„Škole će postati moralne institucije tek kad deca budu mogla da odustanu – od njih!“

Ovako profesor Piter Grej s Koledža u Bostonu zaključuje svoje višegodišnje istraživanje. Kao jedno od osnovnih ljudskih prava, ono koje čini mogućim sva ostala, profesor navodi upravo pravo na odustajanje… I to se sve dešava u svetu u kome odustajanje ima negativnu konotaciju: oni koji odustaju su gubitnici, gubitnici nikada ne pobeđuju, pobednici nikada ne odustaju… „A“, pita se profesor Grej, „nisu li oni koji nikada ne odustaju sumanuti!?“

Septembar svake godine ponovo aktuelizuje pitanje školskog sistema, obrazovanja, znanja… Ni ove godine nije drukčije – naprotiv, to pitanje je možda aktuelnije nego ranijih godina jer imamo sasvim novog ministra prosvete i jer imamo najavu novog načina provere znanja koje će krajem ove školske godine dočekati male maturante.

U Srbiji ima više od 876.000 učenika. Uzimajući u obzir njihove roditelje, braću, sestre, užu i širu rodbinu, gotovo cela Srbija je „pokrivena“ školskom temom. U ovom trenutku i u ovoj situaciji kad se krpi kraj s krajem, pozajmljuje i iskopava novac s raznih strana, pominjanje mogućnosti odustajanja od škole moglo bi da bude sasvim neprikladan, gotovo jeretički poziv. Ali, nije. U času kada se raspravlja o tome šta znaju naša deca, hoće li im silni predmeti na polaganju sledeće male mature otežati život, da li su naviknuti da „bubaju“ i ko ih može (za godinu dana) naučiti da uče s razumevanjem, poziv za uvođenje prava na odustajanje je na mestu. Jer, ne radi se ovde o odustajanju od obrazovanja, od sticanja znanja u svetu koji više nego ikad nudi različite mogućnosti učenja. Reč je, objašnjava profesor Grej, koji ovakve zaključke bazira na višegodišnjem proučavanju društava lovaca – sakupljača, o mogućnosti da se odustane od loše situacije, loše porodice, lošeg profesora i druga iz klupe koji ucenjuje… (U takvim društvima postojalo je pravilo da dete koga roditelji zanemaruju može da ode u drugu porodicu koja će ga prihvatiti široko raširenih ruku.)

„Kada je školovanje obavezno, škole liče na zatvore“ – navodi profesor Grej. Učenici ne mogu da napuste profesore koji ih pritiskaju, koji im predaju tako da moraju da „bubaju“ napamet, čiji su časovi dosadni… Ne mogu da odu na bolje mesto, u bolju sredinu gde ih vršnjaci neće zlostavljati i zanemarivati. To ne mogu ni profesori koji su takođe često suočeni s agresivnim ponašanjem učenika.

Mnogo je reči potrošeno na priče o nezadovoljstvu pojedinaca u školi i o ponekad tragičnim posledicama. Rešenje nije nađeno. I neće biti dok se ne obezbedi mogućnost detetu da od loše situacije odustane. Kad bi deca to pravo imala, kad bi imala pravo da odustanu od odeljenja ili škole koja im ne pruža ono što kao deca, ljudi, bića, zaslužuju, tada bi škola bila mesta slobode. Kada škole budu obezbedile detetu mogućnost da uči po svojoj meri, a ne po kalupu, tada će učenje biti prava mera slobode…

Autorka je književnica za decu

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari