Život u drugom svijetu

Darko Suvin: Memoari jednog skojevca (4)

Dr Darko Suvin, profesor emeritus Univerziteta Mekgil (Kanada), rođen u Zagrebu, predavao je i na univerzitetima Zagreb i Masačusets i gostovao na brojnim drugima. Objavio 18 knjiga i preko 500 članaka o komparativnoj književnosti i dramaturgiji, teoriji kulture, utopizmu i naučnoj fantastici, te o političkoj epistemologiji; objavio je tri knjige poezije. Član je Kanadske akademije (RSC). Aktuelne knjige: „Gdje smo? Kuda idemo?“, Zagreb 2006, „Naučna fantastika, spoznaja, sloboda“, Novi Sad 2009. Odlomke iz njegovih „Memoara jednog skojevca“ koje objavljujemo ustupio je zagrebački časopis „Gordogan“.

Većinom su bili Jevreji, i članak se u to vrijeme antikonformističkog revizionizma u SAD detaljno upuštao u njihovu političku etiku, u ime koje su bili spremni umrijeti za slobodu, neki od njih (Roza ne) možda i ubijati, ali sasvim sigurno ne mučiti, varati, lagati, intrigirati ili na bilo kakav drugačiji način kršiti pravila utopijske budućnosti koja moraju biti prisutna već i u današnjem ponašanju, kao njen navještaj i zalog. Ta (nazovimo je) „jidiš„ tradicija smjesta mi je dovela u pamet zasade u kojima sam odrastao bar kao u idealnom horizontu. Istina, u našoj Umgangssprache vrlo je malo jidiš termina bilo sačuvano, npr. hucba i hucbedig ili mišpoha (obitelj), oboje u ponajviše blago negativnom smislu; ipak, te svoje zasade retrospektivno shvaćam kao proizašle iz tradicije ponašanja u kojoj su stavovi nadilazili jezik. Sjetio sam se kako smo bili ponosni što je otata Weiser bio po gradu Zagrebu (trgovačkoj komori?) postavljen za vještaka pri procjeni štete od požara itsl. u trgovinama, jer se moglo osloniti ne samo na stručno znanje nego i na njegovo poštenje. To idolopoklonstvo pred učenjem, istinom i lojalnošću zasigurno nije isključivo jevrejska tradicija, ali zasigurno jest i ona. U tom smislu me je sasvim pred- i ne-kapitalistički „jidiš etos“, ponavljam kao ideal, pratio cijeli život.

***

Nitko meni nije objašnjavao zašto smo opet preselili onklu Feliksu u Varšavsku, no danas vjerujem da se radilo o šteđenju novaca zbog mamine čvrste odluke da izbjegnemo u talijansku okupacionu zonu, dakle Dalmaciju, i tako sačuvamo glave. Izgleda da se u gradu Korčuli, pod vlašću talijanske vojske, bila počela stvarati nekakva tolerirana grupa izbjeglica. Tamo se moglo jedino s ilegalnim papirima, koje su pribavljali maheri (crnoburzijanci), vjerujem za velike pare. Kasnije sam čuo da otata, i valjda pogotovo omama Šlezinger, nisu htjeli ni čuti o nekakvim cigančenjima van njihove male vile koju su tek bili izgradili 1938., a i tata se kolebao jer im je bio vrlo lojalan, koliko god se bili—mislim—međusobno odalečili. Oni su naprosto živjeli u drugom svijetu (gdje glavnog knjigovođu jedne banke vlasti nisu dirale). Ali moja energična i praktično vrlo mudra mama odmah je shvatila što se zbiva, i ne znam kako, valjda ultimatumom, u to uvjerila i tatu. Svakako se neki gospon od tih mahera, ponešto ljigavi nasmijani blondinac Dalmoš, počeo pojavljivati u našem stanu. I jednog se dana krajem 1941. godine tata mama i ja ukrcasmo u vlak Zagreb – Split.

Otata i omama skončali su ubijeni u logoru: mislilo se u Auschwitzu ali sada postoji i varijanta Jasenovca. Tata je čuvao zadnju otatinu poštansku kartu u Korčulu iz 1943, nejasni žig možda je iz aprila mjeseca. (Kako i kada su došli po njih može se pročitati u uspomenama Irene Vrkljan Svila, škare…, čija je porodica tada stanovala u 1. katu otatine vile.)

U vlaku, čini mi se u prvoj polovini decembra 1941: Sjedimo iza Ogulina u kupeu s talijanskim oficirima, koji mamu komplimentiraju zbog milovidnog sina. Trebali smo da idemo za Split, no negdje oko Ogulina smo stali: obznanilo se da je pruga u Lici prekinuta (mnogo kasnije shvatili smo, zbog gerilskih akcija, valjda četničkih no možda i partizanskih) i da moramo za Fiume-Rijeku. Meni to ništa ne znači osim što je dosadno dugo sjediti u vlaku, no danas si mogu zamisliti kakvu su paniku morali suzbiti i prikriti moji roditelji s lažnim papirima: a što da smo se morali vratiti u Zagreb?! No već smo na sreću u talijanskoj, a ne njemačkoj okupacionoj zoni. Moja se mama ljubezno smiješi i pomalo koketno čavrlja s oficirima, valjda na francuskome, a ja milostivo primam bombone nadjenuvši najpristojniju masku malog lorda Fauntleroyja.

U Rijeci prenoćismo u nekom hotelu dan ili dva, pa se onda ukrcasmo na brod koji nas je preko Zadra i Splita direktno izručio u Korčulu. I opet si mogu zamisliti kako je moja mama iznalazila brodske karte i sve dozvole potrebne u vrijeme rata. No to je bilo još na početku, kad su vojne akcije za Osovinu naizgled išle dobro, partizani su bili daleko, i rat je mogao još izgledati kao šetnja. (Četnici su se protiv njih ubrzo združili s Talijanima, viđali smo ih s korčulanskog mola kako se, bradati, do zuba naoružani i sa crnom šubarom, voze na istoj brodskoj pruzi koja je nas dovela, i pokatkad, uz posebnu dozvolu talijanske armije, odvodila mene i mamu u prašni ljetni Split, na ispite drugog i trećeg razreda gimnazije.)

Nastavlja se