Nemreš pobjeć od nedjelje

Vladimir Jokić E, moj jarane, tako ti je to: svaka tica leti svome jatu. I tako ti je to, bezbeli, bilo i za ovog i za onog vakta, i za našega i za njihovog… Eto, vidje li ti, bolan, odmah se podjelismo na naše i njihovo jato.
Tamo ti je bilo vako: ovdje naš mali Boro, tamo mali Mujica, a ondje mali Jozo. E, ali malci porastoše pa ih zakrvismo… Posle i sam znaš kako je bilo. Kad smo izbjegli na ovu stranu, kad dođosmo međ svoje, odmah smo skontali da nismo svi naši i da nismo ovdje na bujrum dočekani. I skontali smo, još, da u neki bonluk upali nismo. Ama, šta ćeš, ba, tu smo vam. Mi naši, a vi vaši… Bezbeli, šejtan nam zajednički!
Mi smo ti se tamo, moj jarane, djelili na dvije pole: na papke i pravu raju. Papci su ti došlje, oni kojima je mrsko izvijat vrat više od prvog sprata, oni što su nosili kondure za preobuvanje kad krenu u kino, to su ti, jarane, maksumi ozgo s brda, s kojima si mogao terat šegu dok cjela čaršija vilice ne razvali. Tepali smo im: papani, mi prava raja…
E, sad, prava raja… To su ti, jarane, djeca iz kraja, s kaldrme, iz iste ulice, škole, razreda, mjesne zajednice… Znali smo se od vrtića, zajedno išli na prve igranke, šore, utakmice, ljetovanja… Zajedno, bili smo duša grada. Nismo ti mi ništa pametniji od papaka, nisu oni, bolan, hajvani, oni su, asli, bolje učili, više se trudili, isticali se, prednjačili, udarničili, ama, džaba kad su papci.
Ajd po još jednu pivu pa da ti pričam kako smo mi, prava raja, zajedno bili duša grada, a papci – zajedno – postali vlast, kultura i umjetnost. Ma šta ću ti pričat, dok smo mi tjerali šegu i dernečili, oni su tjerali karijere, oslanjali se jedan na drugog, skontali naše štosove i umešali se u raju… I tako, dok smo mi vukli na jednu stranu, sve pjevajuć, oni su nas odvukli… Vidjeo si, bolan, gde…
I sve mi se čini, moj jarane, da je tako bilo oduvjek i svugdje – papci se udruže, svežu se i odvuku cjelu zajebanciju u neki mrak. U budžak neki. A eto ti ovdje i nove situacije: sad smo mi došlje. Iako smo izbegli svojima, ovdje smo mi vako, a vi nako. I nikad ovdje mi nećemo bit kod kuće…
Samo još ovo da ti kažem, moj jarane. I vi nako ste podjeljeni, jašta no ste podjeljeni. Ne govorim ja o onom aščare: muško – žensko, staro – mlado, obrazovano – neobrazovano, zaposleno – nezaposleno, selo – grad, bogato – fukara, jok ja. Govorim ti o najvećoj podjeli, o podjeli na papke i pravu raju. I, koja bi gdje da odvuče cjelu zajebanciju. A to ti, jarane moj, mnogo zavisi od toga ko će se više okupiti i jače svezati… Ko će prevagnuti…