu koji sam nedavno poslao „Danasu“ osmelio sam se da kao jedan od estetičara, filozofa umetnosti, ustvrdim kako su fenomeni tipa „performansa“, kulturološki posmatrano, doista društvena činjenica, ali su takođe bez estetičke relevantnosti – prema tome, ne pripadaju porodici estetske „umetnosti“.

U istom, neobjavljenom tekstu sa žaljenjem sam primetio kako od strane pozvanih, a i prozvanih istoričara i kustosa, nema kritičkog, dakle ni polemičkog odziva na ovakvu poziciju estetičara. Napisah: „Ne pamtim koliko su puta, na našem tlu, već bili provocirani na teorijski dijalog? No, nikako ne pristaju. Javno, svagda su u uzmicanju, a ispod žita veoma živi i žilavi!“

Upravo zbog toga smatram tekst A. Kišjuhasa dobrodošlim, no, ne toliko zbog njegovoga neskrivenog podržavanja ovakvih manifestacija. Naime, A. Kišjuhas – kao i svaki konsument – ima prava na vlastiti ukus, na izbor fenomena uživanja bez obzira na njegovu stvarnu, tj. estetsku ili neestetsku nosivost.

Tekst A. Kišjuhasa je paradigmatičan zbog nečeg drugog – otuda što on pokreće diskusiju, ali i pruža, kakve-takve, odgovore upravo na ta bitna pitanja koja već duže postavljaju ne samo laici, već, kako vidimo, i učeni ljudi, pa i oni koji su teorijski bliži fenomenu umetnosti. Uzimam slobodu da ta pitanja ovako artikulišem.

Da li uopšte „tradicionalna“ i „moderna umetnost“ pripadaju zajedničkoj porodici umetnosti?

Kakva je laička, s jedne strane, a zatim i stručna predstava o razlikama jedne i druge umetnosti? Kišjuhas ju je pomenuo, uslovno, kao razliku Leonardove realističke slike „Mona Lize“ i moderne – preciznije, apstraktne – slike, npr. P. Mondrijana Kompozicije u rombu s crvenom, žutom i plavom?

Najzad, može li ono što izvodi/prikazuje M. Abramović uopšte poneti oznaku „estetske, poetske umetnosti“ i, povezano s tim, da li nešto što se predstavlja pod okriljem umetnosti, umetničkog dela, mora ili ne mora postojati autohtono, tj. „samostalno“.

Tačnije, da li nešto, kako bi uopšte bilo „umetničko delo“, zahteva nužnu asistenciju, prisustvo i ispomoć njegovoga autora?

Kao odgovor na prvo pitanje stoji to da prema teorijskom i zapadnoevropskom umetničkom iskustvu, koje ne treba previđati, „stara“ (ili tradicionalna) i „moderna“ umetnost nedvosmisleno pripadaju porodici „umetnosti“.

Umetnička dela jedne i druge stilske epohe izdržala su probu vremena – dakle, ostala su i opstala i nakon smrti njihovih autora (Eskarpi)! Ono što umetnička dela ovih orijentacija svrstava u isti red estetskih duhovnih fenomena jeste to što ove tvorevine žive kao samostalne, od autora slobodne, vremenski i prostorno odelite forme.

Budući da je reč o autonomnim oblicima, dela tradicionalne i moderne umetnosti mogu, ali i ne moraju u strukturi svoga sadržaja nositi i prisustva drugih duhovnih fenomena: znanja (nauke, filozofije i istorije), morala, religije. Nesporno je: zbog činjenice da je udeo ovih elemenata „manji“ u slučaju tzv. moderne umetnosti, to nipošto ne umanjuje njen „estetski“ potencijal.

Kao ni obratno: „veći“, ali ne i dominantan udeo tih elemenata u delima tradicionalne umetnosti uopšte ne degradira estetski domet ovih formi! Razume se, pod uslovom da se umetnik izborio sa sadržajem i uspeo da ga formom „estetski transponuje“.

Pa ipak, ostaje jedno. Da bi nešto, tj. predmet, npr. slika ili skulptura, poneli naziv „umetničkoga dela“, jedna tvorevina, ma kako izgledala, ne može se naći u sluganskoj ulozi neke druge duhovne forme: politike, a ni religije, filozofije ili morala, te još manje tržišta i drugih socijalnih i komercijalnih sfera.

Umetničko delo, to što jeste, jedino je takvo svojim autohtonim Bićem. I to je ona specifična razlika prema kojoj se umetnost odvaja od drugih oblika kulture, Politike, Religije… I još nešto. Stvaralačka darovitost za umetnost nije nešto konstitutivno, a priori dato svakome pojedincu. Saglasno tome, baš takvoj darovitosti, kojom su obdareni i vrhunski slikari, oni su najčešće imali ulogu da neguju i usmeravaju talentovane pojedince. I to je deo velike evropske tradicije.

U jednoj stvari sam saglasan sa A. Kišjuhasom. Naime, budući da i sam nosim određeno iskustvo iz pedagoškog rada, nije mi nepoznata činjenica kako ima sveta koji naivno pristupa „modernoj umetnosti“ – na primer, u tumačenju platna K. Maljeviča odnosno Šagalove slike Ja i moje selo, najzad, dela slikara iz grupe tašista, za koja slobodoumni, ali ni manje nadobudni, ustaju i govore u onome stilu: „I ja bih to mogao!“ Taj isti, doduše, priznaće kako Maljeviča nikako „ne razume“, ali sasvim dobro „kapira“ Leonardovu Mona Lizu!

Jedan stariji estetičar, sličnim povodom, duhovito je primetio kako upravo takav junoša koji veli da ne „shvata“ Maljevičevu modernu „sliku“ ali sasvim dobro „razume“ Mona Lizu – samo dokazuje kako on „estetski“ ne razume ništa, pa, dakle, ni Leonardovu sliku! Stvar je u tome što „naivko“, kada tvrdi da „razume sliku“, govori o tome kako ima izoštreno oko koje na slici prepoznaje građanku koja usred kakvoga vrta u odori renesansne mode sedi na stolici!

Dakle, istina je samo ta što se opisivanjem sadržaja na slici i, jedino sudeći po tome, nikako ne iscrpljuje estetska vrednost umetničke slike. Uzgred, estetički i vrednosno, „moderna umetnost“, zbog smanjenoga udela „predmetnosti“, u slikarstvu, na primer, niukoliko, kao takva – i samo zbog toga – ne polaže pravo na uzvišenije mesto u carstvu vrednosti, kao ni obratno, to nikako nije otežavajuća okolnost, smetnja onoj tradicionalnoj da joj se odreknu one visine!

Povodom trećega pitanja, navodim još jedno upečatljivo iskustvo iz kulturne istorije. Ono ukazuje na veliki broj stvorenih i potvrđenih umetničkih dela sa trajnom vrednošću, poput slika i skulptura, romana, dramskih i muzičkih dela, umetničkih filmova.

Kulturna istorija Evrope, do XX veka, ali i u njemu, živela je negujući praksu prema kojoj se prilikom otvaranja izložbi, ili na premijerama u pozorištu, na primer, u publici mogu naći i njihovi autori, ako ih je bilo među živima.

Dakle, činjenice su neumoljive. Sve takve ekspozicije autorskih dela sasvim su mogućne, i tako sve do danas, i bez prisustva njihovih autora. Umetnička dela, kao dela umetnika, žive svoj autohtoni, samostojni život. „Dela sama govore svojim oblikom“, a ne živim, aktivnim prisustvom svojih autora!

Konačno, istorija prijema dela kod publike pokazuje kako ta ista autorska dela mogu i nadalje biti aktuelna – tačnije, u meri u kojoj njihov oblik, estetsko biće nije opterećeno terorom poruka bilo političkoga ili verskoga sadržaja, najzad, moralizatorskoga govora.

I tako dolazimo do „moderne“, ali i „avangardne umetnosti“. Ove dve etape umetnosti koje nominalno pripadaju istoj estetskoj porodici duhovnih oblika, međusobno se razlikuju samo na marginalnome planu njihovoga sadržaja, ali ne i u pogledu forme.

Moderna umetnost je započela sa oslobađanjem svoga Oblika, Forme od prisustva u njima svake vrste „an-estetskih“ sadržaja ili poruka, bilo da su to političke ideje, moralni ili saznajni interesi. Cilj je bio da se u umetničkom delu kao čisto estetskoj tvorevini oslobodi prostor za apsolutnu dominaciju estetske, stvaralačke inicijative.

Razume se, da bi umetnost bila „umetnost“, a ne zvučnik, propagandno sredstvo politike, filozofije, religije ili morala, nije nužno da se od nje i njene forme traži da ljudima pruži ma kakvu poruku koja pada van estetskoga uživanja. Doduše, ona može čak i to, naime, da postane jeftini prenosnik Poruka, ali tada prestaje da bude estetska Umetnost!

Da podsetim mlađe čitaoce kako su umetnici na ovome prostoru sredinom prošloga veka žestoko ustajali protiv političke zloupotrebe umetnosti, ne prihvatajući namet ideologa socijalističkoga realizma, zahtev da se umetničkim sredstvima propagira takva politika. Velika umetnost se uvek borila i ukoliko je više istrajavala u odbacivanju propagandnih naloga vremena, efikasnije je osvajala svoje trajanje u vremenu.

Razume se, istorija zapadnoevropske kulture pokazuje kako je u tematskoj potki tradicionalne umetnost bilo ne samo religijskih već i filozofskih i moralnih, ali i političkih ideja. Pa ipak, velika umetnost takvom postaje ukoliko izdrži probu vremena, a to znači da će osvojiti vrhove samo zahvaljujući snazi umetnikovoga talenta, činjenici da je umetnik, uprkos unetim, vanestetskim elementima, bio kadar da snagom svoga estetskog umeća učini takve činioce sredstvom umetničke Forme. Mera potonje vrednosti takvih dela proporcionalno je obrnuta eksplicitnom prisustvu u njenom biću vanestetskih elemenata.

Posle svega, ostaje pitanje. Ukoliko je performans – kakav jeste – ništa drugo do, najčešće, egzibiciona pojavnost, eksplicitan oblik demonstriranja Ideja i Poruka, prevashodno političkih, ali i individualnopsiholoških, konceptualnih, katkada i erotskih, mazohističkih ili pak verskih opredeljenja, on se ne može kvalifikovati drugačije nego kao, u širem smislu, političko propagandno sredstvo. No, s obzirom na Formu, onako kako je takva pojavnost izvedena, a i „upakovana“, ona nikako već ne pripada porodici Umetnosti, već oblasti propagande, što je s one strane umetnosti.

Došli smo do samoga pitanja: gde se na rečenoj izložbi vide „estetsko-umetnički“ tragovi, tj. samo delo M. Abramović? Zbog kojega se to bitnog elementa ova pokazanja mogu smatrati sapripadnima svetu velike umetnosti? Može li nam A. Kišjuhas navesti da li postoji uopšte neka druga a slična paralela u ostalim elitnim umetnostima, ili je slučaj performansa autentičan i unikatan, koji smrti privodi isključivo likovne umetnosti?

Pribojavam se da u tekstu A. Kišjuhasa nije došlo do previda u izvođenju zaključaka. Naime, da su – zbog prisustva M. Abramović pred tolikom publikom, Danas i Ovde, a i u blizini MSU-a – i njene „izvedbe“, dosledno, morale zadobiti status „moderne umetnosti“! Bilo bi dragoceno kada bi nam se ukazalo na slične primere u drugim elitnim formama umetnosti – naime, da je neko sebe izneo na glas književnika ili pesnika odnosno kompozitora a bez objavljenoga romana ili knjige pesama, konačno, bez stvorenog muzičkoga dela.

Poučno je: direktnim ispostavljanjem svoga TELA umesto izlaganja DELA, još niko nije postao umetnik!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari