Novi sindikati u Hrvatskoj protiv prekarizacije

P { text-indent: 2.5cm; margin-bottom: 0.21cm; direction: ltr; color: rgb(0, 0, 0); line-height: 150%; widows: 2; orphans: 2; }P.western { font-family: „YHelvetica“; font-size: 12pt; }P.cjk { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 12pt; }P.ctl { font-family: „Times New Roman“,serif; font-size: 10pt; }

 To je vidljivo kako u konkretnim akcijama, tako i u terorijskom promišljanju puteva za izlazak iz sidnikalne krize i pored evidentnih tendencija snažne prekarizacije rada. Prvo treba pomenuti barem tri studije: „Industrijski odnosi u Hrvatskoj“ (Dragan Bagić), „Društvena integracija ili tržišni sukob“, Zagreb: Tim press, 2010; Nina Pološki Vokić i Alka Obadić (urednice), „Evolucija sindikata. Uloga sindikata u suvremenom društvu“, Ekonomski fakultet, Zagreb, 2012. i Nina Pološki Vokić i Alka Obadić (urednice), „Zbornik radova okrugloga stola Uloga sindikata u suvremenome društvu“, Ekonomski fakultet, Zagreb, 2013. Sindikalna problematika. Ovde se osvrćem samo na jedan od tih tekstova na temu revitalizacije sindikata. Reč je o tekstu Luke Resanovića koji se može naći na portalu H-Alter. Naime, Luka Resanović je sredinom januara ove godine objavio tekst „Nove sindikalne tendencije“, koji je prenet i na portalu Centra za razvoj sindikalizma (sindiklizam.org). U tekstu se polazi od konstatacije stalnog smanjivanja radnih i socijalnih prava koje može biti ubrzano, kako autor kaže, „reformskim“ merama novih hrvatskih vlasti. „Već se naziru taktike nove sindikalne solidarnosti koja bi trebala utjecati na dinamiku borbe radnika za njihova prava. Postupno raste i scena novih, radikalnijih sindikata koji bi mogli postati konkurencija tromim i kompromitiranim središnjicama“.

Zakon o radu usvojen 2014. godine, po mišljenju Luke Resanovića, doveo je do toga da se u Hrvatskoj „sve više javljaju prekarni oblici rada kao što su ugovori na određeno, rad u nepunom radnom vremenu, agencijski rad ili privremeno ustupanje radnika. Spomenuti oblici radnicima onemogućavaju sigurnu životnu egzistenciju, pri čemu su ranjive skupine (trudnice, invalidi, samohrani roditelji, stariji radnici) sve ugroženije. /…/ Unutar sustava sve većeg broja prekarnih radnih odnosa, mnogi radnici danas nisu sindikalno organizirani, a ni dosadašnji rad sindikalnih središnjica nije bio na visini zadatka. Spomenute okolnosti radnike potiču na strateško pozicioniranje taktikom nove međusindikalne solidarnosti koja utječe na smjer i dinamiku njihove borbe za svoja prava“. Naznake nove međusindikalne solidarnosti autor nalazi u dva radnička protesta: radnicima šibenskog TLM-a koji su protestvovali u Zagrebu, pridružili su se radnici TIBO iz Matulja, a radnicima Metalinga koji su protestvovali u Sisku, pridružili su se radnici Rafinerije Sisak. Primer sindikalno-radničke solidarnosti Resanović nalazi i u novčanoj pomoći sindikatu Nova solidarnost koju je pružio Nezavisni cestarski sindikat, Preporoda i Tehnosa. Autor teksta se poziva na mišljenje Predraga Sekulića, radnika sisačke Rafinerije i bivšeg predsednika radničkog veća INE, koji je u novembru 2015. osnovao sindikat Nova solidarnost. „Sindikat Nova solidarnost je otvoren sindikat, koji je već kroz svoj statut unio promjene na koje smo imali zamjerke u dosadašnjim sindikalnim statutima. Ostavili smo mogućnost otvorene suradnje sa drugim borbenim sindikatima u RH, jer mnogo je sindikata i radnika nezadovoljno ovakvom učmalošću sindikalne scene. Danas imamo suradnju u većoj ili manjoj mjeri sa mnogim istomišljenicima – od minera, preko cestara, HEP-a, školstva, privrede općenito./…/ Novi sindikat je osnovan iz razloga što smo postojeće sindikate u INI prepoznali kao 'žute', kao sindikate koji su se odmaknuli od radnika, a svakim danom sve bliže prilaze poslodavcu“.

U tekstu se ističe značaj formiranja opštih, ne-granskih sindikata koji nastoje da okupe sve radnike. Navode se kao primer nekoliko sindikata: Novi sindikat Maria Ivekovića osnovan 2002; novoosnovani Sindikat radnika Hrvatske iz Osijeka, Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije koji jeste teritorijalno organizovan ali ne i granski. Predsednik ovog poslednje navedenog sindikata, Bruno Bulić, kaže: „Od novozaposlenih u 2015. godini, 92 posto radnika je primljeno uz ugovor na određeno. Ti radnici nisu sindikalno organizirani, i teško je organizirati štrajkove solidarnosti. U Hrvatskoj je stupanj radničke solidarnosti nizak, ali nove sindikalne tendencije će rasti jer dosadašnji lideri nisu odgovorili zadataku vremena“. Darko Andrašek, lider Sindikata radnika Hrvatske iz Osijeka razloge odsustva sindikalne solidarnosti nalazi u međuodnosima sindikalnih centrala: „Središnjice nisu bile složne, u pravilu se prije većih akcija odvoje i podjele, i to vlast iskoristi. Umjesto da su solidarni, često i rade jedni protiv drugih. Osim njih, mnogi sindikalni povjerenici po firmama nisu na razini zadatka – ili su kupljeni, ili se boje, ili jednostavno nisu educirani“.Još je oštrija ocena Predraga Sekulića, lidera Nove solidarnosti: „Prostituiranje sindikalizma je vidljivo već godinama. Tu i tamo pokoji skup sa istim govornicima ili pojavljivanje na televiziji nije sindikalizam. Zašto nije bilo prave reakcije na novi ZOR? Očekivao sam da ćemo se skupiti na Jelačić placu u Zagrebu, napuniti ga i pokazati snagu i protivljenje ovom pogubnom zakonu za radnike. Ali ništa. Neshvatljivo. Kako objasniti da je Stožer na prosvjedu u Sisku okupio 3.000 ljudi, a pet središnjica na prosvjedu za prošli Prvi svibnja u Sisku niti 1.500?“. Opšti okvir sindikalne akcije Sekulić vidi u neminovnom sukobu kapitalista i radnika kao dve suprostavljene klase, ali i u pasivnosti kao najvećem neprijatelju interesa radničke klase. „Kapitalisti neće stati dok ne naiđu na prepreku, a otvoreno se pitam i zašto bi stali. Dokle god mi nismo spremni pokazati zube, oni će raditi svoje. Neoliberalni kapitalizam u punom zamahu može samo radnička sloga zaustaviti“, tvrdi Sekulić.