Stejt department nije podržao antizbornu kampanju 1Foto: FoNet/ Aleksandar Barda

Bojkot je često korišćeno sredstvo političke (bojkot političkih institucija) i ekonomske borbe (bojkot roba i usluga) najčešće unutar jedne države, ali i u međudržavnim odnosima.

I kod nas se često posezalo za bojkotom izbora i rada parlamenta, a u poslednje vreme to je hit na opozicionoj političkoj sceni Srbije, da li zbog (ne)realnih očekivanja mnogih opozicionih političkih aktera ili kao krik očaja zbog slabosti opozicije, odnosno dodvoravanje učesnicima masovnih građanskih („nepartijskih“) protesta širom Srbije. Ipak, iskustva sa dosadašnjim bojkotima izbora i parlamenta u Srbiji u celini uzev nepovoljna su.

Najava povlačenja kandidata

Već uoči prvih višestranačkih republičkih izbora 1990. godine, posle odbacivanja amandmana opozicije na izborni zakon od strane jednostranačke republičke skupštine, opozicione stranke (SPO, DS, Demokratski forum, SLS, SNO, NRS, NS(S), ND, SSVS, SRSJ u Srbiji, UJDI, Stranka socijalne pravde, Pokret za zaštitu ljudskih prava u Jugoslaviji i Stranka samostalnih privrednika i seljaka) najavljuju da povlače svoje kandidate za narodne poslanike i predsednika Republike, odnosno da neće da učestvuju na „neregularnim“ izborima.

Ipak, pred same izbore, opozicija odustaje od bojkota, računajući na izborni uspeh i u nepovoljnim uslovima, a na temelju pogrešnih procena snage režima, odnosno uverenja da je „komunizam“ i u Srbiji doživeo krah, kao u ostalim zemljama Istočne Evrope.

Tako nekoliko dana pre izbora lider SPO V. Drašković govori: „Boljševizam neću srušiti ja. Boljševizam će srušiti – boljševizam… Ovo što oni sada čine, više doprinosi njihovom padu, nego bilo koja propaganda SPO, kada bismo para za propagandu imali. Našu predizbornu kampanju vodi, praktično, Slobodan Milošević i mi smo mu na tome zahvalni“ (Srpska reč 5. 12. 1990). Iako je nekoliko dana ranije na mitingu u Zrenjaninu Drašković patetično zaklinjao birače: „Ko izađe na lažirane izbore, srpski je izdajnik i ja kao car Lazar, upućujem kletvu onome ko narod gura u mrak: ‘Dabogda mu ništa ne nicalo'“ (Borba 1-2. 12. 1990), posle usvajanja samo jednog od desetak zahteva opozicije – za uključivanjem njenih predstavnika u kontrolu izbora, Drašković saopštava da je opozicija, „ceneći napor delegata Skupštine Srbije“, odlučila da učestvuje na izborima.

Ova konfuzija poruka dezorijentisala je deo pristalica opozicionih partija i smanjila eventualnu naklonost dela neopredeljenih birača, a podrška V. Draškoviću se osipala – SPS je osvojio 78 odsto mandata, a Milošević je pobedio u prvom krugu sa 65 odsto glasova.

Za razliku od ovog nerealizovanog bojkota, uspešan je bio bojkot mobilizacije 1991. godine u vreme masovnih antiratnih građanskih protesta, praćeni dobro segmentisanim proglasom SPO upućenim svim građanima, ali i prilagođenim različitim ciljnim grupama – omladini, bakama i dekama, majkama i očevima, izbeglicama, vojnicima i oficirima i završen porukom Srbima i braćama i sestrama… Prema procenama mobilizaciji se odazvalo tek 10-tak procenata pozvanih, uz oko 200.000 dezertera. Međutim, kako dobar deo opozicije na ovaj ili onaj način prihvata argument režima o „ugroženosti srpske nacije“, široko antiratno raspoloženje nije iskorišćeno za promene vlasti u Srbiji – bojkot mobilizacije nije bio praćen drugim oblicima političke borbe.

Opozicija ne priznaje izbore

Slede savezni parlamentarni izbori maja 1992. Ta kampanja ne bi bila interesantna da nije donela kampanju opozicije za bojkot izbora. Na inicijativu režima o formiranju SRJ opozicija nema delotvorni odgovor, a podrška inicijativi režima nije dolazila u obzir iz više razloga: opozicija nije priznala legitimnost izbora 1990, pa time ni režim i njegove inicijative i projekte; ocena da nema uslova za „demokratske“ i „ravnopravne“ izbore (Ustav SRJ i izborne zakone ponovo nameće vladajuća partija, nisu rešena pitanja finansiranja stranaka, demokratizacije medija itd.); tvrdnja da će izbori u uslovima ratnih sukoba ojačati režim; eventualna pobeda opozicije na saveznim izborima ne bi značila zaposedanje osnovnih poluga vlasti koje su u republikama, itd.

Osim toga, inicijativa režima je bila u sukobu sa „velikosrpskim“ ambicijama dela opozicije, koji je zagovarao „Savez srpskih država“, drugi delovi su bili protiv bilo kakvog kontinuiteta sa SFRJ kao „komunističkom tvorevinom“, republikanski oblik vladavine sukobljavao sa monarhizmom trećeg dela opozicije, za neke je bio krajnje sporan način formiranja nove države (tzv. Žabljački ustav donosi nelegitimna „stara skupština“ bez referenduma naroda itd), nekima nisu odgovarali naglašeni elementi konfederalizma itd.

Sve su to elementi na kojima je opozicija mogla da zasnuje samo strategiju suprotstavljanja u vidu antiizborne kampanje. SPO vodi najintenzivniju kampanju za bojkot, kao i DS, čiji lider D. Mićunović u Čačku (26. 1. 1992.) pokušava građanstvo da „oslobodi iluzije o još jednoj Jugoslaviji“. Na izbore je izašlo nešto više od polovine birača, dovoljno za njihov uspeh, iako ih opozicija neće priznati.

Inače, SPS je osvojio nešto više od 1.600.000 (43 odsto) glasova i 73 (69 odsto) mandata, a SRS nešto manje od 1.200.000 (30 odsto) glasova i 30 mandata (28 odsto), postaje druga partija po parlamentarnoj snazi, pa Šešelj, kao šef poslaničke grupe SRS u saveznoj skupštini i „omiljeni“ opozicionar Miloševića, na „velika vrata“ ulazi na političku scenu Srbije. Međutim, ni konstituisanje SRJ nije donelo poboljšanje privredne i socijalne situacije, niti međunarodnog položaja zemlje.

Trošenje „velikih pobeda“

Parlamentarni i predsednički izbori 1992. i parlamentarni izbori 1993. protekli su bez bojkota – SPS troškari kapital „velikih izbornih pobeda“ i svaki potez vlasti brani pozivanjem na mandat koji mu je dao „narod“, a opozicija stalno dovodi u pitanje legitimnost i legalitet vlasti i tumara lavirintom nedoslednosti, vlastitih nesređenih odnosa i neadekvatne strategije borbe protiv režima, iako su to vreme obeležili brojni masovni protesti.

Međutim, kada su ukinuti direktni TV prenosi sednica skupštine Srbije na predlog poslanika SPS, naprasno, mimo dnevnog reda, to je bio razlog za bojkot rada parlamenta 1995. od strane opozicije, čak i SRS. Prenosi nisu obnovljeni, a poslanici SRS su se vratili u parlament krajem 1996, a DS, DSS i SPO juna 1997, pa ni ovaj bojkot nije imao pozitivne efekte.

Naprotiv, vladajuća većina je uvrstila u dnevni red nekoliko zakonskih predloga DS u „redovnoj proceduri“, ali kako poslanika DS nije bilo u sali, posle konstatacije predsednika parlamenta da „predlagača nema u sali“, glasačka mašina nije prihvata predloge u načelu, pa se nije ni raspravljalo o njima. Krajem 1996. stranke u bojkotu formirale su „paralelni parlament“ koji je bio kratkog daha i bez nekakvog traga u političkom životu.

Psihološki i politički značaj

Savezni i lokalni izbori 1996. protekli su u „tihom“ bojkotu DSS. Koštunica odbija da pristupi koaliciji „Zajedno“, pa joj samovlasno pristupaju mnogi opštinski odbori. Koštunica učestvuje u razgovorima sa liderima opozicije o formiranju „tehničke koalicije“, najpre poziva na bojkot izbora (Dnevni telegraf 22. 8. 1996), a i kada uđe u koaliciju, ne pojavljuje se na nekoliko mitinga, na predstavljanju koalicije na II programu RTS itd, što ruši i onako mali kredibilitet opozicije. A sve prevrši Koštuničino minimiziranje velikog uspeha opozicije na lokalnim izborima – za njega pobeda u Beogradu i još 13 gradova Srbije „ima psihološki, ali ne i politički značaj“, pa zahteva da se utvrdi odgovornosti lidera koalicije za poraz na saveznim izborima.

Republički parlamentarni i predsednički izbori 1997. ponovo su suočili režim sa bojkotom. DS i GSS odbijaju da učestvuju na izborima zbog neravnopravnih uslova, uz šta ide i Draškovićevo insistiranje na predsedničkoj kandidaturi. NJegova kandidatura je imala uporište u ranijem dogovoru koalicije „Zajedno“, ali članice koalicije odbijaju da ga podrže zbog malih izbornih šansi, nakon čega sledi i raspad koalicije.

Uoči predsedničkih izbora 1997. nijedan lider opozicije samostalnim nastupom nije imao šansi da uđe u II krug pored Miloševića i Šešelja, ali je Koštunica kao zajednički kandidat opozicije imao najveće izglede da uđe u II krug, a onda i da pobedi i Šešelja i Miloševića. Ipak, kako su DS, DSS i GSS rešili za bojkot, ova mogućnost nije ni razmatrana. Kampanje opozicionih partija koje učestvuju na izborima, a još više onih koje ih bojkotuju, bile su kampanje bez milosti. Posebno se isticao Drašković napadima na lidere stranaka u bojkotu, mnogo snažnijim od napada na režim Miloševića, tvrdeći da oni koji vode antiizbornu kampanju daju podršku Miloševiću (SB 13. 9. 1997).

U antiizbornoj kampanji prednjači DS masovnim plakatiranjem (na primer, sporni plakat na kome su birači koji se reše da glasaju prikazani kao magarci), organizovanjem različitih događanja, raskrinkavanjem afera ljudi iz vlasti, zbog čega je bio u žiži napada učesnika izbora. Ova antiizborna kampanja nije naišla ni na podršku Stejt departmenta za koga su izborni uslovi u Srbiji bili nepravični, ali ni bojkot nije viđen kao efikasno sredstvo političkih promena. Bojkot nije uspeo, sužena izborna ponuda dala je nereprezentativnu strukturu parlamenta, a deo opozicije izgubio je status parlamentarnih stranaka i duže vreme sam sebe isključio iz najvažnijih institucionalnih političkih tokova.

Nova opoziciona koalicija SZP, formirana 1998. uglavnom od stranaka koje su bojkotovale izbore 1997, nije uspela da okupi sve značajnije opozicione stranke (SPO i DSS), a od početka je imala problem osmišljavanja strategije vanparlamentarne borbe, posebno kada se proredio broj učesnika njenih protesta.

Referendum iz 1998.

Godine 1999. DS, DSS, GSS i stranke nacionalnih manjina – DZVM, SVM i SDA neuspešno su bojkotovale referendum o stranom posredovanju u rešavanju problema Kosovo. Na referendum je izašlo 74 odsto, a protiv stranog posredovanja je bilo 95 odsto glasalih, uz opravdane sumnje u ovoliki odaziv građana i rezultate (Prema CeSID oficijelni rezultati mogli su da budu tačni samo pod pretpostavkom da je, pored uobičajenog odaziva Srba i Crnogoraca, na referendumu učestvovalo 500.000 pripadnika nacionalnih manjina, pre svega Albanaca, iako su njihove stranke bojkotovale referendum! – Preliminarni izveštaj 1998).

Mogućnosti i rizici bojkota

Bojkot kao taktičko sredstvo političke i izborne borbe opozicije ima za cilj da onemogući donošenje neke odluke ili njeno izvršenje, odnosno da izvrši pritisak na vlast da donese određene odluke u skladu sa zahtevima društvenih grupa koje stoje iza organizatora bojkota i obezbedi njihovo izvršenje. Mora da ima opravdanja u konkretnim razlozima, te nije dovoljno da počiva na ma koliko širokom i snažnom difuznom nezadovoljstvu različitih društvenih grupa. Stoga ima svrhu prvenstveno kao kratkotrajniji oblik političke borbe koje vlast dovodi u nepriliku. Da bi bilo delotvorno dugoročnije korišćenje bojkota nužno ga je kombinovati sa drugim sredstvima pritiska na vlasti – protestima, blokadama institucija, javnih mesta, saobraćajnica i sl., štrajkovima, građanskom neposlušnošću…

Nastavak u ponedeljak 1. aprila 2019.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari