Mnogi članovi Demokratske stranke, među njima i podosta visokih funkcionera, seire o lošoj, maltene, nezasluženoj poziciji i skromnoj ulozi DS u današnjem društvu. Previđaju svoje vidne i značajne doprinose urušavanju ugleda i prestiža stranke koja, u korenu svog imena, ističe demokratiju.


A prisutno je izbegavanje spoznaje da je preko 50 odsto birača na prethodnim izborima (na sva tri nivoa) odbilo da izađe na birališta! To nisu bili „beli listići“, kako pojedini politički analitičari to vole da objašnjavaju. To su dva pojma i oni su toga svesni. Vratimo se svojevrsnom bojkotu izbora. To je bio više nego jasan krik građana nezadovoljstvom ponude: dva kandidata (SNS i DS) nisu ispunjavala ni minimalna očekivanja birača. Napokon, oba kandidata dobili su, zajedno, manje od 50 odsto od ukupnog broja birača. Potom, slušali smo vesti, mnoge uz adekvatne dokaze, o silnim zloupotrebama funkcionera iz redova DS. Ponekad i o čestitim ljudima koji se nisu snalazili na položajima na koje su postavljeni. Nisu bili pošteni ni prema samima sebi da nisu sposobni za obavljanje poverenih im funkcija. Da se ne prihvataju onoga što ne znaju! A biti na funkciji na kojoj si nesposoban i nekvalifikovan, stvar je morala – i onog ko predlaže i onog ko se prihvata.

Mnoge vođe, naročito iz sadašnje vladajuće garniture, pa i ponekih opozicionih stranaka, dosta dobro su koristili pometnju među članovima DS. Međutim, ni sami nisu najbolje protumačili slabu izlaznost birača, koja se, skoro po pravilu, javljala i na proteklim opštinskim izborima. Kada budu to makar sami sebi priznali, bojim se da će i za mnoge od njih biti kasno. U medijskom nadmudrivanju očito je „vladajuća opozicija“ agresivnija, u mnogo čemu i ideološki doslednija. Opštinski izbori na Voždovcu, gde je DS govorila o stogodišnjoj tradiciji i o svom osnivaču (verovatno kao odgovor na način obeležavanja petog rođendana SNS), pravi je primer izbornog autogola, popriličnog nesnalaženja mnogih u ne baš uobičajenom okruženju.

Kada se tako formira javno mnjenje, a mora se priznati da vladajući to bolje rade od drugih, kada se shvati da niz stranaka ne razume stručni termin „krizni štabovi“, kada podosta njih živi u iluzijama da će se mnoge stvari same od sebe dogoditi i postaviti na svoje mesto, onda pad rejtinga, nekog ili nečeg, dođe kao normalna spoznaja. Pre nego što ćemo „se gledati u nekom drugom filmu“, možda bi se moglo postaviti pitanje: Može li Boris Tadić, ubedljivo najveći krivac za mnoge i to kontinuirane neuspehe, bar sa moralnog aspekta da traži novu šansu?

A po redu veličina mnogih sadašnjih saznanja, DS bi sada, vrlo verovatno, trebalo da bude u donjem delu tabele stepena poverenja birača prema političkim strankama. Činjenica je da je Demokratska stranka druga po stepenu poverenja u Srbiji, da je zaustavila pad rejtinga, i da je, po nekim istraživačima, krenula putem oporavka na političkoj sceni. Sviđalo se to nekima ili ne, pad je zaustavljen. Oporavak na javnoj sceni u svesti birača je vidan. Onaj koji to ne želi da vidi, pogotovu da prizna, nije dobronameran. Pogotovu nije lojalan demokratiji i njenim načelima. Na „ponavljačima“ se ne može graditi budućnost. Nikada ponavljač nije postao odlikaš!

Sada su nam, više nego ikada, potrebni vukovci. Sa ponavljačima niko nema sreće. I to treba više nego ozbiljno shvatiti. I glasno reći!

Autor je savetnik za marketing

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari