„Gradili su vile za sebe, ne za mene“

Blažo Mandić: S Titom (17)

Blažo Mandić (1926) bio je više od četvrt veka Titov savetnik. U knjizi „S Titom“, koju je upravo objavio Dan Graf, izdavač lista Danas, Mandić, kao jedan od najdugovečnijih saradnika i najpouzdanijih svedoka, piše i o nepoznatim i manje poznatim detaljima iz Titovog javnog i privatnog života, o vremenu kad je „jedna mala balkanska zemlja bila centar miroljubivog sveta“ (Džasper Ridli).

Knjiga, po ceni od 1.100 dinara, može se naručiti na telefon 011/24-36-233.

Srbi ih nisu pravili; nisu za to ni imali razloga: Tito je živio u Beogradu, a kad bi, radi mirnijeg rada i odmora, bilo poželjno negdje izaći – Karađorđevo nije bilo daleko. Ni Slovenci; postojao je taj dvorac na Brdu kod Kranja. Samo su ga nešto rekonstruisali i učinili udobnijim. I Hrvati su mogli biti zadovoljni: Brioni su se nalazili na njihovoj teritoriji… Ali, to ih nije zadovoljavalo: bili su daleko, a uz to su nekako smatrani objektom zajedničkog vlasništva jugoslovenske države.

Tako su Hrvati krenuli prvi, ne obavještavajući ga, očigledno i ne tražeći unaprijed saglasnost. Zatekao sam se u pratnji kad su ga prvi put doveli u vilu. Bilo je to krajem oktobra 1964. godine. Ne sjećam se da sam ga ikad vidio u takvoj ljutnji. Nisam se tada snašao da izvadim notes i doslovno zapišem njegove riječi. Ali to što je kazao svodilo se na slijedeće. „Ja ovdje dolazim, ili u prolazu kratko boravim, jedanput-dvaput godišnje. Meni je ona vila dolje (na Tuškancu) bila dovoljna; ništa mi tamo nije falilo… Ovo ste pravili za sebe, a ne za mene…“

Nije mu se ni sâma lokacija dopala. Vila sagrađena visoko iznad grada. Poput kakve ogromne pečurke, postavljena na vrh brda, izmještanjem kućišta u privatnom vlasništvu, i krčevinama ogoljenog. Nije, doduše, nazvana Titovom, već joj je lukavo dato ime njegovog zavičaja – „Zagorje“.

U razgovoru sa Zdravkom Vukovićem, generalnim direktorom Radio-televizije Beograd (24. novembra 1966. na Brionima) osvrnuo se i na tu vilu i rekao u stvari ono isto što sam po sjećanju naveo: „U Zagrebu su drugovi odlučili da naprave za mene neku reprezentativnu zgradu, nalik Bijelom dvoru u Beogradu. Pravili su je dugo i utrošili mnogo. To je moderna zgrada, ali ja nikada u njoj ne bih stanovao. A pred kraj se pričalo i u novinama pisalo da je za mene izgrađena. Bezobrazluk! Drugovima u Zagrebu sam rekao da su je oni gradili za sebe, a ne za mene.“

Tako je prošlo prvo sretanje Tita i njegovih zagrebačkih domaćina. Planirano iznenađenje za njega pretvorilo su u njihovo. Ali, naivnih nije bilo: Tito je docnije i češće dolazio i duže boravio.

Hrvate su ubrzo slijedili Bosanci, doduše sa dosta skromnom kućom kod Bugojna. Pa Crnogorci… Titovim su takođe nazvane vile u Skoplju i Ohridu. I niz drugih. U stvari, gradili su ih lokalni rukovodioci, sami ih koristili, a Titovim zvali.

Sjećam se da se Tito mnogo ranije žalio što svaka kuća u kojoj prenoći dobija njegovo ime. To je, doista, tako i bilo. U Dubrovniku je pred kraj rata ili prvih dana po oslobođenju, prenoćio u jednoj od nevelikih vila na Lapadu. Tada će se nazvati Titovom, i ostaće joj to ime. Možda zbog toga tamo više nije ni boravio.

Više pisaca, slijedeći aktuelni nacionalistički trend, smatraće poželjnim i za svoju promociju korisnim, ubacivanje nekog detalja o Titovim vilama, kao političkog začina, u svoje djelo. Tako će postupiti i jedan od najpoznatijih, i vilu na brijegu, nekoliko kilometara prije Smedereva, proglasiti Titovom. Doduše, odmah se i kaže da je letnjikovac građen kao ljetna rezidencija srpske vladarske porodice Obrenovića, 1831. godine. Ali, dodaje se potom da je obnovljen uoči prve konferencije nesvrstanih zemalja za potrebe maršala Josipa Broza Tita. I sve to ide pod naslovom „Letnjikovac J. B. Tita, Plavinać na Dunavu kod Smedereva, istočno od Beograda“. Tokom četvrt vijeka, koliko sam pratio Tita, znam da je tu samo jedan jedini put bio na ručku sa rukovodstvom Srbije, priređenom u okviru posjete nekim mjestima u Šumadiji. I nikad više, ni prije ni kasnije.

Najvećim dijelom sve te vile su građene kad je Tito već bio u poodmaklim godinama i kad je, što se njega tiče, razloga za to bilo manje nego ikad. Sticao se utisak da se, zamoren od svega, na kraju tome naprosto predao. Poslije Zagreba, nisam više nikada bio u prilici da čujem njegovo reagovanje. Da li se tome mogao suprotstaviti? Ne znam da li je mogao, pa ne znam da li je više i htio, ali mislim da je to morao spriječiti. Kao čovjek sa ogromnim životnim iskustvom, morao je znati da ljudi neće čuvati u pamćenju njegova ilegalna skloništa. Ili u ratu pećine i barake, boravišta u hladnim mlinovima ili staništa u vagonima napuštenih željezničkih stanica. Ništa od toga neće im zasmetati. I – zaboraviće! Ali, dvorce i vile – neće! Morao je znati da će se, kad ga ne bude, praviti inventar, i da će maliciozni protivnici svih profila jednog dana sve to zbrajati i na njegova leđa tovariti.

Nastavlja se