Naša gradska kultura je nekonzistentna, tradicija fragmentarna, a ruralizacija i banalizacija jake. Mogu se javiti puritanci i akteri filozofije palanke i strašno se iščuđavati kako je neko mogao da seosku idilu nazove „idiotizam seoskog života“, ali Marks je imao svoje razloge… Grad kao ideologija i kao filozofski sistem izgradio je svoju skalu vrednosti, navika, reakcija, svoj modus vivendi. Gradska proza je posebna dimenzija uživanja, kao intertekstualnost.

Beograd, s punim pravom, ima svoju prozu; dosta je da pomenemo samo Pavićeve Zapise na konjskom ćebetu, gde pisac deo svoje bogate imaginacije poklanja mnogim poznatim beogradski ulicama. Sa drugim gradovima je to ređe. Gradovi koji su imali tu karmičku sreću da se, igrom slučaja, tamo rode Bora Stanović ili živi Stevan Sremac, ostaće zanavek zapečaćeni tim knjigama. Teško je opravdati takav balast/amanet.

Kragujevac nije grad potčinjen mitu, poput Niša ili Kruševca, nije grad koji može podržati roman o Konstantinu Velikom ili gde se može guslati o pričešćivanju vojske pred Kosovski boj, ili plesti slične legende, ali jeste grad mnogih početaka, važnih za ovdašnju nacionalnu kulturu.

Roman Pomračenje u pet slika akredituje istoriju ovog grada. Premda ima materijala i u epohi prestonice, i u predratnoj epohi, Andrija Matić započinje priču od opštepoznatog 21. oktobra 1941, kada je streljano više stotina Kragujevčana, potom prelazi preko godina 1953, 1975, 1993, 2010, čime grad, i čitaoca, provodi kroz više raznolikih etapa. Bilo je filmova, i poezije (ne samo Desankine Krvave bajke već i stihova drugih domaćih i stranih autora), i svedočenja preživelih, o 21. oktobru 1941, ali ovde imamo širi uvid u istoriju, gde je 21. oktobar samo jedna od pet celina romana. Iako građu iznosi mimetički, pravolinijski, pokazuje moderan senzibilitet, nema romantičarskog uznošenja niti pak neke jače ideološke pozicije, a građa je izučavana iz mnogih izvora, čiji spisak autor daje na kraju knjige. Kao što se Aleksandar Gatalica zahvalio novinarima ratne Politike za pomoć u pisanju i razumevanju Velikog rata, Andrija Matić se oslonio na novinare Svetlosti, kragujevačkog nedeljnika koji od pre par godina više ne izlazi. Autor dijalozima upotpunjuje i oživljava naraciju. Vrlo je važno istaći da Matić preispituje i odnose koji su granični, psihologiju unutrašnjih sukoba, fokus stavlja na neprilagođene, na drugačije i društveno žigosane. Svaka različitost je opasna po društvo: urušava kolotečinu i unapred pripremljeni scenario.

Priču koju je počeo sa stradanjem profesora kragujevačke gimnazije, nastavio sa robijom njegovog sina i godinama posle izlaska iz zatvora, zaokružuje konfliktom baziranim na queer momentu koji njegova unuka, takođe profesor te iste gimnazije, doživljava sa učenicom. Može se reći da nailazimo na nulti završetak, da nema rešenja niti raspleta, no nama prilježnim čitaocima je sve jasno i celovito…

Ovaj roman će čitati i oni koji prepoznaju određena mesta u romanu, i kojima ona nešto znače, ali i oni koji su „sa strane“. Pred čitaocem se otvara dokument jednog grada, različitih vremena, jedno svedočenje o turobnim vremenima, ali nikako ne i turobna knjiga. Roman je uvek najbolji turistički vodič.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari