Ustao sam s gorčinom od prethodne večeri, zbog bruke u i oko galerije u Kapetan Mišinoj ulici, gde su neke naše „patritske snage“, kako ih najčešće zovu, omele otvaranje izložbe mladih albanskih umetnika sa Kosova. Bojovnici sa „izlivom srpstva u mozak“ (po Nenadu Čanku) čijoj bi firmi (Obraz) pristajalo i ono „bez“, nisu me zanimali.

Ustao sam s gorčinom od prethodne večeri, zbog bruke u i oko galerije u Kapetan Mišinoj ulici, gde su neke naše „patritske snage“, kako ih najčešće zovu, omele otvaranje izložbe mladih albanskih umetnika sa Kosova. Bojovnici sa „izlivom srpstva u mozak“ (po Nenadu Čanku) čijoj bi firmi (Obraz) pristajalo i ono „bez“, nisu me zanimali. Više sam posmatrao inspektore koji, umesto da bundžije spreče i udalje, bez-obraz-nike uvode unutra „da rade“.
Dan je krenuo naopako. Na „Merkator“ u pet ujutro bačena eksplozivna naprava. Slovencima je neko poslao poruku da se ne igraju dok predsedavaju Evropom.-
Slušam „Peščanik“. Svetlana Lukić pravi krasne uvode. Žarko Korać, poslovično odličan, potom me Ivan Kuzminović iz Helsinškog odbora za ljudska prava podseća na rušenje kuće jedne Beograđanke koja ima dve nevolje: iako naša sugrađanka ona je Srbo-Albanka i što se neko nameračio na plac gde je njen otac ranih pedesetih sagradio kuću. Kuzminović je zvao sve redom, čak i DS, ništa nije pomoglo. Poslednji Cecin sagorovnik, kolega od formata Teofil Pančić predlaže da se Srbija podeli, pa da se posle 20 godina saberemo, kaže. Zanimljivo.
Beba Kapičić mi šalje sms – u Londonu umro Desimir Tošić. Malobrojni klub umnih i časnih se okrunio. Nadao sam se da će se izvući i da ćemo kolega i prijatelj Fahri Musliu i ja ponovo razgaliti dušu u razgovoru s njim. Ostaju lepe uspomene i nešto zapisa koje sam vodio slušajući ovog divnog čoveka.
Ujutro sam pošao u sitnu kupovinu. Na izlazu iz zgrade pažnju mi privlači način na koji čovek ubacuje vodič kroz (lošu) kablovsku mrežu „Radijus vektor“. Najpre u pretinac malo gurne materijal, potom ga kraćom motkom nabode. I gotovo. Vi to vešto, kažem mu, a on dok odlazimo, ozbiljan, mašući desnim kažiprstom kaže: „Kad biste znali šta sam radio!“ Recite ako nije tajna, a on će, tonom kao da je takvih u Vojsci bilo tek dvadesetak „Ja sam pukovnik u penziji“. Htedoh mu reći nešto o oficirima i odustadoh.
U „Galeriji“ sve na mestu. Filip David, njegova supruga Vera, profesor Delibašić, Dragoljub Todorović, Vlada Mareš, Veljko Đurović, Fahri, pesnik Ibrahim Hadžić (vajka se da ne nalazi crno mastilo), Vasa Anđelić… Todorović „drži banku“, u svom stilu. Ljut je što je neko loše pisao o novom romanu Mirka Kovača. Kasnije priča da mu je, dok je radio kao sudija (1977-1985), predsednik suda bio Ljuba Milić „divan čovek, sin sveštenika, rodom sa Cetinja“. Jednom prilikom ga je molio da nikome ne kaže ono što će mu reći – da je slikar Dado Đurić rođeni brat njegove žene. Danas je ovo teže razumeti.
Uveče mi advokat Todorović šalje 59 stranica „Paradoksa o šutnji“ sarajevskog pisca Ivana Lovrenovića, ogled o Ivi Andriću i svoje viđenje Kovačevog romana „Grad u zrcalu“. Teško je reći da li su pisci izgubili što je u advokaturi, ili fiškali dobili.
Za neke je ovo težak dan, ne znaju šta će s njim. Nameravao sam pozvati kolegu Mišu (Miomir) Brkića da, što običavamo, napravimo dir i po Knez Mihailovom i odemo negde na epsresso, ali je izostalo. Ima čovek obaveze prema Glasu Amerike. Umesto toga odlučio sam pomoći prijatelju na jednom kućnom poslu i oštrio se da odgledam gradski derbi u Mančesteru. Meni bližnjima je poznato da sam gotovo četiri decenije (istina nikad onaj žestoki) navijač Mančester junajteda, ali mi je „Siti“ pokvario užitak. Bili su bolji i zalud sam čekao da me, recimo Zoran Pavić, bivši urednik sportskih redakcija u novinama u kojima smo zajedno radili pozove i upita za rezultat.
Svratio nam je prijatelj koji živi na Dorćolu. Pita: otkud vam ova buka u kući, muzika… Objašnjavam da je ispod picerija i da orgijaju i do dva iza ponoći. Žali se, kaže. Kome, pitam. Zakupac lokala misli da je vlasnik zgrade. Dobro je što nije kovačka radnja. Sačekaćemo Evropu, a ako mi se ukaže prilika zamoliću Predsednika da se odrekne usluga ovog samovoljnika.
U hotelu M pratim „Treći regionalni forum o mehanizmima za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji“, u organizaciji Fonda za humanitarno pravo iz Beograda (Nataša Kandić), Centra za suočavanje sa prošlošću – Dokumenta iz Zagreba (Vesna Teršelič) i Istraživačko-dokumentarnog centra iz Sarajeva Mirsada Tokače.
Na početku, posle Kandićeve ovom brojnom skupu obratio se i naš prvi parlamentarac Oliver Dulić, kojeg je pri izlasku iz sale presrela jedna dama (Žene u crnom) i propisno ga izgrdila. Kasnio sam na Dulićevo obraćanje (prevoz), ali rekoše da nije bilo razloga.
S pažnjom sam – o iskustvima BIH – odslušao Sarajliju Mirsada Tokaču i Sandru Orlović, desnu ruku Nataše Kandić u FHP, koja trenutno brižno radi na izradi „Kosovske knjige mrtvih“. Skup je bio prilika da se vide kolege sa eks-yu prostora, a najviše sam se radovao novom susretu sa Ivanom Zvonimirom Čičkom iz Zagreba. Dugo smo razgovarali, a rezultat te ćaske – u nekom od narednih dvobroja ovog lista.
Iako me je prehlada ophrvala ispratio sam i drugi dan Foruma u hotelu M. Najpre razgovaram sa Vesnom Teršelič, voditeljicom centra Dokumenta iz Zagreba. Posle natenane sa Čičkom. Ostao je isti, sada izvan politike i novinarstva. Živi 30 kilometara izvan Zagreba u kućici na bregu, gaji ruže, ne brije se redovno i samo u retkim prilikama kao tokom nedavnog gostovanja u emisiji „Nedeljom u dva“ (HRT 1) Aleksandra Stankovića stavlja svoju poznatu leptir mašnu.
Drugog dana na Forumu govore žrtve, žena iz Vukovara, Srbin iz Bosne, Albanac sa Kosova… Svi su zanemeli, pored mene kao skamenjen stoji Dinko Gruhonjić, predsednik Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine. Gledam Amira Kulagovića iz Srebrenice, brojna familija mu pobijena. Hoću nešto da mu kažem, ali nemam snage.
Budi me telefon. Najpre Slaviša Numić, beogradski dopisnik BH radija 1, potom njegov imenjak – Slaviša Lekić, novinarčina. Bio sam na sudu, veli Lekić. Aleksandar Tijanić i Đoko Kesić… Onda prosu neke detalje. „Sve novine za Novu godinu obično donose intervjue sa predsednikom vlade ili države, a Press Miroslava Miškovića i prošle i pretprošle sa Tijanićem. Oba je radio Kesić. U prvom intervjuu Tijanić me je nazvao čovekom ‘koji je poljubio bezbroj svinjskih guzica zarad ropske porcije čvaraka’, a u drugom, ove godine, da sam ‘Monika Luinski Bebe Popovića’“, kaže mi Lekić i odaje glavni greh – što je u Insajderu podsećao na Tijanićevu izjavu „Ako Zoran preživi Srbija neće“.
Dobra vest – oporavljam se, a rđava da se gasi nedeljnik „Evropa“. Žao mi je, uz priznanje da nisam bio oduševljen kada sam čuo ko stoji iza toga. Tatjana Tucić, iz novosadskog Centra za regionalizam raspituje se da li idem (28. i 29. februara) u Tuzlu, na dvostruki skup – Igmanske inicijative i obeležavanje 15 godina Foruma građana Tuzle Vehida Šehića. „Oslobođenje“ traži intervju sa Čedomirom Jovanovićem. Moje veze, Sonja i Biljana su na putu, Čedomir je takođe izvan zemlje. Iz redakcije ovog lista me podsećaju da je već četvrtak.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari