Stvar izgleda toliko srpski naopako da moram, protivno dobrim novinarskim običajima, da počnem – zaključkom. On glasi: šta god ovde da pretpostavite da će se završiti apsurdno i protivno logici – bićete u pravu.


Tako je bilo i sa mojom „hipotezom“ iz sredine septembra, kad su teške poplave pogodile okolinu Kladova. Odnosno kad smo saznali da se lom iza bujica užurbano, pa i uz pomoć vojske, odvozi iz unakaženih kuća. Bio sam, naime, ubeđen da se šut, otpad i poplavljeno pokućstvo odvozi na dunavske obale, pa čak i ako su one iznad đerdapske brane koju su (i tada) otpadne naplavine debelo, hoću reći u debelim slojevima, ugrožavale.

Po zaključku sa početka, nisam morao ni da odem na lice mesta da bih onu hipotezu pretvorio u tezu, ali, eto, put me naneo tuda ovih dana, pa sam svoju tezu/jezu mogao i da slikam. Ali i da malo dopišem ono čega na fotografijama nema, a vidi se kraj Dunava ili stoji na duši svakog razumnog čoveka.

Najpre, može da obraduje što se već na „granici“ Nacionalnog parka Đerdap kod Golupca vide neke skele na staroj tvrđavi. To može biti znak da je stvarno počela obnova i zaštita starog grada. Mada, znamo, da i ne mora da se tako nastavi. Meni je posebno bilo milo što u vestima koje prate te skele stoji da će se u drevnoj tvrđavi smestiti neki hotel. Baš kako sam pre osam godina pred(viđao)lagao u futurističkom zanosu, a u scenariju za jedan film o takođe futurističkoj „dunavskoj rivijeri“ na čijem početku, u Gradištu, svira znameniti Velikogradištanac Carevac, a na kraju se pije vino u rajačkim i rogljevačkim pivnicama. A svuda može da se dospe brodom do marina kojih sada nigde nema, a i helikopterima koji poleću baš sa heliodroma u starom Golupcu.

Stvarnost je ipak drugačija: dunavska magistrala deluje malo oronulije nego ranije, ali uprkos tome što se vidi gde je bilo odrona zbog bujica i gde ih ponovo može biti, ne spada u najgore održavane puteve. Mogu da se pre/stignu ili sretnu i strani biciklisti kojih u drugim delovima Srbije gotovo i nema. Lepenski vir je dobio hipermoderan krov nad novim mermernim stazama za obilazak neolitskog naselja, ali muzej nije ni otvoren ni zatvoren – upravo se dovršava zahtevna klimatizaciji i sve izgleda tako da može da proradi uskoro. A da ne čeka ni vanredne ni redovne izbore, ukoliko se ne uvede praksa da se ovakvi objekti počnu otvarati prigodom sve češćih rekonstrukcija vlade.

I, čim se udaljite kilometar od ponosnih „lepenaca“, dolazite do odvajanja puta za Boljetin, koji je teško stradao pre dva i po meseca – počinje izložba u muzeju koji u Srbiji neprestano radi. Parkirališta, slobodni tračci zemlje uz asfalt magistrale i platoi nad dolinama zatrpani su otpadom izvezenim iz unesrećenog sela. Boljetin je inače smešten u jednoj dubokoj a neširokoj kotlini prema kojoj vode i brojne jaruge i brazde pored magistrale. Otpad je često natrpan i kraj tih jaruga nad selom, pa se čoveku javi groteskna misao da je to valjda neka vrsta primitivne, „srpske“ reciklaže. Natrpaš otpad iznad i uzvodno od sela, da može opet da ti se vrati. Slični pejzaži prošarani traktorskim gumama, kaučima lutkama i oštećenim pokućstvom, međutim, mogu da se vide i na samoj dunavskoj obali nadomak Lepenskog vira.

Tekija je posebna priča. Mesto u poznu jesen ostavlja utisak praznine i samoće. Vidi se da ima ljudi, ali se oni ne sreću, vide se i tragovi popravke i sanacije, ali mučan utisak pustoši i nedovršenosti ne može da se popravi. U centru se upravo dovršava veliki betonski kolektor koji treba viškove vode iz okoline onog kliznulog brda nad mestom da odvede u Dunav, ne pitasmo da li će kroz tu cev ići samo višak vode ili će se u nju ulivati i tzv. fekalna kanalizacija. Meštanin koji mi objašnjava šta se radi, čini to sa nekakvom rezignacijom u glasu, a slično govori i gazdarica obližnje jedine nezatvorene kafane. „Valjda neće više“, odgovara na pitanje da li se Tekijanci plaše novih poplava.

U Tekiji se na isti način prikazuje glavna tema ovih redova – otpad se gomila na, ovde nešto prostranijim, obalama. A nazire se i odgovor na pitanje – da li je sve to samo privremeno. Jedan naš nezvanični, ali upućeniji sagovornik, građanin Kladova, naime, misli da se te tone i tone đubreta neće odvoziti nikud dalje, već da će se samo utabati tu gde su sad „izložene“. Neke slike iz Tekije ukazuju na to da je u pravu.

Nizvodno, pak, od Kladova, oko najizvikanije Grabovice i u okolini Brze Palanke dovršavaju se popravke na mostovima i na jednoj baš kratkoj neasfaltiranoj prinudnoj obilaznici. Otpad se na obalama ne vidi, no i ugrožena sela su ovde udaljenija od magistrale. Sigurno su našla neko bliže đubrište.

Ali, i na ovom delu u ušćima reka, limanima i dunavskim proširenjima ka vododerinama na obali ima dosta, naročito drvenog otpada, kao uostalom i svuda uzvodno.

Pre zaključka, u ovakvim bi se pričama morala čuti i druga strana, da odgovori da li je kićenje obala đubretom privremeno ili se s njim planira nešto pametnije i dugoročnije. Ali – neka je i cinično – zato ovaj tekst i započinjem i završavam u prvom licu. Zabeležih šta sam video i šta o tome sam mislim.

A i znam – toliko je ovde potencijalnih drugih, odgovornih, strana koje do mile volje odgovornost mogu da prebacuju jedna na drugu, da ne vredi ni pokušavati, ako se ne želi apsurdna i tužna priča poput većine naših. Đubre je iz naselja koje su u nadležnosti uglavnom siromašnih lokalnih samouprava, ali je sad pored puta što je možda u pomešanoj nadležnost brojnih preduzeća za puteve, ali je sve to na prostoru Nacionalnog parka u kome su se još davno žalili da duž ove trase ima osamdesetak divljih deponija s kojima ne znaju šta će, pa šta su onda još dve-tri. A možda deo nadležnosti ima i Hidroelektrana koja „rukovodi“ nivoom vode u jezeru i muku muči sa đubretom koje se nakupi na brani… I da ne nastavljamo, jer bi naslov morao da se menja u „mnogo babica“… Ukratko, odgovornost je uzaludan posao.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari