Pregovori o Kosovu u eri Bajdena 1Foto: EPA-EFE MICHAEL REYNOLDS POOL

Sjedinjene Američke Države od Beograda traže „sveobuhvatni sporazum o normalizaciji sa Kosovom, fokusiran na međusobno priznanje“, poručio je novi američki predsednik Džozef Bajden u čestitki predsedniku Aleksandru Vučiću za Dan državnosti Srbije.

„Mi razumemo da je to nova američka politika. Bilo je pokušaja da se taj termin nametne (…) kao konačno rešenje u Vašingtonu“, rekao je Vučić, misleći na sporazum koji je u septembru izdejstvovala administracija Donalda Trampa.

U sličnom duhu Francuska očekuje „sveobuhvatni, konačni i pravno obavezujući sporazum“, kako je glasio odgovor iz Ke d’Orseja na naše pitanje da li je u poseti predsednika Srbije Parizu početkom meseca bilo reči o novim rešenjima za odnose Beograda i Prištine. Izostalo je „međusobno priznanje“, zato što Evropska unija nema jedinstvenu poziciju o tome – pet zemalja ne priznaje Kosovo kao državu. Svima je, ipak, jasno da je to cilj dijaloga između Beograda i Prištine koji se odvija od 2011. godine uz evropsko posredovanja.

Makron se prošle godine lično uključio u ovu diplomatsku inicijativu, zajedno sa nemačkom kancelarkom Angelom Merkel, što se ne kosi sa mandatom specijalnog predstavnika Evropske unije za dijalog između Beograda i Prištine, slovačkog diplomate Miroslava Lajčaka. Za Pariz i Berlin je to diplomatski test koji treba da pokaže jedinstvo i snagu EU u pitanjima spoljne politike i bezbednosti.

U intervjuu Mondu 27. januara Lajčak je rekao da ponovo postoji američko-evropsko jedinstvo u pristupu Balkanu, nakon „zabune“ koju je unela inicijativa Ričarda Grenela, specijalnog izaslanika Donalda Trampa. Ovaj pokušaj da se iznudi rešenje završio se neobičnim Vašingtonskim sporazumom koji je svaka strana potpisala zasebno i čiji je ishod da je Izrael priznao Kosovo.

Pola godine kasnije, Tramp i Grenel su otišli sa političke scene, a sa njima je pala u senku i njihova inicijativa. Slovački diplomata je govorio o „podudaranju“ stavova sa novom američkom administracijom kada je reč o političkim ciljevima posredovanja u dijalogu. Oni koji vode američku diplomatiju „imaju predistoriju (angažovanja), imaju pamćenje. Osećaju da imaju istorijsku odgovornost zbog političkog i ljudskog ulaganja njihove zemlje u ovaj region. Naročito mislim na Entonija Blinkena (državnog sekretara) i Viktoriju Nuland (podsekretara zaduženog za politička pitanja). Sarađivali smo sa njima ranije, poznati su nam njihovi stavovi“, rekao je Lajčak Mondu.

Rat je posao

Blinken je dugogodišnji Bajdenov spoljnopolitički savetnik, bivši saradnik Bila Klintona i drugi čovek američke diplomatije u vreme Baraka Obame, jedan od najvećih zagovornika američkog intervencionizma u svetu. Njegova namera je da obnovi odnose sa evropskim saveznicima kako bi se „suprotstavili pretnjama koje dolaze od Rusije, Irana i Severne Koreje“. Uoči stupanja na dužnost državnog sekretara pred Senatom je izjavio da „ima stvari koje možemo da učinimo da pomognemo napretku Kosova, kao i Srbiji da ide napred“.

Viktoria Nuland se „proslavila“ 2014. godine besnom opaskom „Je*eš Evropsku uniju“ u telefonskom razgovoru sa ambasadorom SAD u Kijevu koji su objavili Rusi, nezadovoljna što Evropska unija ne sledi strategiju Vašingtona u Ukrajini (Merkel je njen istup nazvala „nedopustivim“). Nulandova spada među najratobornije neokonzervativce u američkoj diplomatiji. Bila je spoljnopolitički savetnik Dika Čejnija, zamenika predsednika Džordža Buša, u vreme invazije na Irak i ambasador SAD u sedištu NATO-a u Briselu, gde je radila na lobiranju Evropljana da podrže američku okupaciju Avganistana. Kritikovala je Trampov izolacionizam u intervjuu Vašington postu 2018. godine: „Kada se povučemo i kažemo svaka nacija za sebe, otvaramo vrata zemljama koje su nezadovoljne svojim teritorijalnim položajem i uticajem u međunarodnom sistemu – ili unutar samog sistema“.

Nulandova je u savetu Nacionalnog fonda za demokratiju (NED), organizacije za širenje spoljnopolitičkog uticaja koju finansira američki Senat i savetnik u Olbrajt stonbridž grupi, kompaniji za „strateško savetovanje i ekonomsku diplomatiju“ na čijem je čelu Madlen Olbrajt, bivša američka državna sekretarka (među brojnim savetnicima je i Joška Fišer, bivši nemački ministar spoljnih poslova, koji je i član odbora Međunarodne krizne grupe i Evropskog saveta za međunarodne odnose).

Olbrajtova je jedan u nizu američkih diplomata iz Klintonove administracije koji su učestvovali u bombardovanju Jugoslavije ‘99, da bi se potom vratili na Kosovo da prave poslove sa lokalnim vlastima koje su privatizovale i prodavale državnu imovinu. Olbrajtova je bila zainteresovana za poštu i telekomunikacije (PTK), pošto je njena kompanija već imala udeo u privatnoj kompaniji za telekomunikacije sa Kosova, IPKO, o čemu je pisao Njujork tajms 2012. godine. Bivša američka državna sekretarka je 2004. godine postala specijalni savetnik prvog čoveka ove kompanije, Akana Ismailija, koji je kasnije imenovan za ambasadora Kosova u Sjedinjenim državama. Političare i diplomate iz Klintonove ere koji su ponovo na sceni za Kosovo vezuju privatni interesi, biznis i političke ambicije.

O čemu se pregovara

Slovački diplomata je u inervjuu Mondu želeo da odagna sumnju u jedinstvenu politiku Evropske unije kada je reč o Kosovu. „Potpisali smo sporazum o stabilizaciji i asocijaciji sa Kosovom, nijedna država članica nije stavila veto ili se usprotivila, niko ne dovodi u pitanje ideju evropske budućnosti ovih zemalja. Stav pet članica (Španije, Grčke, Kipra, Slovačke i Rumunije) iz 2008. godine formulisan je u trenutku kada je proglašena nezavisnost Kosova. Sada oni budno prate pravac u kome se dijalog odvija. Normalizacija sa Srbijom će otvoriti put (normalizaciji) odnosa između Kosova i ovih zemalja“, kaže slovački diplomata, čija zemlja je jedna od pet članica Evropske unije koje nisu priznale Kosovo.

Lajčak je rekao da je proces „normalizacije“ definisan na video konferenciji 10. jula, na kojoj su pored njega učestvovali francuski predsednik i nemačka kancelarka, srpski predsednik, kosovski premijer Abdulah Hoti i visoki predstavnik Evropske unije, Žozep Borel. „Dogovorili smo se sa Prištinom i Beogradom da nećemo više da se bavimo tehničkim pregovorima, već postizanjem sveobuhvatnog i obavezujućeg sporazuma. (…) Dve strane tačno znaju o čemu se pregovara (…) Ali ništa nije rešeno dokle god nije rešeno“, odgovorio je.

Ova nova mantra navodi na zaključak da postoji prostor, iako veoma sužen, za „nova“ rešenja. Za Vučića je to rešenje koje će da onemogući da „oni dobiju sve, a mi da ne dobijemo ništa“. Predsednik Srbije ne dovodi u pitanje ishod „dijaloga“ koji je unapred određen, a to je međusobno priznanje, već način na koji se do toga dolazi. Jedino „novo rešenje“ za koje je javnost saznala pre dve godine je „razmena teritorija“, sever Kosova za Preševsku dolinu, o čemu je Vučić tajno pregovarao sa Hašimom Tačijem. Ova ideja, za koju je u prvom trenutku našao sagovornike među evropskim i američkim političarima, ubrzo je odbačena, najviše zahvaljujući protivljenju Nemačke, ali i negodovanju koje je izazvala u regionu.

Pregovori o Kosovu u eri Bajdena 2
Foto: EPA-EFE/ NEMANJA JOVANOVIĆ

Lajčak je za Mond rekao da je to „veoma opasna ideja“. „Evropska unija je uložila neverovatnu količinu novca, ljudskih resursa, političke energije u ‘evropeizaciju’ balkanskih zemalja, kako bi ih uključila u evropsku porodicu. To podrazumeva multietnička demokratska društva. Ponovno određivanje granica po etničkim linijama bi bilo protivno ovom idealu“, objasnio je.

Na pitanje šta dobija Srbija na kraju ovog procesa, rekao je da je to „obećanje integracije, ukoliko se ispune kriterijumi i sprovedu neophodne reforme. „Kosovo i Srbija znaju da je normalizacija preduslov“, ponovio je. „Obećanje integracija“ deluje sve manje uverljivo, iako Lajčak kaže da „niko nije rekao da treba da promenimo krajnji cilj naše politike prema Balkanu“.

Razlozi za nervozu

Perspektiva ulaska Srbije u Evropsku je sve dalja, ne samo zbog Makronovog stava da prvo treba reformisati uniju, pa tek onda razmišljati o daljem širenju, već i zbog pandemije kovida 19, koja je produbila političku krizu. Ekonomska recesija, zastoj u radu institucija, pogoršavanje socijalne klime, sve to utiče na produbljivanje neizvesnosti uoči ključnih izbora u Nemačkoj i Francuskoj (izbori za Bundestag koji će označiti kraj ere Angele Merkel su u septembru, a predsednički izbori u Francuskoj u aprilu naredne godine) i dodatno usporava pregovore. Tema daljeg širenja je izuzetno nepopularna u javnom mnjenju, što utiče na političke odluke, pokazuje istraživanje koje je početkom februara objavila Fondacija Žan Žores (autori istraživanja su Sebastijan Grikur i Srđan Cvijić), po kome je 58 odsto Francuza protiv ulaska Zapadnog Balkana u Evropsku uniju.

Veliki broj Francuza veruje da je proširenje EU otišlo suviše daleko i da ugrožava njeno jedinstvo. Glavni razlog nije kulturološki, već ekonomski, jer se u uslovima recesije plaše da će biti manje posla za njih zbog konkurencije sa istoka Evrope. Razlog je i nepoverenje u Evropsku uniju – Francuzi ne veruju da Evropska unija može da se izbori sa unutrašnjim problemima i uključi nove članice.

Veto koji je Francuska stavila Severnoj Makedoniji i Albaniji 2019. godine na pregovore o pristupanju EU, posledica je izbornih kalkulacija i namere državnog vrha da se dodvori desničarskom glasačkom telu, pokazuje istraživanje. U Francuskoj je 2005. godine iz istih razloga usvojen ustavni amandman koji predviđa da se o svakom budućem širenju Evropske unije odlučuje na referendumu (ova odredba i dalje stoji u Ustavu). Istraživanje, međutim, pokazuje da Francuska podrška zemljama Zapadnog Balkana ka evropskom članstvu nema uticaja na izborne rezultate.

Uprkos nepopularnosti ideje o daljem širenju, geopolitički razlozi utiču da se ne odustane od evropske perspektive Zapadnog Balkana. Mišljenje ispitanika se menja kada im se pokažu geopolitičke mape – ulazak novih članica u EU se u tom slučaju posmatra kao nešto što bi osnažilo region, Francusku i čitavu Evropu. Evropljani zaziru od kineskog, ruskog i turskog uticaja na Balkanu. Na pitanje šta misli o sve snažnijem uticaju Kine na Balkanu, Lajčak kaže da je to geopolitička realnost, ali da „nema razloga za nervozu dokle god je evropska perspektiva snažna, jasna i opipljiva. Niko ne može da premaši našu ponudu“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari