Beograd kakav više ne postoji 1

Iako se u Beogradu nalazi veliki broj velelepnih zgrada, u prošlosti su postojali još neki objekti koji su bili simboli grada i značajni za istoriju prestonice.

S obzirom na to da je Beograd „preživeo“ nekoliko ratova kroz istoriju, neka od tih reprezentativnih zdanja su porušena. Neka od preostalih i nakon ratova, međutim, nestala su u skorijoj prošlosti zbog svoje starosti ili iz nekih drugih razloga. Danas prolazeći svakodnevno gradom, mnogi od nas nisu ni svesni šta se sve nekada nalazilo na pojedinim gradskim mestima.

Na Kalemegdanu je tako, na mestu gde se danas nalazi Spomenik zahvalnosti Francuskoj, bio smešten spomenik Karađorđu. Ovaj spomenik, delo Paška Vučetića, otkriven je na tom mestu 1913. godine, ali je odatle nestao već posle tri godine. Spomenik je srušen tokom austrijske okupacije 1916. pod izgovorom da je bio oštećen i u toku borbi. Drugi svetski rat, sa druge strane, u zaborav je odneo zdanja kao što su Đumrukana, Pošta broj dva, Narodna bibloteka, dvorski kompleks kneza Miloša i sinagogu „Bet Jisrael“.

Sinagoga

Đumrukana je izgrađena oko 1835. pokraj Save kao prva zgrada u Beogradu zidana od kamena i opeke. Njen naziv vodi poreklo od turske reči gumruk, što znači carina, ili gumrukhane koja označava carinarnicu. U ovom zdanju odigrane su i prve pozorišne predstave u gradu, u okviru „Teatra na Đumruku“. Đumrukana je bila oštećena prilikom bombardovanja 1944. godine, ali je posle rata srušena do temelja iako se možda i mogla adaptirati.

Veliki deo prostora Kosančićevog venca nekada je zauzimala Narodna bibloteka Srbije. Ova građevina izuzetnih dimenzija srušena je u bombardovanju grada 6. aprila 1941. Tada je i uništen veliki broj štampanih i srednjovekovnih rukopisnih knjiga.

Narodna biblioteka

Istu sudbinu doživeo je i dvorski kompleks kneza Miloša, koji se nalazio u Ulici admirala Geprata. Sagrađen je tridesetih godina 19. veka, a najviše vremena u njemu provodili su knezovi sinovi Milan i Mihailo, dok sam knez Miloš nije stanovao u njemu. Kompleks je služio i kao smeštaj za goste iz inostranstva, a kasnije je u njemu bilo smešteno i Ministarstvo finansija nekadašnje kneževine Srbije. Za vreme Drugog svetskog rata dvorski kompleks je porušen, a jedini deo koji je ostao sačuvan i do danas je amam u kojem se sada nalazi ugostiteljski objekat.

Amam

Zgrada pošte pokraj glavne Železničke stanice, pored koje smo svi mnogo puta prošli, nekada je izgledala sasvim drugačije nego danas. Naime, ova zgrada podignuta je 1929. po projektu Momira Korunovića i bila je jedna od najlepših građevina tada u prestonici. Godine 1944. oštećena je bila bombama saveznika namenjenih Železničkoj stanici. Po završetku rata rekonstruisana je po modernističkom obrascu Pavla Krata, čime je njen nekadašnji izgled totalno izmenjen.

Isto tako, u Drugom svetskom ratu porušena je sinagoga „Bet Jisrael“ iz 1906. koja se nalazila u Ulici cara Uroša, a na čijim je temeljima kasnije sagrađena Galerija fresaka. Danas u gradu postoji samo jedna sinagoga, ona u Maršala Birjuzova, ali je, osim Bet Jisrael, ranje postojalo još nekoliko njih koje nisu sačuvane do danas. Tako je stara sinagoga „El kal vježo“, podignuta još krajem 17. veka na Dorćolu, srušena oko 1950. zbog lošeg stanja u kojem se nalazila. Pokraj ove stare od kraja 19. veka nalazila se i nova sinagoga „El kal nuevo“, koja je porušena već tokom Prvog svetskog rata.

Ukoliko se vratimo još dalje kroz istoriju, videćemo da je u Beogradu za vreme turske vladavine bilo i 273 džamija i posebnih islamskih bogomolja mesdžida. Najveći broj njih srušen je tokom austrijske vladavine gradom, u prvoj polovini 18. veka. U okolini današnjeg Studentskog trga nalazile su Bajram-begova, Kizlar-agina, kao i džamija Hadži Mustafe Ćebedžije. U okolini Doma Narodne skupštine bila je Batal-džamija, a u blizini Brankovog mosta nalazila se Liman džamija. Na Beogradskoj tvrđavi smeštena je bila džamija sultana Sulejmana, čiji ostaci nisu otkriveni do danas. Nakon dobijanja nezavisnosti 1878, Srbija je zvanično bila nadležna da poruši džamije ako joj smetaju, sem zvanične Bajrakli džamije, koja je i jedina sačuvana do danas.

Na mestima pojedinih parkova u samom centru grada nekada su se nalazila groblja. Tako se tursko groblje od 18. veka nalazilo na prostoru današnjeg Univerzitetskog parka. U trećoj deceniji 19. veka deo groblja je postao zapušten, na kojem su srpske vlasti 1824. odlučile da otvore pijacu, takozvano „pazarište“. Nešto kasnije, ovo pazarište će postati poznato pod imenom Velika pijaca koja je opstala sa radom sve do dvadesetih godina prošlog veka. Preostali deo turskog groblja se vremenom pretvorio u poljanu, tako da je prvi srpski urbanista Emilijan Josimović došao na ideju da se taj prostor uredi u park.

I na prostoru Tašmajdana bilo je groblje. Naime, nakon Drugog srpkog ustanka knez Miloš je izgrađujući Savamalu izmestio prvo srpsko groblje u gradu 1826-1828. na prostor Tašmajdana. Na groblju, koje se na ovom mestu zadržalo sve do1886. bile su sahranjene mnoge istaknute ličnosti, kao što su Đura Daničić, Toma Vučić Perišić, Ilija Milosavljević Kolarac, Josif Pančić, Joakim Vujić, Đura Jakšić, Ilija Garašanin i drugi.

Iz duge i bogate istorije prestonice proisteklo je postojanje i mnogobrojnih kapija, iz različitih perioda. Neke od njih sačuvane su do danas, kao one na Beogradskoj tvrđavi, a pojedine su odavno otišle u zaborav, pa mnogi i ne znaju da su ikada i postojale. Među starijim kapijama koje su se nalazile na teritoriji Beograda svakako su kapije Singidunumskog kastruma, čiji su ostaci pronađeni na kraju Knez Mihailove ulice, prilikom adaptacije zgrade Biblioteke grada. Ovi ostaci danas se mogu videti u podrumu biblioteke, kao i preko puta ove ustanove u parku sa Rakićevom bistom. Osim postojećih, na Beogradskoj tvrđavi nekada se nalazila i Gvozdena ili Demir kapija, ispod Zavoda za zaštitu spomenika prema Rimskom bunaru, koja je danas zazidana, dok je Južna kapija iz srednjeg veka postojala nekada levo od Sahat kapije.

U gradu su u prošlosti postojale i tri kapije u šancu – Sava, Stambol i Vidin, od kojih nijedna nije sačuvana. Šanac je okruživao tadašnju varoš koja se prostirala oko tvrđave, što je veći deo današnje opštine Stari grad. Sava kapija predstavljala je južnu kapiju varoši, a njeno mesto danas označava spomen ploča. Druga, Stambol kapija nalazila se na Carigradskom drumu, na mestu današnjeg Narodnog pozorišta, a nju su Turci koristili za javna pogubljenja i izlaganje pogubljenih. Srušena je 1866. godine, jer je predstavljala simbol turskog nasilja. Treća ili istočna kapija nazivala se Vidin kapija, na mestu današnje Prve beogradske gimnazije.

Razvoj grada, kako kažu u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture, ponekad nalaže i uklanjanje nekih objekata koji su značajni za istoriju grada, jer svako vreme nosi sa sobom drugačije potrebe i uslove urbanizma. Tako su pre nešto više od deset godina ukljonjene i Sala Mira, kafana Tri lista duvana, kao i preostale tri kuće iz nekadašnje Abadžijske čaršije.

Kafana Tri lista duvana nalazila se sve do 1989. na uglu Bulevara kralja Aleksandra i Kneza Miloša, a podignuta je bila osamdesetih godina 19. veka. Značajna je po tome što je 1883. na prvom spratu kafane bila instalirana prva telefonska centrala u prestonici. Iz istog vremena potiče i Sala Mira, koja se nalazila na mestu današnje Makenzijeve ulice u blizini Trga Slavija. U ovoj zgradi se nalazio Socijalistički narodni dom, kao i privatna Škola za ženski rad i Narodni bioskop. Ova građevina ne postoji od 1991. Dve godine nakon rušenja Sale Mira srušene su i preostale tri abadžijske kuće iz Ulice kraljice Natalije. Na mestu ove ulice nalazila se u 19. veku Abadžijska čaršija od koje je knez Miloš hteo da stvori novi gradski centar. Na tom prostoru izgrađeno je o državnom trošku 46 dućana, od kojih je tri postojalo do skoro.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari