U politici vidim dvojicu jakih – Ivu Sanadera i Borisa Tadića

Mogao sam i bolje proći u životu, ali to ne bih bio ja, kaže tokom razgovora za Danas Ivan Zvonimir Čičak, večiti nemirni dečko nekad jugoslovenske, i danas hrvatske intelektualne i političke scene. Deceniju i nešto više nakon poslednjeg susreta (u Tuzli) još uvek je fajter, britak i direktan, a razgovor je krenuo pitanjem – kako sa ovolike distance vidi svoj poslednji maturantski dan u zagrebačkoj gimnaziji kada je izbačen, uz zabranu upisa u takvu ili bilo koju drugu školu u celoj ondašnjoj Jugoslaviji.
– Bilo je to dva mjeseca prije pada Aleksandra Rankovića. Čovjek sa 19 godina mnogo toga ne razumije, čak ni kasnije. Kada bi sa današnjim iskustvom i znanjem nešto tako radio, slijedili bi i neki drukčiji potezi.
Umesto diplome gimnazije dobili ste presudu na Vrhovnom sudu?
– Odlazi Ranković, a mijenja se i kompletna politička klima u zemlji, privatno u Zagrebu polažem maturu, kasnije sam upisao (i završio) studij filosofije…
Službe Vas prate i dalje?
– Kako da ne, sve službe, do danas. Ali to je sastavni dio ovakvih biografija. U svakoj državi, i u Srbiji, postoji određen broj ljudi, njih 200-300 koji su, neću reći pod stalnom kontrolom, ali o njima se vodi računa.

Trend fašizacije

Puzajuća fašizacija je fenomen kojeg primjećujem u svim postjugoslavenskim društvima, proces taloženja kod mlađih generacija onih ideja i ideologija koje mi nazivamo fašistoidnim i koje ulaze na mjesto ispražnjenosti. Mlađe generacije su strašno ispražnjene od sadržaja i kod njih je najvažnija stvar uspjeh po svaku cijenu i pri tom su spremni na sve. Školski sustavi, nakon pada komunizma, pogotovo u prvo vrijeme reciklirani su. Jedino što budi nadu je što kod mladih postoji pobuna protiv ponuđenih vrijednosti i vjerujem da bi iz tog bunta mogla da se izrodi negacija tih sadržaja. Ali taj trend fašizacije prisutan je i u europskim društvima, uzrokovane problemom azilanata. On postoji i u francuskom i u njemačkom društvu. U Austriji i Italiji fašizam je više-manje legaliziran, pojavljuje se i u Švedskoj. Prije par godina u Štokholmu su bile demonstracije par stotina ljudi sa izrazito fašističkim i antisemitskim porukama protiv vlasnika novina (Židovi) Tagens nihetera i glavnog urednika koji je morao da ode. On je moj prijatelj i tokom jednog ručka kasnije u Štokholmu govorio mi je da nije vjerovao da je tako nešto moguće. A moguće je – svugdje.

Hiljadu devetsto sedamdeset prve ponovo ste u žiži javnosti?

Koštunica – najveći srpski problem

– Mislim da je Vojislav Koštunica najveći problem srpskog društva. Koštunica je zalutao u politiku, to je slon u staklani i stalno tako funkcionira. Malo hoće, malo neće. Za svakog Srbina proglašenje nezavisnosti Kosova je veoma bolno, to zadire u dušu srpsku, ali to je, na žalost, realnost kojom je Srbija platila ceh za sve svoje pogrešne politike. Srbiji je potreban unutarnji konsenzus prihvaćanja realnosti koja je sustizala Srbiju… Guranje pod tepih šteti Srbiji i ometa je da što prije krene u preobrazbu cijelog društva.

– Tada sam (1970) izabran za studenta-prorektora, ali je to osporila službena partijska organizacija, studenti su se pobunili, stali na moju stranu i tako je, zapravo, iz toga izniknulo ono što će se kasnije zvati studentski pokret, odnosno „hrvatski maspok“, masovni pokret. Studentski nemiri su se prelili, a Savka Dabčević Kučar, Mika Tripalo i drugi su se našli pred izborom – da li da nas uguše ili nam se priključe. Izabrali su ovo drugo i to je već puno, velika stvar.

Pogubni efekti prinudne višejezičnosti

– Poslije Nove godine sretnem vladiku Jovana, kaže: „Nema te“. Ne da mi se ići u onu gužvu u crkvu, kažem mu i odem uveče kod njega doma. Stvari su mnogo drukčije, ove godine je na Trgu bilo nekoliko hiljada (oko 4.000) vjernika mimo crkve, u postavljenom šatoru. Niko ništa nije rekao. To je super.

Dobili ste tri godine zatvora?
– Jesam, ali kakva je to biografija na ovim prostorima ako čovjek nema barem dvije-tri godine zatvora.
Šesnaest godina kasnije opet ste uhapšeni?
– Zadnji put sam uhapšen 1987. godine, tad su me držali dva mjeseca zbog navodne utaje poreza, a sud me je oslobodio.
U izmenjenim okolnostima niste odoleli čarima politike?
– Kao i svi ljudi i ja sam čovjek sa manama. Osnivanje Hrvatske seljačke stranke (HSS) je bila greška. Na određeni način sam bio rob obiteljske tradicije, pošto je cijela obitelj bila vezana za tu stranku. Mrtvacu se ne može umjetnim disanjem udahnuti život, to se vidi i danas na slučaju HSS. Što se mene tiče (po)griješio sam, prije svega, što nisam politički čovjek. Možda sam za kakvo ambasadorsko mjesto, za diplomaciju…
Osnivali ste i Verona forum. Recite nešto više o tome.
– To je organizacija nevladinih udruga koja je nastojala prvi puta regionalno djelovati na području bivše Jugoslavije i na određeni način pokušala da spriječi, ili barem umanji to veliko zlo koje je bilo tu na sceni i pokušala da ponudi alternativu onom što je radila službena politika. Ali, to je u tom trenutku bila kap vode u pustinji.
Sa grupom istomišljenika 1993. godine osnivate Hrvatski helsinški odbor?
– Bili su to „raznomišljenici“, ali respektabilne osobe u javnom životu – Mika Tripalo, Božo Novak, Duško Bilandžić, Ante Gavranović, Žarko Puhovski, Slobodan Budak… Odbor se dopunjavao, jedni su odlazili, drugi dolazili i upravo ta respektabilna imena bila su ključ uspjeha te organizacije. Problem današnjih nevladinih udruga je posebno u tome što nemaju dovoljno ljudi sa specifičnom težinom.
Kakve su bile prve reakcije nakon osnivanja HHO?
– To je bilo strašno, neizdrživ ritam napada je bio, ali smo izdržali. S druge strane, ti napadi su nam dizali rejting i doma i u svijetu. I dogodila se jedna paradoksalna stvar, da je deset godina nakon toga Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) politički program HHO iz 1995. godine prihvatila kao službenu politiku hrvatske vlade. Manjinsko pitanje riješeno je u Evropi na određeni način, pitanje ljudskih prava je nešto što je ugrađeno u temelje Evrope i prema tome ako želimo ići u europske integracije moraćemo to ugraditi ne samo u svoje zakone, nego i u svoj način razmišljanja, što je najveći problem. Zakone je lako donijeti, ali treba ih sprovoditi.
Posle dosta pregalaštva na mirovnjačkoj sceni 1998. ste ušli u klub slavnih, dobili ste nagradu „Bruno Krajski“?
– To je bila velika satisfakcije za mene i za sve što sam radio. Nekako te 1998. godine sam se povukao, napustio mjesto predsjednika HHO (iz zdravstvenih razloga) i bio sam jako iscrpljen.
Odlazite u okolinu Zagreba, na selo?
– Liječnici su mi rekli: ili se povuci, ili si kupi grob na Mirogoju. Kupio sam kuću trideset kilometara od Zagreba i preselio se živjeti na selo. Već deset godina živim u drvenoj kući na brijegu, sam. Familija je u Zagrebu, seljački život im se ne sviđa, a ja sam iako rođeni Zagrepčanin krenuo drugim putem. Imam veliko imanje, oko pet hektara, bavim se poljoprivredom, gajim tulipane, imam ih 2.000 i 500 ruža… Nemam strogo podijeljen dan na rad, čitanje, pisanje. Nedavno sam išao kod očnog doktora, počela je mrena, imam upalu živca i savjetuju mi manje čitanja.
Ko Vam svraća u drvenu kuću na bregu?
– Imam ljude koji rade na imanju, a dolaze i moji pajtaši iz Grada, kod mene se dobro jede i pije pa gostiju ne fali. Nedeljom mi dođe familija na ručak, spremamo specijalitete… Ne vezujem leptir mašnu, a odlazak u Zagreb predstavlja mi veliki problem, moram očistiti cipele, obrijati se, to je čitava procedura…
Često kažete da Vam je mesto u muzeju?
– Ne govorim samo o sebi nego o našoj generaciji, da smo kao dinosauri kojima je sve više mjesto u muzeju, a ne na javnoj sceni. Tako nas, uostalom, i percipira mlađa generacija. Mi njima smetamo. To je Barak Obama rekao u polemici sa Hilari Klinton: „Dosta nam je vas koji pričate o 1968. ili 1971. i to je problem tih mladih, nešto što je Frojd definirao rečenicom: ako želiš odrasti moraš prvo ubiti oca u sebi. Tako i mladi, ako žele nešto da učine – moraju najprije nas da uklone.
Ističete i krizu identiteta, ne samo u NVO nego i na političkoj sceni?
– Apsolutno. Ona se upravo sastoji u tome što nema jakih ličnosti. Kada govorimo o politici vidim dvojicu jakih – Ivu Sanadera i Borisa Tadića. To su moderni političari, oni su rijetki političari na ovim prostorima koji, kako bih rekao, imaju štih zapadni, znaju se ponašati, govore jezike, imaju moderan pristup politici, uz sve njihove nagomilane taštine (netolerancija prema kritici, značajka kod obojice) mislim da su u ovom trenutku pozitivne osobe ovoga prostora i da daju bitan pečat ne samo u svojim sredinama nego i u međusobnim odnosima. Oni su na određeni način garancija kontinuiteta stabilnosti u odnosima Srbije i Hrvatske.
Da li još mislite da raspad SFRJ nije završen?