Mnogo je legendi koje se o fudbalu ispredaju, u smislu da mu daju mnogo veći značaj nego što je on realno.

Globalni marketinški socijalno-psihološki fenomen, što je fudbal definitivno postao, industrija u kojoj se obrću astronomske svote novca, „šou“ čija se gledanost i dalje povećava. I to je, otprilike, u redu.

Postoje pak i legende da su zbog fudbala zaratili Urugvaj i Paragvaj, da je loptanje skoro idealan put „pomirenja“ zaraćenih. Te, u lokalu, da je rat u Hrvatskoj počeo na Maksimiru, da je normalizacija počela regionalnim ligama u drugim sportovima, a da će se fudbalom i definitivno završiti. Tu se divlji brak dnevne politike, politikanstva, i izmanipulisane navijačke energije proglašava „prirodnim“, nema to sa fudbalom, čak i njegovom mračnom stranom, nikakve veze.

Minulog petka Srbiju je na utakmici protiv Austrije usred Beča bodrilo oko 20 hiljada navijača. Većina od njih u Beču i bližoj i daljoj okolini i živi, ali su se karavani slevali i sa ovih prostora. Bilo je kod domaćina i straha od mogućih incidenata, meč je dobio status“visokog rizika“, sve se srećom završilo bez sukoba. Ono što se kod nas smatra normalnim i nekažnjivim, a to su sve vrste verbalnog i „transparentskog“ iživljavanja nad protivnikom, „moralo“ je da iskipi. Austrijska policija je to dozvolila, pokazali su tako na neki način i svoje shvatanje demokratije, ali je slika bila poražavajuća najviše za one koji su je stvorili.

Na ogradi ka terenu pojavilo se, naime, nekoliko transparenata sa likom Gavrila Principa, oivičenim toponimima iz Republike Srpske. Kakvu je to poruku nosilo: na prvu loptu je jasno da je Austrijancima stavljeno do znanja da je Princip ubio njihovog prestolonaslednika, na drugu možda, da se „demonstrira“ sila, valjda i slobodarstvo i patriotizam.

Kakve veze ima Sarajevski atentat sa jednom običnom fudbalskom utakmicom sto i kusur godina kasnije? Jesu li Austrija i Srbija u nekom stogodišnjem ratu, ima li među njima neraščišćenih računa i dan danas? Koji film u glavi treba nekom da potegne na dalek put, a da veruje da će igračima na terenu dići adrenalin Principovim portretom? Ili isprovocirati kod austrijskih fudbalera i publike strah ili sram, ili i jedno i drugo.

U Beču, inače, živi više od 100 hiljada Srba, posle Beograda i Čikaga, to je najveći srpski grad. Oni naravno dele svakodnevicu sa Austrijancima, biće da uz pivo ćaskaju o atentatu, ultimatumu, Poćoreku i Mišiću. A onda iskonske patriote dođu u goste i guraju prst u oko i jednima, i drugima.

Podsećamo, igrao se fudbal, a za Austriju su igrala i dva „etnička“ Srbina.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari