Prodaja Telekoma je očekivan potez srpskih vlasti. U skladu sa poznatom izrekom koja glasi: kada uđete u pogrešan voz, sve su vam stanice pogrešne, prodaja Telekoma samo je jedna od takvih stanica koju prolazimo pošto smo se posle promene režima (oktobar 2000) u Srbiji ukrcali u pogrešan voz i iz njega i ne pokušavamo da izađemo.

Nekoliko dana posle „srpske oktobarske revolucije“ napisao sam i upravo u vašem listu objavio dva autorska teksta kritički intonirana prema ekonomskom programu DOS-a koji je uradila grupa ekonomista G17, a koji u suštini predstavlja neoliberalni program baziran na takozvanom Vašingtonskom konsenzusu. Ovim programom Srbiju, kao, uostalom, i druge postsocijalističke zemlje, trebalo je lišiti vlasništva nad resursima kojima raspolaže i dovesti je u takvu dužničku zavisnost da bude bespogovorni poslušnik moćnih i bogatih, a ovaj prostor je tretiran, pre svega, kao izvor jeftine i obespravljene radne snage, te tržište za proizvode i bankarske usluge zapadnih zemalja. Zbog kontinuiteta pogrešne ekonomske politike, stanje u Srbiji je sve teže, a neuspešne vlade smenjuje još neuspešnije. Samo pre nekoliko dana, premijer izjavljuje „da će Srbija uraditi sve što traži MMF, jer je to dobro za zemlju“, a privreda nam se nalazi u ovakvom stanju, pre svega što je pod uticajem svetske oligarhije i krupnog kapitala, čiji je glavni eksponent MMF i nametnut pogrešan neoliberalni program ekonomskih promena.

Vlada sada ide na prodaju nacionalnog resursa koji donosi zagarantovane visoke prihode. Telekom je najprofitabilnije srpsko preduzeća, koje je i u javnosti sinonim za uspešno poslovanje, solidnu brigu o zaposlenima, te zavidnu odgovornost za društveni boljitak. Telekom uspešno posluje i dobro se bori na tržištu i pored konkurencije u mobilnoj (Telenor, VIP) i fiksnoj (SBB, Orion) telefoniji. Podsećam da je država najveći akcionar dominantnih telekomunikacionih operatora (i da nad njima ima stratešku kontrolu) u mnogim zapadnoevropskim zemljama (Nemačka, Francuska, Norveška, Švedska, Finska, Švajcarska, Belgija, Luksemburg, Slovenija …), ali i u Rusiji, Kini, Japanu… Iskustva drugih privreda u tranziciji koje su inostranim operatorima prodale telekomunikacije pokazuju da su, u većini slučajeva, novi vlasnici kao prve mere preduzeli smanjenje broja zaposlenih i povećanje cena usluga. To pokazuju primeri i naših suseda (Hrvatske, Makedonije, Crne Gore i Mađarske), koji su prodali svoje dominantne operatore Dojče Telekomu.

Iz studije kompanije Cullen International može se jasno videti da su cene telefonije najniže u Srbiji. Tako su cene mobilne telefonije u Hrvatskoj dva puta više nego u Srbiji. Kod fiksne telefonije cene lokalnih impulsa (u Srbiji je 56 odsto ukupnog saobraćaja lokalni saobraćaj) iznose od četiri do 10 puta više u regionu nego u Srbiji. Podaci iz analize pokazuju da je znatno veće opterećenje zaposlenih u zemljama koje su prodale svoje operatore Dojče Telekomu nego u centrali u samoj Nemačkoj. Tako je opterećenost Dojče Telekomu u samoj Nemačkoj 289 korisnika po zaposlenom, a u Hrvatskoj 463, u Makedoniji 800, Mađarskoj 806. Iz ovoga proizlazi da zaposleni u zemljama koje su prodale svoje operatore nisu otpuštani zato što su višak, nego da bi Dojče Telekom ostvario što veći profit (koji se uz pomoć kreativnog računovodstva i ne iskazuje u perifernim zemljama gde Dojče Telekom posluje – da se ne bi plaćali porezi – nego prebacuje u centralu). Opterećenost u Telekomu Srbija iznosi 372 korisnika po zaposlenom, što je slično zemljama u kojima operatori nisu prodati strancima (Švedska – 347, Slovenija – 356, Francuska – 377, Belgija – 390).

Prodaja Telekoma predstavlja nastavak bećarske ekonomije. Naime, početkom 2000-ih godina rekao sam da je u Srbiji po sredi model bećarske ekonomije pošto se država ponaša kao seoski bećar koji (ras)prodaje očevinu (privatizacija), zadužuje se kod komšija (zaduživanje u inostranstvu) i sve to troši na lumperaj u kafani (tekuća potrošnja – uglavnom robe iz uvoza). Prodaja Telekoma je jedan od detalja toga modela. Nesporno je da se prodajom Telekoma mogu jednokratno obezbediti sredstva koja će omogućiti nastavak „bećarskog života“ još godinu-dve, a posle će na red da dođe Elektroprivreda Srbije i još ponešto (Srbijašume, Srbijavode…) što je preostalo za prodaju. Međutim, od srpskih vlasti nikako da dobijemo odgovor na tako jednostavno pitanje: a šta posle, kada sve rasprodamo? Odgovor je više nego očigledan ukoliko pogledamo iskustvo zemalja čijim nas „utabanim stazama“ vode naši „reformatori“, evo već punih 15-ak godina. Vašingtonski dogovor razrađen je krajem 80-ih godina 20. veka i prvo je primenjivan u zemljama Latinske Amerike, gde je uništio mnoge zemlje.

Prodaja Telekoma predstavljala bi jedan u nizu pogrešnih poteza neodgovorne ekonomske politike kojom je „pojedena“ naša, ali i ozbiljno ugrožena budućnost narednih generacija – naših potomaka.

Autor je profesor i šef Katedre za ekonomiju Beogradske poslovne škole

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari