Eksjugoslovensko i špansko jezičko ludilo

Knjigu „Jezik i nacionalizam“ preveo je, kaže, sa nadom da će taj rad doprineti lingvističkoj debati unutar Španije najmanje u dva pravca – tako što će skrenuti veću pažnja na problematiku oko jezika i na to kako se politički zloupotrebljava jezik na južnoslovenskom prostoru; ali i tako što bi srpskohrvatski primer poslužio za analiziranje jezičke situacije u Španiji danas. Španski prevod knjige „Jezik i nacionalizam“ ujedno je i prvi prevod ove lingvističke studije na jedan veliki svetski jezik. To je bio neposredan povod za razgovor koji sledi u kome su učestvovali autorka Snježana Kordić, prevodilac Juan Cristobal Diaz i urednik sajta Trans Europe Express Predrag Dragosavac.

J. C. D. – U knjizi „Jezik i nacionalizam“ je impresivan način na koji je svaka suštinska tvrdnja kroz celu knjigu podržana nizom citata međunarodnih eksperata iz raznih polja misli i nauke. U tom smislu ste koristili brojne odlomke koji potiču iz nekoliko tekstova nobelovca Vargas Ljose. Da li možete nekako uporediti sadašnju jezičku situaciju u Španiji sa onom u bivšoj Jugoslaviji i sadašnjim državama tog prostora? Da li je uopšte moguće uporediti obe situacije sa lingvističke tačke gledišta?

S. K. – Može se odnos između latinoameričkih varijanata španjolskog i evropskog španjolskog usporediti s odnosom između hrvatske, srpske, bosanske i crnogorske jezične varijante. To je približno podjednaka lingvistička situacija, s tim da su između ovih posljednjih četiriju varijanata međusobne razlike još manje. Budući da se te varijante baziraju na istom dijalektu (štokavskom), njihov međusobni odnos nije lingvistički adekvatan odnosu između kastilijanskog i katalonijskog. Ono što se unutar svih država koje ste naveli može zapaziti kao slično, to je da određene grupacije na osnovi pojedinih obilježja kulture vode politiku, a to je onda izvor za konflikte unutar tih država.

J. C. D. – Kao što kažete, razlike unutar španskog govornog područja su veće nego kod srpskohrvatskog, pogotovo što se tiče usmene komunikacije. Međutim, pisani španski i usmeni španski visokoobrazovanih slojeva populacije širom sveta deluje mnogo homogenizovanije?

S. K. – Moglo bi se reći da se u slučaju srpskohrvatskog rijetko nailazi na poteškoće u sporazumijevanju, najčešće ih uopće nema. Naspram španjolskog slučaja koji opisujete uočljiva je razlika da na primjer u Hrvatskoj baš intelektualci insistiraju da se pazi da svatko koristi svoju varijantu. To je bilo jako prisutno još za vrijeme postojanja zajedničke države, a nakon raspada je još više potencirano. U pisanom jeziku postoji određena cenzura, tj. angažirani su u medijima, izdavačkim kućama i drugdje lektori koji interveniraju u tekst autora, najčešće ga uopće ne pitajući za dozvolu. Postoje crne liste riječi na osnovi kojih lektori izbacuju riječi iz tekstova. Za razliku od intelektualnih krugova, širi slojevi stanovništva masovno koriste proskribirane riječi.

P. D. – Koliko su, prema Vašim saznanjima, katedre za slavistiku po Evropi i svetu podržavale eksjugoslovensko lingvističko ludilo? U kojim zemljama su te katedre delovale naučnoautonomnije, a gde su pratile državnu politiku koja je hranila stvaranje jasnih nacionalnih identiteta na ex-yu prostoru?

S. K. – Ne može se o tome govoriti po državama jer unutar iste zemlje ima i jednoga i drugoga. Ovisno o pojedinoj katedri u nekom konkretnom gradu. Drugim riječima, jedan čovjek na nekom univerzitetu, profesor s imenom i prezimenom, stoji iza odluke hoće li biti lingvistički dosljedan ili će zastupati stavove pojedinog balkanskog nacionalizma. Nestankom hladnog rata interes politike za slavenske jezike slabi, a i tržište rada je prepunjeno Slavenima kojima je materinski jezik slavenski, pa naći prevodioca nije nikakav problem. Tako dolazi do masovnog zatvaranja slavističkih katedri, što se bezbolno moglo izvesti tako što jednostavno nije zaposlen neki novi slavist na mjestu onoga koji je otišao u penziju. Katedre su desetkovane, više ne postoje, pa profesore koji su podržavali neki od naših nacionalizama i gradove u kojima su radili nije danas više potrebno isticati. Tamo gdje je slavistika do danas još preživjela često je u krnjem obliku. Svodi se na rusistiku, eventualno i polonistiku, a južna slavistika kao najmanja je žrtvovana i više ne postoji.

J. C. D. – Da li mislite da ulaskom u Evropsku uniju može da se promeni jezička situacija kako unutar same Hrvatske tako i u odnosu sa susednim zemljama gde se govori isti policentričan standardni jezik? Da li će institucije Evropske unije gledati kroz prste sadašnjem pristupu jeziku u Hrvatskoj zasnovanom na proizvoljnom razgraničavanju zajedničkih svojstava svih korisnika srpskohrvatskog jezika? Kakav je inače stav EU prema srpskohrvatskom jeziku u ovom trenutku?

S. K. – Institucije EU nemaju neko tijelo sastavljeno od eksperata lingvista kojima bi bio zadatak da procjenjuju da li je nešto jedan jezik ili više jezika. Već pola stoljeća, još iz vremena Evropske zajednice pa sve do danas, postoji pravilo u EU da se stav svake nove članice o njenom jezika preuzima po automatizmu. Nisu prije pola stoljeća mogli predvidjeti da bi se mogao dogoditi takav apsurd da neka nova članica tvrdi da je njen jezik manji nego što jest s obzirom da je prednost svakoj državi ako je jezik kojim govori što veći. Kad je Austrija ulazila u EU, smatrala je pozitivnom okolnošću što već jedna ranija članica govori isti jezik. Treba imati na umu i da u zemljama EU ima sve manje stručnjaka za južnoslavensko jezično područje, a i da su oni izloženi raznim oblicima pritiska iz Hrvatske. Također treba navesti i podatak da je ulaskom Hrvatske u EU dvjesto prevodilaca iz Hrvatske dobilo posao u EU-administraciji na dobro plaćenom poslu prevođenja, a nezanemariv financijski interes imaju i buduće tri članice Crna Gora, Srbija i Bosna i Hercegovina da zaposle na računu EU svaka po novih dvjesto prevodilaca, dakle ukupno 800 umjesto 200 ljudi.

Global bar u Beogradu

Uz pokroviteljstvo Švedskog instituta, a u partnerstvu sa Kolarčevim narodnim univerzitetom, medijska agencija Global Reporting iz Stokholma organizuje u četvrtak u 18 sati u Kolarcu petu po redu javnu debatu „Globalni bar u Beogradu“, ovaj put sa temom: „Razvoj, poslovi, radnička prava“. Panelisti su: Monika Arvidson, ekonomista sa dugim stažom u najvećem švedskom sindikatu (LO) koja sada radi kao glavni istraživač u think-tanku „Radnički pokret“ i Jovan Protić, nacionalni kordinator Međunarodne organizacije rada.

(skraćena verzija teksta koji je obljavljen na sajtu www.transeurope-express.eu iz Stokholma)