Kad falššpileri kolo vode 1foto (BETAPHOTO/HINA/Lana SLIVAR DOMINIC)

Na konferenciji za medije uoči već tradicionalnog okupljanja i prijema u zagrebačkim prostorijama Srpskog nacionalnog vijeća (SNV) povodom pravoslavnog Božića, dr Milorad Pupovac lider hrvatskih Srba i čelnik SDSS, koalicijskog partnera HDZ u vladi Andreja Plenkovića i Tomislac Žigmanov, lider Hrvata u Srbiji (šef Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini) i ministar za ljudska i manjinska prava u vladi Aleksandra Vučića, potpisali su Deklaraciju o suradnji Srba iz RH i Hrvata iz Republike Srbije, naglašavajući kako to smatraju važnim prilogom u normalizaciji srpsko-hrvatskih odnosa.

Ujedno su konstatirali kako bi najavljeni, neslužbeni dolazak srbijanskog potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova, Ivice Dačića u Zagreb na spomenuti prijem trebao biti najava ukupno boljih odnosa između dvije države, koji su praktički od uspostave suverene i samostalne RH opterećeni brojnim, neriješenim problemima, prije svega teškim i bremenitim ratnim nasljeđem krvavog raspada Jugoslavije.

Pupovac je pomalo ushićeno izrazio nadu kako će i Zagreb i Beograd sada biti više „posvećeni izgradnji budućnosti“, te iako u svom pamćenju nosi „mnoga lica i glasove“ koji su u prošlosti govorili jezikom koji nije jezik budućnosti, vjeruje da se zajedničkim snagama može (iz)graditi drukčija i bolja budućnost.

ODLEĐIVANJE: Do posjeta Dačića Hrvatskoj (u pratnji Tanje Miščević, ministrice za eurointegracije) napokon je došlo nakon punih sedam godina i to zahvaljujući inicijativi Žigmanova, dakako uz odobrenje, odnosno nalogu srbijanskog predsjednika koji je nedavno, posvema neočekivano obznanio kako konačno treba početi „odleđivati“ odnose Beograda i Zagreba. Na prijemu, na kojem je nazočio i patrijarh SPC Porfirije, Dačić se susreo s hrvatskim premijerom (predsjednik RH, Zoran Milanović od Pupovca nije ni bio pozvan na Božićno okupljanje) kojeg su pratili Anja Šimpraga, potpredsjednica Vlade iz redova srpske manjine zadužena za ljudska prava, te ministri Goran Grlić Radman (vanjski poslovi) i Ivan Malenica (pravosuđe), ali razgovarao je izdvojeno jedino s hrvatskim kolegom Grlić Radmanom i njegovim suradnicima, i, kako tvrde izvori, međusobno su se informirali o potezima koje misle povući kako bi potaknuli „odleđivanje“ odnosa.

Dačić je naglasio kako je Srbija svjesna nasljeđenih, otvorenih i spornih pitanja i da se ona ne mogu preko noći riješiti i na koncu dodao: „Umjesto da se natječemo u mržnji, želimo da se natječemo u izgradnji mira i dobrih odnosa“.

Ali, oni s dužim sjećanjem, ne mogu, a da se ne sjete kako je takvih i sličnih obećanja bilo i ranije, pa se s obje strane nikad ništa nije ostvarilo; retorika mržnje i isključivosti osta(ja)la je dominantna. Za uzvrat, Plenković je podsjetio kako hrvatski građani ne mogu zaboraviti da su bili žrtve Miloševićeve agresivne, ratne politike, te da Beograd može legitimirati svoju dobru volju i iskrenost za poboljšanje odnosa jedino ako pomogne obiteljima nestalih i pobijenih hrvatskih branitelja i civila da konačno saznaju gdje se nalaze posmrtni ostaci njihovih najmilijih.

A, to Beograd zna, ali ne želi obznaniti. U suprotnom, bez istine i isprike neće se moći krenuti pomirbi i naprijed u sređivanje teško narušenih odnosa, ali pohvalio je izbor Žigmanova u Vučićevu vladu, čime je hrvatska manjina u Srbiji (po popisu stanovnika broji nešto ispod 60 tisuća ljudi, ne računajući Bunjevce koji se, barem dio njih, vide kao zaseban entitet) „dobila na živosti“. Ujedno nije mogao odoliti, a da ne pecne Dačića (jednako tako i Milanovića), govoreći o ruskoj agresiji na Ukrajinu naglasio je kako je RH, za razliku od Srbije, jasno stala uz žrtvu, na „pravu stranu povijesti“.

Podsjećajući tako indirektno na Miloševićevu agresiju na Hrvatsku, vješto je odapeo strelice prema Dačiću, dokazanom pokloniku Putina, a već niz godina čelnika SPS, stranke koju je osnovao i vodio Milošević i od čijeg se (zločinačkog) ratnog nasljeđa, niti on kao aktualni šef ne želi distancirati. I kako onda ozbiljno (po)vjerovati u mogućnost nekih boljih nadolazećih dana u hrvatsko-srpskim odnosima?

ZLATNI MOST: Pupovac nije krio zadovoljstvo što se na prijemu okupio „tako važan i značajan sastav“ i poručio je kako će nakon tri desetljeća predstavnici Srba u RH i Hrvata u RS „crtati zlatni most između dva naroda i dvije države“.

Ali, osobno ne mogu suspregnuti ironiju u svezi ove izjave; čim Pupovac nešto/nekoga okrsti epitetom „zlatni“ („Plenković je čovjek kojeg treba zlatom platiti“), odmah sve pođe po zlu, jer hrvatski premijer nikada ničim te laude nije opravdao, niti zaslužio. A, ako to Pupovac uistinu misli, onda očevidno ima problema sa samim sobom više no što u javnosti to izgleda. Govor o „zlatnom mostu“ kojeg bi trebale (iz)graditi dvije manjine u korist bolje suradnje i razumijevanja dva većinska naroda (pre)pun je upitnika i to iz više razloga. Mogu li
Pupovac i Žigmanov stvarno biti djelotvorni, kad nisu, a nisu, autonomni?

Vučić je Žigmanova postavio u ministarsku fotelju kao svojevrsnog Kviska, tzv. korisnog idiota koji mu treba kako bi (za)mazao oči europskim birokratima u Bruxellesu i naravno hrvatskim vlastodršcima, dobro znajući da je pozicija RH ulaskom u Schengen, pa i euro-zonu bitno ojačala unutar EU i da bez privole i(li) zelenog svijetla Zagreba, nema ništa od napretka u eurointegracijama, do kojeg trenutačno Beogradu i nije isuviše stalo.

Ali bez „europskih para“, odnosno priliva poslova i ulaganja, prije svega iz NJemačke, teško da Srbija može na duže vrijeme ostati koliko-toliko stabilna, jer svakome tko imalo poznaje prirodu srbijanske ekonomije jasno je koliko su Vučićeve bajkovite priče o privrednom i financijskom procvatu zemlje fata-morgana. Osim toga, na međunarodnom planu, Srbija je sve izoliranija, a Putin i Orban kao glavni Vučićevi partneri i oslonci mogu Beogradu donijeti samo probleme, dugoročno nikako korist. Pored toga, Žigmanov ne uživa nekakav poseban ugled u Srbiji, niti među vojvođanskim Hrvatima, koji su između sebe, zahvaljujući i njemu dobrano podijeljeni, a donedavno se i u Zagrebu na njega gledalo kao na „malog iz Vučićeve kužine“ u kojeg Plenković, bez ogleda na javnu potporu koju mu sada daje, nema, niti će u buduće imati veće povjerenje.

Dakle, teško da takav čovjek može „graditi zlatne mostove“ međunacionalnog povjerenja, ili biti medijator boljih odnosa.
Pupovac u RH ima daleko jaču poziciju od Žigmanova u Srbiji koji se tek treba izboriti za nekakvu samostalniju poziciju u Vladi i emancipirati od srbijanskog šefa države, ali kao što znamo ni među hrvatskim Srbima nema sloge i jedinstva, a svojim čestim, neprincipijelnim potezima i istupima, pa i „mudrim šutnjama“ lider hrvatskih Srba, ne ulijeva povjerenje kod dobrog dijela vlastitog elektorata, još manje hadezeovske vrhuške koja u svakom Srbinu vidi petokolonaša.

A, najmanje ga cijeni Vučić svjestan da ne može računati na Miloradovu bezrezervnu potporu u svojim beskrupuloznim igrama bez granica, a uz to u njemu vidi Plenkovićevog Srbina. Hrvatski premijer se na Božićnom prijemu u SNV brzopleto izlanuo kad je političkim predstavnicima srpske manjine u Hrvatskoj zahvalio na „lojalnosti“, a ova izjava ne odražava samo Plenkovićev autoritarni mentalni sklop, već je i uvreda za sve Srbe kao ravnopravne građane RH koji su valjda zarad svog etničkog podtijetla dužni (pred kime, zašto?) neprestano dokazivati da jednako vrijede kao i ostali građani RH.

NACIONALISTIČKA DIJALEKTIKA: Kako poboljšati odnose, a u Beogradu se vodi/priprema čisto politički proces protiv hrvatskih pilota za granatiranje i ubojstvo civila u izbjegličkoj koloni na Petrovačkoj cesti u BiH 1995. Proces nije ni osmišljen kao utvrđivanje istine i kažnjavanje krivaca i počinitelja zločina, već kao čista politička demonstracija; sličnu situaciju imamo i u Vukovaru; s neskrivenim zadovoljstvom Penavini radikalni desničari iz Domovinskog pokreta koji upravljaju gradom odmah su nakon objave rezultata popisa stanovništva izbacili ćirilicu i tako srpskoj manjini ukinuli ustavom zagarantirano pravo kojeg zapravo zbog političkih pritisaka i kukavičluka hrvatskih Vlada nikada nisu ni konzumirali.

I što su time „ljuti Hrvati“ dobili? Ništa, osim što su se ponovno razotkrili u punini vlastitog jada i bijede. Kako se uopće mislimo miriti, a još do jučer smo se međusobno teško (iz)vrijeđali, da bi se danas ti isti falššpileri koji upravljaju Hrvatskom i Srbijom i međusobno komuniciraju s „figom u džepu“ trebali praviti kao da nisu Hrvatima poručivali i prijetili da „Glina nikada više neće bit hrvatska“, da su ustaše i slično.

I naravno obratno, kada su Hrvati euforično, nakon Oluje poručivali protjeranim Srbima neka se sa svojim „prljavim gaćama“ gone otkuda su i došli, zanemarujući da su to ljudi koji su stoljećima živjeli na prostorima koji su im (bili)dom i da su i oni, pa makar i neželjeni, ipak građani RH.

A, o ratnim zločin(c)ima na obje strane mogli bi pričati bez konca i kraja; kako onda vjerovati Vučiću i Plenkoviću, koji, svaki na svoj način, svojim autoritetom pokrivaju sve te silne gadosti i sramotu nacionalističkih dijalektika i populističkih igrokaza. Obojica se prave blesavi i to im dobro stoji i ide, ali i zorno ilustrira stare revizionističke i pseudomarksističke maksime o potrebi da mijenjamo sve, a da bi sve ostalo po starom i da svaki korak naprijed u međusobnim odnosima, izravno znači zapravo dva koraka (u)nazad.

Radi se o vrhunskim lovcima u mutnom, rasnim falššpilerima koji se u tragikomičnom dramoletu međusobno pokušavaju nasamariti i sve dok nas vode ovakvi likovi s bulumentom svojih opasnih klo(v)nova, priče o poboljšanju odnosa čisto su i bezobrazno zamajavanje oba naroda, koji uostalom po svemu sudeći nemaju ništa protiv toga.

Da imaju, zar bi im na izborima dali svoj glas?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari