Jasmila Žbanić: Postanimo opet gospodari svoje budućnosti 1foto privatna arhiva

* Građani daju svoj doprinos filmu * Od zemlje nepismenih ljudi do progresivne republike u kojoj cvjeta privreda, kultura, sport * Odakle rat za vrijeme filmskog festivala? * Lekcija iz života za mlade ljude * Od male smotre filmova do najznačajnijeg mjesta za filmske profesionalce u regiji * Više volim blato na filmskom setu nego dvije minute na crvenom tepihu.

Četvrtak, 11. avgust

Večeras, u pretfestivalskom terminu prikazujemo radnu verziju filma o Emeriku Blumu. Pokazujemo nezavršeni film kao dio produkcijskog procesa u kojem pozivamo građanke i građane da nam dostave filmski arhiv, fotografije, dokumente o Blumu, genijalnom direktoru sarajevskog koncerna Energoinvest.

Nije neobično pokazati nezavršen film profesionalcima, ali ono što je drugačije jeste to što filmski profesionalci dolaze tek sutra, jer festival počinje sutra, a da mi pokazujemo film građanima i pozivamo ih da učestvuju u procesu.

Razlog: Energoinvestova upravna zgrada sa arhivom izgorjela je u požaru uslijed granatiranja. Iskopali smo dosta stvari sa TV BiH, Filmskih novosti Beograd, HRT, Slovenačke televizije… ali mora postojati puno više od ovoga. To je čovjek koji je toliko značio ovoj zemlji. Blumova unuka Sonja kaže da je ovo projekcija potpuno u skladu sa dedinim načinom rada u samoupravljanju. Građani daju svoj doprinos filmu.

Želim da projekcija što prije počne, a imam veliku tremu pokazati film pred ovoliko ljudi i Blumovom porodicom.

Posebno me zanima šta će reći mladi ljudi. Kako li će im izgledati ovaj dramaturški luk u kojem od zemlje nepismenih ljudi, BiH postaje moderna i progresivna republika u kojoj cvjeta privreda, kultura, sport, KK Bosna postaje šampion Evrope u košarci, Blum se rukuje sa mladim Kusturicom dok Zlatni lav stoji izložen u holu kina, Čola u finalu Eurovizije kao jedini predstavnik socijalističke zemlje (ostalim nije bilo dozvoljeno da se takmiče), Richard Barton igra u filmu Sutjeska kojeg finansira i Energoinvest, a onda šlag na tortu, Blum postaje gradonačelnik Sarajeva i savršeno organizira Olimpijske igre. U nekoliko minuta filma shvatite zanos i energiju progresa tog doba.

Tri decenije poslije početka agresije na BiH, mi smo jedna od najsiromašnijih zemalja Evrope. Nadam se da će se ljudi zapitati ako je ovakav napredak bio moguć nakon onog rata, zašto nije moguće danas? Ili jeste?

Novi direktor Sarajevo film festivala Jovan Marjanović najavljuje projekciju. Kino je puno do posljednjeg mjesta. Nisam očekivala da će radna verzija filma okupiti 2.500 ljudi. Gledam da li publika s pažnjom prati.

Čini mi se da se niko ne miče, što je neobično za ovo ogromno kino u kojem se obično šeta do štanda sa kokicama, priča na telefon… Ne vidim da iko izlazi iz kina. LJudi oko mene plaču. Hladno je i vjerujem da će svi otići da se ugriju u obližnjim kafanama. Ali publika ostaje i aplaudira. Pozdravljaju ekipu, učesnike, odaju počast velikom Blumu.

„Mi nismo znali da smo nekada bili Silicon Valley“, kaže mi jedan fascinirani tinejdžer. Poklanjamo se publici.

Daju mi mikrofon da nešto kažem. Mogu jedino parafrazirati Blumovu rečenicu: „Postanimo opet gospodari svoje budućnosti.“

Petak, 12. avgust

Ustajanje u šest ujutru nakon par sati sna. Sa ekipom smo razmjenjivali utiske do jutra. Idemo na BHRT (TV BiH). Našli smo vozače Emerika Bluma. Trebali smo snimati i Bošu Tanjevića jer je Blum bio predsjednik KK Bosna, bio je i u Grenoblu kad je Bosna postala evropski šampion, ali Boša je odgodio posjet Sarajevu. Dolazi krajem augusta.

„Vozio sam holivudske glumce, ali najveća zvijezda je bio Blum“, kaže nam vozač u kameru.

Završavamo snimanje i spremamo se za otvorenje festivala. Znam da nerviram prijatelje iz organizacije SFF što bježim od crvenog tepiha jer žele vidjeti više filmadžija nego političara, ali slikanje i intervjui su za mene najgora mora.

Više volim biti satima u blatu na setu filma nego dvije minute na crvenom tepihu. Uspijevam ući na sporedni ulaz.

Dok traje ceremonija – sjećam se prvog SFF koji je organizovao Haris Pašović 1993. u okupiranom Sarajevu. Pretrčavali smo ulice na kojima je gađao snajper, kako bismo došli do kina. Bili smo gladni, žedni i preplašeni, ali želja za filmovima bila je jača.

„Odakle filmski festival za vrijeme rata?“ pita strani novinar Harisa. A on mu odgovara: „A odakle rat za vrijeme filmskog festivala?“

Srce mi je puno dok hodam prema hotelu Evropa na festivalsku zabavu: ne može se proći ulicom od mladih ljudi koji pjevaju, slave, zabavljaju se.

Subota, 13. avgust

Sastanci od ranog jutra. Neću moći otići na film u 9.30, a najviše volim jutarnje projekcije. Ručak sa porodicom Blum. Donose mi slike Bluma u porodičnoj atmosferi, kako grli unuke. Ove sigurno ulaze u film jer mi nedostaju njegovi privatni trenuci. Porodica neće da govori u filmu jer misle da Blum to ne bi volio. Bio je skroman čovjek i nije volio eksponiranje.

Dobijamo puno poruka:

* Kao omađijana sam… Mojoj generaciji je tvoj film omaž ponosu i dostojanstvu na uspjehe naše države u svim segmentima života. Nisi propustila ni muziku, sport… ni žalosne razrušene fabrike… bum… da nas vrate u današnje stanje stvari.. Bilo je mnogo mladih ljudi, njima je ovo lekcija iz života… (TN)

* HVALA Vam za film Blum koji smo večeras gledali. Tako je divno i emotivno bilo! Starije generacije ste vratili u ljepše i pravednije vrijeme u kojem su živjeli, a nama mladima ste dali nadu da se ipak rad, znanje, poštenje, čestitost isplati i da se borimo (iako je sve teže i sve nas je manje) protiv svega onoga čemu danas svjedočimo da se dešava u našem gradu i državi. Potpuno nestvarno izgleda kakav je bio i kakav može biti odnos prema mladim ljudima i radnicima, u odnosu na ono što mi danas moramo prolaziti… (MS)

* Ovaj film je VIŠE nego važan za mlade ljude ove zemlje. Prije svega da shvate u kakvoj ubistvenoj politici danas živimo. Ovaj film je svjetlo u tunelu dugom 30 godina mraka. Put za sve nas rođene poslije. Bukvalno sam juče živjela u Blumovoj eri. Film je došao u krucijelnom trenutku. Otvara oči da nas podsjeti ŠTA SVE MOŽEMO URADITI ZAJEDNO. (AD)

Nedelja, 14. avgust

Sastanak produkcije Deblokada (koju smo moj partner Damir Ibrahimović i ja osnovali sa prijateljima prije dvadesetak godina).

Iako je nedjelja, za vrijeme festivala svaki dan je radni. Pravimo listu glumaca za seriju Znam kako dišeš, koju počinjemo snimati u oktobru. Jasna Đuričić igra glavnu ulogu tužiteljice Nevene u Sarajevu. Jaca je u Sarajevu i čim završi obaveze na festivalu radićemo glumačke probe.

Večera sa Mads Mikkelsenom. Miro me predstavlja. Kaže da mi je Mads maznuo Oskara.

On se izvinjava. NJegov menadžer kaže „Žao mi je što ste izgubili od nas, zapravo nije mi žao“. Smijemo se, „Mi smo imali pet nominacija pa ga tek sad dobismo.

Tako i ti, moraš malo sačekati.“ Iskreno, oko toga mi nije baš ni žao ni krivo, u okolnostima u kojima smo radili postigli smo i više od maksimuma.
Miro drži oproštajni govor. Nakon 27 godina palicu je predao Jovanu Marjanoviću. Gledam Miru i Izetu. Počela sam raditi na festivalu 1996, kao studentica.

Prošla razne poslove od kontakt osobe za goste (smještali smo goste po privatnim kućama jer u Sarajevu tada nije bilo nijednog hotela, odnosno festival nije mogao priuštiti one skupe otvorene samo za strance), do programera Out of Europe. Šta je sve urađeno za ovih 27 godina.

Od male smotre filmova koji su puštani na agregat, Festival je postao najznačajnije mjesto za filmske profesionalce u regiji i jedan od važnih festivala u svijetu. Miro i Izeta, Elma, Amra, Joja, Prle, Mujke, cijela ekipa – napravili su čudo!

Ponedeljak, 15. avgust

Uspjevam otići na masterclass izraelskog reditelja Arija Folmana. „Gledam festival, tu su ljudi iz Srbije, Hrvatske, BiH do juče ste bili u ratu, a sada su svi ovdje i zajedno slavite. Mi smo toliko daleko od napretka koji vi imate“, kaže on.

Svi smo za trenutak stali poslije tih riječi. Nama se čini da ništa ne ide naprijed, da političari kreiraju stalno nove sukobe, da nas stalno vraćaju u 1990-e. Ali, zapravo, Ari je u pravu!
Sa unukom Emerika Bluma idem u Filmski centar Sarajevo, gdje predajemo Emerikove filmove. Oni će ih digitalizovati.

Blum kod japanskog kralja, Blum u Indiji, Blum u Africi… Navečer bježimo od gužve Sarajeva u restoran u prirodi. Sastanak sa mojim menadžerom i prijateljem Mike Goodridgeom.

Razgovaromo o novim filmovima. Dobivam puno ponuda iz Hollywooda, filmovi sa velikim zvijezdama. Imam i svoj scenario koji bih više voljela finansirati na evropski način i imati punu kontrolu.

Razgovaramo koju strategiju da primjenimo.

Utorak, 16. avgust

Sastanci, sastanci, sastanci. Kafa sa književnikom Sašom Hemonom i glumcem i rediteljem Jesse Eisenbergom. Od svih zvijezda koje su došle u Sarajevo Jesse mi je najdraži. Kad pričamo o politici, njemu ne trebaju objašnjenja.

Zna svaki detalj iz Quo vadis, Aida? i pita me o režijskim postupcima. Stvarno je nevjerovatan lik. Govorimo o sličnosti situacije u USA i Balkana. Sličnosti Trumpa i Šešelja (Hemon je o tome prije pet godina napisao odličan tekst u New Yorkeru).

Idemo na večeru. Jesse, kao počasni gost, traži da budemo za njegovim stolom. Pričamo o politici, književnosti, filmovima. On uskoro snima u Poljskoj. Kakva divna osoba i kako divna večer!

Sreda, 17. avgust

Večeras moja ekipa iz Deblokade pripređuje filmsko druženje u Olimpijskom muzeju.

Dolaze prijatelji i filmski profesionalci iz svijeta: prijatelji iz Srbije, Hrvatske, cijele bivše Jugoslavije, Evrope, UK, USA. Koliko energije je u zadnja tri desetljeća uloženo u to da se prestanemo družiti i voljeti, koliko sredstava je uloženo da se uništi ovaj grad i ova zemlja.

A život klija, ne prestaje, ne zaustavlja se, cvjeta, donosi plodove… nemoguće ga je uništiti ma koliko se trudili.

Ali fali nam Blum. Možda je tu, među ovim mladim ljudima, koji tutnje kroz prepun grad u kojem se pleše i pjeva.

Autorka je bosanskohercegovačka rediteljka

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.