Nedavno je jedna dnevna novina objavila intervju s prof. dr Ćemalom Dolićaninom, predsednikom komisije za akreditaciju i proveru kvaliteta (KAPK) gde se ističe: „da je akreditovano 17 univerziteta (od čega osam državnih), 126 fakulteta (40 privatnih) pet visokih škola akademskih studija i 64 visoke škole strukovnih studija. Akreditovana su i 52 odeljenja van sedišta fakulteta“. Nadalje, prema izveštaju KAPK-a „u Srbiji je akreditovano 156 menadžerskih programa“.

Na prvi pogled ovaj izveštaj ohrabruje. On predstavlja statistički pregled (popis) entiteta na visokoobrazovnom tržištu Srbije. Međutim, u toj, na prvi pogled, statistički ohrabrujućoj činjenici krije se niz nepoznanica, počev od onih koji se odnose na mrežu visokoobrazovnih institucija, do prepoznatljivosti studijskih programa i njihove implementacije. S druge strane, za ekonomsku objektivizaciju konkurentske prepoznatljivosti visokog školstva Srbije potrebno je sagledati i drugu stranu medalje, uraditi svojevrsnu cost-benefit analizu. Reč je o merenju uticaja visokoobrazovnog tržišta na konkurentsku prepoznatljivost i jačanje poslovnih performansi privrede. Kao logična otvaraju se pitanja: da li je sistem visokog školstva održiv i koliko će on doprineti poboljšanju, posustale, akademsko-privredne scene u Republici. Potpisnik ovog teksta osvrnuće se samo na neke manifestacione „plodove“ visokoškolskog sistema koji će ostaviti gorak ukus.

Diploma (obrazovanje) je izgubila vrednost na berzi rada, s jedne, i postala „bezvredni“ papir na visokoobrazovnom tržištu Srbije, s druge strane. U takvom okruženju mladi, ambiciozni, talentovani ljudi najviše su osetili ovo urušavanje vrednosti diploma na svojoj koži. U utakmici sa „instant poluintelektualcima“, koji su materijalno pozicionirani i politički potpomognuti, njima predstoji višedecenijsko „partnerstvo“ s Nacionalnom službom za zapošljavanje ili odlazak u inostranstvo. Poslodavci ih ne prepoznaju, siromaštvo ih ne preporučuje za brak, a kreatori ekonomske politike ne haju što nam Srbija osta bez najboljih resursa koji će nas učiniti konkurentnijim. Otvara se pitanje ko je u tome zatajio. Mladi sigurno nisu. Naučnoistraživačku miopiju (kratkovidost) treba tražiti u lancu kreatora strategije obrazovanja Republike Srbije (posebno visokog), s jedne, i tržišta rada, s druge strane.

 

Razvoj privatnog visokog školstva u Srbiji s kraja 20. početka 21. veka bazirao se na ishitrenoj politici, tačnije sprezi kreatora visokoobrazovnog sistema, s jedne, i vlasnicima kapitala, s druge strane, koji su u tranzicionim „valovima“ uspeli da steknu obilje materijalnih vrednosti, potreban im je bio samo Fakultet – Univerzitet. Oni koji su trebali da kanališu – nadziru strategiju razvoja visokog školstva promovisali su pluralizam vlasništva u visokom obrazovanju po ugledu na druge zemlje, i s osloncem na zakonsku regulativu. Pluralizam vlasništva nije sporan, međutim strategija osnivanja privatnih univerziteta – fakulteta preokrenula se s „nogu na glavu“. Kao partneri u lancu osnivanja visokoškolskih ustanova našli su se, pored ostalih, i neki dotadašnji poslenici visoke politike, ministri, penzionisani rektori i dekani, koji su u sprezi s nosiocima kapitala i političkim moćnicima „akreditovali“ svoje „prestižne“ visokoškolske ustanove. Marketing je odradio svoje. Postali su magnet za buduće visokoškolce.

I umesto da je razvoj visokoškolskog sistema (posebno u privatnom vlasništvu) svoju misiju, viziju i strategiju bazirao na sadržajno osmišljenoj politici koja se temelji na traženju odgovora na tri ključna pitanja:1) gde se visoko školstvo Srbije nalazi danas, 2) gde želi da krene i 2) s čime želimo da krene, dobili smo mrežu visokoškolskih institucija među kojima je malo „pčela radilica“ a mnogo „trutova“. Što bi narod rekao „rodilo se valja ga čuvati“. U prilog tome, da visokoobrazovni sistem Srbije pati od sadržajno neosmišljene strategije razvoja govori i hiperprodukciji kadrova, koje ne prepoznaje tržište rada.

 S druge strane, širokopojasna mreža visokoškolskih institucija za menadžment (kojih ima previše, čak, i da smo na nivou privredno razvijene zemlje), nije promenila visokoobrazovnu sliku naše zemlje. Naprotiv, pogoršala je. Umesto da imamo funkcionalno prepoznatljiva zanimanja od srednjeg do visokoobrazovnog profila, mi imamo situaciju promašenih investicija u visokoobrazovni sistem. Primera ima na pretek, evo samo nekih: diplomirani menadžeri, master ekonomisti strukovnih studija, strukovni specijalista za agencijsko poslovanje , master ekonomista za finansije i bankarstvo i dr. sada rade po buticima, prodavnicama kafe, menjačnicama… Ovim se ne iscrpljuje lista kadrova koji su „autput“ strategijski nedovoljno osmišljene politike razvoja visokog školstva Srbiji. Na drugoj strani je armija nezaposlenih koji imaju formalno obrazovanje, ali ne i radno mesto. Umesto radnog mesta oni čekaju u predvorju „poslodavca“ NSZ uporno ističući svoju parolu: „menjam pravo na rad-diplomu za bilo koji posao“. O tome kakve bi posledice oni mogli imati za društvo i socijalni mir reći će kompetentniji od mene: sociolozi, psihijatri i analitičari javnog mnjenja.

Eto dovoljno razloga za zaključimo ovaj prilog s konstatacijom prof. Dolićanina „neprimereno je da pojedinci misle da svako selo treba da ima visokoškolsku ustanovu. Zato će se akreditacija pooštriti…Komisija ima obavezu da radi po zakonu. Mnoge stvari će se na ovom planu „ispeglati „kada bude završen novi zakon o visokom obrazovanju“. A na pitanje: „Šta je s onima koji nisu ni tražili akreditaciju, već rade bez dozvole? Predsednik KAPK-a odgovara: „Oni nisu u našoj nadležnosti, već u delokrugu inspekcijske službe Ministarstva prosvete. Ne treba da zaboravimo ni na lokalnu samoupravu, a oni najbolje znaju kakva je situacija na terenu i kakav je fakultet otvoren u njihovom mesu.“

Ova izjava ohrabruje, ali i potvrđuje našu konstataciju da visokoobrazovni sistem mora biti sadržajno osmišljen lanac vrednosti više stekholdera: Ministarstva prosvete, lokalne samouprave i univerzitetsko-akademske javnosti. Ako zataji jedna od karika u lancu, performanse našeg visokog školstva se neće promeniti. Naprotiv, pored fakulteta koji nisu tražili akreditaciju, već rade bez dozvole , javiće se i drugi, s opravdanjem:“ kad mogu oni, zašto ne možemo i mi“. Zato kvalitet procesa treba kontrolisati na izvoru

Dok ovo ne zaživi imaćemo dva paralelna visokoobrazovna sistema u Srbiji: akreditovani (legalni) i neakreditovani (paraobrazovni) sistem. I otvara brojna pitanja: Zar nam je komercijalna prepoznatljivost visokog školstva bitnija od naučnoistraživačke? Gde su nam kontrolni organi – zašto ćute? Nije opravdanje da inspekcijske službe nemaju dovoljno inspektora itd. S druge strane, teško da KAPK, sama, može ispraviti „valovitu reku, s mnoštvom meandriranja, visokoobrazovnog sistema u Srbiji. Pri tome treba imati na umu i sentencu Valtazara Bogišića: „što se grbavo rodi vreme ne ispravi“.

Autor je profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Nišu

 



 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari