Obećana zemlja nije obećana

Ceh, kao i uvijek, plaćaju nedužni i nenaoružani civili, kojima su se ove četiri godine pretvorile u pakao, beznađe i golgotu. Svijet je dobio sedam miliona sirijskih civila, koji su se naprosto rasprštali kud su i kako su mogli, sa izgledima da se nikada više ne vrate u domovinu. Svijet takođe već mjesecima u novinama, televiziji i radiju ima kao udarnu vijest stradanje i tumaranje sirijskih, ali i ostalih civila, koji pokušavaju negdje živu glavu da sklone. Za većinu taj cilj je postao tako jasan i jedini, bez alternative, a to je Zapadna Evropa, NJemačka prije svih. Od Magreba, preko Mašrika, od Kabula, preko Pakistana i Iraka i Sirije, milioni nesrećnika nose svoje kuće, svoj imetak u rancima i zavežljajima, sa tvrdom nadom da će se dokopati cilja. I dok su se od prije nekoliko godina njih stotine davili po Sredozemnom moru, u pokušajima da se domognu Evrope, same Evrope se to nije baš mnogo ticalo – to je uglavnom bio problem Italije. Sad kad se milioni njih kotrljaju glavnim tokom ka Evropi, tzv. Balkanskom rutom, koja najviše vodi kroz Srbiju, i kad prijete da poplave Zapadnu Evropu, prije svega NJemačku, e sad je to postao problem broj jedan, opet prvenstveno za NJemačku. Srbija je poodavno slala Evropi ozbiljne signale da joj prijeti potop, tamošnje vlasti su se oglušivale, ponašajući se kao da se to prvenstveno tiče neke tamo Grčke i također neke tamo Srbije.

Neće biti od pomoći, ali vrijedi postaviti i pitanje otkuda toliki migranti. Postoje tri razloga: kao prvo, rat u Siriji, Iraku i Avganistanu, drugo ekonomsko pustošenje Afrike od strane zapadnih zemalja i treće, organizovani kriminal krijumčarenja ljudima.

Kriminal trgovine ljudima sada najviše profitira na migrantima i po proceni EUROPOLA (evropske policije) po novčanom obrtu je daleko ispred kriminala drogom i oružjem. U EUROPOLU tvrde da je preko 30.000 osoba uvezano u ovaj kriminalni lanac, a samo njih oko 1.500 je uhapšeno. Tarifa je poznata, iz Turske do ostrva Lesbos u Grčkoj, odrasli plaćaju po 2.000 dolara po osobi, djeca duplo manje. Iz Avganistana, Somalije, Pakistana i Iraka tarifa je dvostruko veća. Preko Sredozemnog mora trenutno je tarifa 600 evra po osobi, ali ova ruta je mnogo opasnija, jer je vjerovatnoća da se dospe na italijansko ostrvo Lampeduza dosta manja.

Ovaj veliki problem Evropska unija pokušava da riješi uz saglasnost svih članica. One su, međutim, saglasne samo u tome da se i ovo pitanje riješi uz saglasnost, ali do same saglasnosti nikako da dođe, dok izbjeglice ne čekaju na to rješenje, već pristižu svakim danom na hiljade.

Preko osamdeset posto migranata želi da ide u NJemačku i to izričito samo u nju, dok znatno manji dio želi u Švedsku i još manji u Austriju. Neki iz središnje Afrike nastoje da dođu u Englesku. U ostale zemlje ne žele ni po koju cijenu, pa tako odbijaju da se registruju u Mađarskoj, sada u Hrvatskoj, a mnogi i u Austriji. Oni što su na putu za Švedsku, moraju proći kroz Dansku, ali ne žele da se registruju, zbog čega su danske vlasti obustavile saobraćanje vozova i trajekata iz NJemačke. Na početku godine zvaničnici su davali prognozu da će ove godine u NJemačku pristići oko 400.000 migranata, najviše se oslanjajući na pridošlice iz prošle godine, gdje su većinu činili migranti iz Albanije, sa Kosova, Srbije, Makedonije, BiH i Crne Gore. Ali kako je vrijeme prolazilo, a migranti sve više navaljivali, prognoze su već u julu bile udvostručene na 800.000, da bi ovih dana išle i na milion. Za mnoge je NJemačka obećana zemlja, iako ona to nije. Socijalna davanja u mnogim zemljama u EU su veća nego u NJemačkoj (Švedska, Danska, Francuska, Belgija, Luksemburg). Na drugoj strani, nadnice u NJemačkoj su najniže od svih zapadnoevropskih zemalja. One su se u poslednje vrijeme još smanjile prilivom radne snage iz Rumunije, Poljske, Bugarske. Čak su neke zemlje spremne da Evropskom sudu podnesu tužbu zbog ovakvih nadnica, jer to njihove proizvode čini nekonkurentnim, zbog većih cijena, u koje je cijena radne snage i te kako ugrađena. Sada se upravo sprema i novi, pooštreniji zakon za davanja azilantima, u kome se predviđa potpuno isključenje džeparca (140 evra mjesečno), te umjesto novca za ishranu, azilanti će dobijati namirnice. Oni kojima budu odbijen zahtjev za azil, neće primati nikakvu pomoć. Ubrzaće se i postupak za rješavanje zahtjeva, a to se prvenstveno odnosi na migrante iz tzv. sigurnih zemalja, koje čine gore navedene države sa Balkana. Oni se od sada smještaju u za to posebno određene objekte i njihove šanse za dobijanje azila su ravne nuli. Skoro da će sve biti vraćeni, bez najave o povratku. Neki političari iz SPD se zalažu da se za Balkan uvedu tzv. radne kvote, tačnije 20.000 lica godišnje sa Balkana bi dobilo pravo da radi u NJemačkoj. Međutim, sada se to odlaže i kako ostali pristižu, sve su manje šanse da ovaj prijedlog i zaživi.