Samoupravni socijalizam više ne postoji, ali jedan od njegovih relikata – radničko-sportske igre i danas je i te kako živ. Radnička klasa jeste u velikoj krizi, radnik je obespravljeniji više nego ikada, ali se održavanje ovih igara, reklo bi se, ne dovodi u pitanje, a u prilog tome govori i činjenica da su one organizovane i u vreme NATO agresije 1999. godine.


Doduše, savremene kompanije danas organizuju „tim bildinge“, dok su se radničko-sindikalne igre mahom zadržale u javnim preduzećima. Kako god se zvalo, cilj je isti: igra, zabava, odmor i sve što ide uz to. Ovde se logično nameće pitanje – koliko su to relikti prošlih vremena, odnosno koliko je to stvarna potreba savremenih firmi? Takođe, pitanje je i da li se tu, zapravo, nepotrebno troši ne tako mali novac.

Srećko Mihailović, sociolog iz Centra za razvoj sindikalizma, za Radnik kaže da pre odgovora na ova pitanja treba naglasiti nekoliko stvari. Kako objašnjava, za radnike sportske igre organizuju sindikati o trošku članova sindikata, dok za „građane“ ovakve ili onakve sportske igre organizuje država i njene institucije o trošku svih nas. Takođe, takozvani „vrhunski sport“ finansira država i njene institucije o trošku svih nas. Poneka kompanija, kaže on, ima svoj sportski tim koji finansira, valjda kao sastavni deo marketinga. Mihailović još napominje da mnoga preduzeća daju novac i sportskim klubovima i finansijski pomažu organizovanje sportskih događaja. A tim bildinge organizuju kompanije o svom trošku.

– Radničko-spotske igre i tim bildinzi su izraz određenih potreba, kako učesnika, tako još više organizatora tih „sportskih“ događaja. Pare koje se za te namene troše nisu pare svih nas, kao u slučaju kada se država pojavljuje kao finansijer i vlasnik sportskih klubova i sportskih imena. Troše se pare onih koji organizuju te sportove i odgovornost za to snose vlasnici para, a za to mogu da se pitaju oni koji te novce daju, kaže Mihailović.

A da sindikalci znaju da uživaju, videlo se i onda kada je jedan sindikat odlučio da radničko-sportske igre organizuje – na ostrvu Kavos. Iste igre se neretko održavaju i u Crnoj Gori, ali najčešće na Zlatiboru, u Soko Banji, Vrnjačkoj Banji…Jedan od članova reprezentativnog sindikata, koji je želeo da ostane anoniman, kaže za Radnik da su sindikalno-sportske igre za mnoge radnike jedini odmor koji sebi mogu da priušte.

– Zamislite koliko je to značajno za recimo radnike komunalnih preduzeća, koji nemaju novca da sa porodicom odu na letovanje. Ovo je za njih događaj koji ih motiviše i od čijih utisaka žive do sledećih igara, kaže naš sagovornik.Ipak, on otkriva da nije tajna da u svemu ovome najbolje prolaze organizatori skupova.

– Dešavalo se da organizatori, odnosno predsednici sindikata, uzimaju proviziju od hotela, nabavke sportske opreme i slično. Ali radnici nišu bili time oštećeni, otkriva sagovornik Radnika. On naglašava da se za ovakve manifestacije ne može reći da su relikt prošlosti, jer i „sindikati u zapadnim firmama, a negde i sami poslodavci, šalju svoje radnike na takve događaje, čime se pokazuje briga i pažnja prema radnicima“.

Stevan M. radi u jednom velikom državnom preduzeću i kaže da svake godine organizuju radničke igre.

– Najviše smo bili u Vrnjačkoj Banji. Bude nam lepo. Opustimo se, zabavimo… I, naravno, takmičimo se. Organizuje se fudbal, maraton, kuglanje… Uveče se obavezno zabavimo uz muziku. To su nezaboravni trenuci, priča Stevan.

S druge strane, produkt savremenog vremena je tim bilding, koji za svoje zaposlene organizuju mnoge kompanije. Kažu da je to „sjajna prilika da se zaposleni bolje upoznaju, čuju mišljenja, oseti kako tim funkcioniše“. Ipak, tim bilding se najčešće predstavlja kao „društveno odgovorno poslovanje firme prema zaposlenima“, dok Srećko Mihailović smatra da su njegovu ulogu u prošlosti imale „kafane, ručkovi, piće, pa i pijanke“.

Oni s kojima smo razgovarali kažu da je tim bilding manje-više doprineo poboljšanju saradnje, razvijanju timskog duha i boljem razumevanju članova tima, a to nam potvrđuje i Miloš N., koji radi u jednoj internacionalnoj banci koja posluje u Srbiji.

– Smatram da je to dobar način da se radnici u jednoj firmi zbliže, posebno kada ona ima poslovnice u nekoliko gradova. To je prilika da se rasteretimo svakodnevnih problema i negujemo sportski duh. Naša banka organizuje jednom godišnje sportske igre. Do sada smo bili na Kopaoniku, u Jagodini, Portorožu, Solunu. Obično idemo jedan vikend tokom letnjih meseci. Retko se dešava da neko ne ide ili ne želi da ide. Jedino kolege koje imaju malu decu, pa jedva čekaju da tokom vikenda budu malo s njima. Možda bi se ljudi više obradovali kada bi umesto toga dobijali nekakav bonus, ali i besplatno putovanje nije loše, rekao nam je on.

Duži put nego odmor

Neretko se dešava da se tim bilding organizuje daleko van Srbije, pa zaposleni veći deo vikenda provedu u putu do određene destinacije nego što im ostane na raspolaganju za relaksaciju i ostale stvari predviđene tim bildingom.

Prokopijević: Ipak se troše tuđe pare

„Ranije su ove igre organizovali sindikati, a sada se to čini uglavnom na inicijativu poslodavaca. Smatram da bi to bilo u redu ako bi se one organizovale o privatnom trošku. Kada bi tako bilo, verovatno bi bio i mali odziv učesnika. Takođe, menadžeri ovo koriste kao jedan od kanala za umanjenje dobiti vlasnika“, ocenjuje za Radnik ekonomista Miroslav Prokopijević. Kako dodaje, organizovanje ovakvih manifestacija je zakonit, ali nekorektan potez, jer se troši tuđi novac.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari