Za ljude na primorju pored uobičajenih godišnjih doba – proljeće, ljeto, jesen i zima, postoje i druga, za njih važeća i važna godišnja doba i to: izvan sezone, pred sezona, sezona i post sezona. Godišnje doba „sezona“, toliko je važno za primorce da slobodno možemo reći „sezona je život“, ili „dobra sezona je dobar život“.


Ove sezone će primorci, izgleda, imati „dobar život“. Ili, prevedeno na svakodnevni rječnik: Ova sezona će biti dobra. Turisti će masovno doći na more.

Ali, šta će i koliko toga masovnog ostaviti, videćemo izvan sezone. Jedno je sigurno: ostaviće masu smeća, masu zgoda i nezgoda, masu para.

Ali, kome?

Smeće isključivo državi. Zgode i nezgode uglavnom sebi, a pare većinom ljudima sa strane koji ovdje „love sa strane“.

Stranci su zakupci svega i svačega. Kod njih radi svako i svašta, za svačiji samo ne državni interes, tako da je masovni turizam samo dobra turistička vijest i nada da ćemo se kao društvo „oparit“.

Ali, ništa od toga!

Masovni turizam ne donosi masovni profit. To shvatih nakon nekoliko sezona izdajući apartmane. I to ne bilo kakve, već apartmane sa četiri zvjezdice. Ma, džaba mi zvjezdice, kada su gosti uglavnom nekategorisani. Kada se svaki pokušaj da budeš korektan i turistički „vaspitan“ svodi na pitanja: „ A, kolika je cijena, cena, cenata….“ Čak i odgovori „Naši apartmani imaju klime, televizore, kuhinje, parking“, pa toplina i srdačnost u glasu, doduše izvežbani ali, teško naćeraju masovnog turistu da te do kraja sasluša. Jer, masovnog turistu interesuje samo cijena apartmana, pa kao govorni automat popunjavaju svaku moju pauzu: „Dobro, a cijena, cena, cenata…?“ Na kraju razgovora slijedi ono uobičajeno: „Nazvaćemo sjutra da se dogovorimo“.

To sjutra je uglavnom „malo sjutra“.

I šta da sad da radim? Registrovao sam i kategorizovao smještaj, plaćam boravišne takse, smeće struju, vodu sa kanalizacijom (iako od kanalizacije imam septičku), dok moj komšija iznajmljuje nelegalizovan, nekategorizovan smještaj, koji i da hoće da kategorizuje, specijalni žiri -komisija bi mu dodijelila specijalnu „špajz“ kategoriju. I taj sa takvim smještajem skuplja parice, pa na kraju ljeta, preko granice i – kući.

Pitam se samo kakav interes ima država od toga. Kakve koristi ima od masovnih turista što donesu gajbe piva, kobasice, kokoške, tikvice, pirinač a, majke mi, jedan donio i isjeckan kupus i fidu za supu?! Hljeb, doduše, svako jutro kupuju a tetrapak, original iz njegovog kraja, strpan u gepek ili ispod nogu suvozača. Da nije djece ni one čuvene krofnice na plaži ne bi prolazile. Džaba bi se onaj momak znojio, zaludu bi uzvikivao ono njegovo prepoznatljivo „Krofnice! Ceee! Eeee! Oooo! Aaaa!“. Niko mu ni prebijenu paru ne bi dao ni za krofnice, ni za njegov trud u reklamiranju proizvoda, samo da nije djece. I, čini mi se, sve dok ne steknemo uslove da nam se obrate gosti koji pitaju za komfor i velnes nudite, a sve to plate online ili karticom, mi kategorizovni i država nećemo imati neke fajde.

I smjenjuju se, tako, godišnja doba, i to je u redu. Ali nije u redu to što se promijenio karakter, pa je turistička sezona postala „sezona lova u kojoj se baš i ne zna ko je lovac a ko plijen.

Autor je bibliotekar iz Bijelog Polja

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari