Sećam se kad smo i mi, tada matori studenti, devedesetih godina imali neke zahteve prema vlastima, pa smo tražili da nas vlast uvaži. Vojislav Šešelj je tadašnjim politički aktivnim studentima preporučio da naprave studentsku partiju, da izađu na prve sledeće izbore, pa će ih nakon toga uvažiti shodno broju mandata koje osvoje.

Cinično, zar ne? Današnji studenti su se izgleda opametili, pa umesto visokih ciljeva (koje su studenti iz devedesetih imali), zahteve su limitirali na svoje partikularne interese.

Studenti okupljeni u asocijaciji „Studentski front“ organizovali su prvog oktobra (studentski prvi septembar) protestnu šetnju centralnim beogradskim ulicama nezadovoljni Zakonom o visokom obrazovanju. Protestovali su i akademci u Nišu. Pametno, nisu čekali peti oktobar, pa da upute notu Vučiću da „hoće više demokratije“, a da iskritikuju studentske političke saveznike iz devedesetih za „izdaju ideala“. Nema visoke politike. Studenti traže da broj obaveznih ispitnih rokova u školskoj 2014/15. bude šest umesto pet. Traže i fleksibilnije finansiranje studenata iz budžeta, protive se smanjenju kvota za upis na master studije, insistira se i na reformi studentskog predstavništva… Niški studenti traže i bolje regulisanje apsolventskog staža kako ne bi gubili pravo na menzu i studentski dom.

Možete pretpostaviti koliko bi ove studente impresionirala koalicija Čede, Borisa, Pajtića, Živkovića, Verka i Čanka. Ne oseća se ni desničarska ni anarholiberalna energija među akademcima. Njihov odnos prema Vučiću je krajnje racionalan – ide preko Verbića. Treba li onda od njih da strahuje Vučić? Ne treba, ali treba da bude oprezan. Isuviše je analitike potrošeno na odnos Vučića prema radničkoj klasi, prema seljaštvu, medijima, inteligenciji, Zapadu, Rusiji, Veberu, Ruzveltu i Adenaueru, ali niko nije analizirao odnos Vučića i studenata. Jer ga i nema. Niti se on posebno obraćao njima, niti oni njemu. Dobro, premijer često govori o mladim i stručnim ljudima, ali „nije to to“. Verovatno mu je bitnije šta o njemu misle Zvezdini navijači nego studenti. Taj prazan skup nekome se može učiniti atraktivnim za idejni i organizacioni rad.

I oni koji su konsternirani Vučićem teško da su preterano nostalgični za Borisom, Živkovićem ili Čedomirom. Ali, „principi“ postoje. Šta je onda najlogičnije? Pa ponuditi nove lidere. Gde ih naći? U partijama? Teško. U fabrikama? Pa nismo Ka-Pe-Ju. Među salonskom desnicom? Rizična je zbog fanatičnog klanjanja Putinu. Dovesti ih iz inostranstva? Pa ako je Krstić postao balast i Vučiću, kome onda treba novi Krstić, ili tek Đelić? Sindikati? Budimo ozbiljni. Da li biste zaigrali na disidente u SNS? Ja ne bih. Na SPS? Kad bi znao da ih i jedan „visoki funkcioner“ SNS – Aleksandar Jovičić – tretira kao krpu, govoreći kao da je napamet naučio nekoliko Vučićevih SMS-ova, da su „notorni kriminalci“ i „tajkunske ulizice“, i Milošević bi se prevrnuo pod lipom od poniženja koje dobija partija koju je osnovao. Studenti? Čekaj malo, tu bi možda moglo da se poradi.

„Lideri“ će se (bar njih dva-tri) poroditi za postvučićevsku eru, a za sada je dovoljno da se bar uz pomoć studenata rejting SNS spusti na, recimo, prihvatljivih 25 odsto. I tu treba gledati tajminge koji se kalkulišu u verziranim naprednjačkim krugovima. Kad očekujete novu Vučićevu rekonstrukciju?, bilo bi prvo i najlogičnije pitanje. Ako izađu kvote u kladionicama, ja bih tipovao na mart dogodine. Kladio bih se da će pokrajinski (vojvođanski) i lokalni izbori biti zajedno. Dogodine ili 2016? Pre dogodine, jer 2016. će verovatno (tako kažu upućeni futurolozi) možda biti spojeni vanredni parlamentarni i predsednički. Smeo bih da potpišem da će Toma podržati Vučića i ovaj njega.

Neka vrsta „studentskog aktivizma“ mogla bi da se uklopi u tu dinamiku. Ali, ne sa izanđalim forama iz devedesetih. Studenti su 1968. tražili i „više komunizma“ (ravnopravnosti), 1988. više nacionalizma i hapšenje Vlasija, 1992. i 1996/97. „više demokratije“, a sledeći put (u studentskoj prirodi je da mora biti sledećeg puta), biće – a šta drugo – više stručnosti, elitizma, profesionalizacije i otpora partokratiji. Treba tražiti „najbolje iz Srbije“. Na tragu (ne)očekivanog uspeha košarkaša u Španiji. Morala bi da se pokaže apsolutna solidarnost sa teškim položajem građana Srbije, ali bez demagoškog ulizivanja na „samoupravnim“ (levim) ili „domaćinskim“ (desnim) resantimanom. Kontekst će valjda biti imun na putinizaciju, racionalizovan prema Zapadu – kao najboljem mogućem izboru u datom trenutku. Naravno, nikako ne treba napadati direktno Vučića, već jajare zbog kojih narod teško živi. Procenat „prozvanih“ se vremenom smanjuje u odnosu na „distancirane“. U suštini, sve se mora svoditi na senzibilno pravljenje „polarizacija“. Ovakva utrnulost opozicije zahteva alternativnije i dugoročnije strategije. Sa kalkulisanjem spontanosti i mnogo nekonvencionalne autsorsing maštovitosti.

Čekamo Putina i vojnu paradu povodom 70. godišnjice oslobođenja Beograda. Ovoga puta izgleda neće biti bizarno kao povodom 65. godišnjice. Bio sam tada u Centru “Sava“ (21. 10. 2009). Irinej (Bulović) i Amfilohije su u onim dubokim sedištima izgledali kao nelagodno zbunjeni ZZ Top stari momci dok je iz prigodnog filma odjekivalo „Po šumama i gorama“. Medvedevu je to izgleda bilo najnormalnije. Ako mi ne znamo ko je u Jugoslaviji pobedio u Drugom svetskom ratu, Rusi tu nemaju dilema. Iako ih je pukovnik Dragutin Keserović saveznički sačekao u Kruševcu (pozdravio je sovjetskog pukovnika Patovkina). Ali i brzo pobegao od crvenoarmejaca. Ministar vojni Bratislav Gašić je izjavio da će biti antifašističkih obeležja na paradi. Biće izgleda i ratnih zastava partizanskih jedinica koje su ušle u Beograd, a kojih smo se stideli bar 20 godina. Iz zaborava će valjda biti vraćen i Peko Dapčević, a ukoliko Oliver Antić, savetnik predsednika Nikolića, smatra da bi bilo pravedno da i obeležja četnika budu na paradi, eto ga Keserović – jer, gle koincidencije – ministar Gašić je iz Kruševca.

Nije lako ni Vojsci Srbije u traženju optimalnog imidža. I tu se ona ponaša racionalno. Ne može kao hrvatska vojska da se osloni na svetle tradicije devedesetih. Uprkos temeljnoj rehabilitaciji četnika, ne može da bude baš ni četnička. Nije joj lako ni da bude na partizanskim tradicijama. Otuda je najprihvatljivije da najviše neguje tradicije pobedničke srpske vojske 1914/18. godine. Ali, to nekad dovodi do apsurdnih situacija. Kao na primer na paradi u Užicu, aprila ove godine, kad na mestu jedine slobodne teritorije 1941. u Evropi, u gradu gde je uz Moskvu te strašne godine održana jedina vojna saveznička parada, Vojska nijednim potezom ne podseti gde je. To ignorisanje istorije sad bi zaista bilo besmisleno. Elementi „klasnog genocida“ u Beogradu i Srbiji nakon oslobođenja ne mogu valjda osporiti suštinsku činjenicu – ko je pobedio u ratu. Možda je preterano tražiti – ali, videćemo da li će predsednik Nikolić pred Putinom pomenuti Tita jer koliko znamo on je komandovao pobedničkom vojskom od 800.000 ljudi. Toma ne sme da se pravi „Toša“ kao u Užicu kad nije pomenuo Radnički bataljon koji je izginuo na Kadinjači braneći Užice od fašista. Ako već toliko Nikolić i Vučić aludiraju na Titovu spoljnu politiku, pa pomenite ga i pred Putinom. I zbog antifašizma, ali i podsećanja na njegove odnose sa Staljinom, Hruščovom i Brežnjevom.

U smislu da Putin sigurno ne bi zakasnio Titu na sastanak. Iako mu je to, kažu, navika.

Putin će izgleda kratko biti u Beogradu. Zbog cajtnota teško da ćemo stići da mu priredimo i doček na Marakani kao onomad kad ga je tamo vodio Mirko Cvetković. Verovatno za našu „neutralnost“ takav delirijum ovoga puta ne bi bio najpametniji. Ali, narod može da napravi Marakanu i na ulici. I da Putinu kaže da „ono s pederima“ nije prava Srbija.

Vučić je najavio podršku Obaminoj borbi protiv terorizma (brutalnog kalifata na Bliskom istoku). Pomalo paradoksalno, ali Vučić kao da se vratio na trenutak u Ulicu kneza Miloša, pred američku ambasadu, kad je Šešelj Bušu starijem nudio dobrovoljce za američki napad (prvi) na Irak. Dobro, Šešelj je kasnije postao saveznik Sadama, a radikali su postali maltene srpska basistička partija, ali u vreme kad je Šešelj bio u Kneza Miloša, još je bilo vremena da se mnoge stvari bolje izvedu. I bez naših dobrovoljaca u Iraku.

Sinoć je na RTS završena još jedna repriza „Srećnih ljudi“ (70 epizoda). Ova serije se stereotipno uzima kao „simbol devedesetih za zaglupljivanje naroda“. Baš kontra: Sa ove distance se može reći da je serija u velikoj meri upila u sebe opskurnost i patologiju vremena u kojima je nastajala. I možda nenamerno postala njegov dokument. Bez obzira što je producirana u jeku ratova i to od strane ozloglašene „Bastilje“ ona nema nacionalistički naboj i etnofiliju nekih kasnijih, u boljim demokratskim vremenima nastalih igranih programa. A ima „duh hiperinflacije“ i moralnog sunovrata društva. Ovaj projekat je pre pomogao da se prežive devedesete. „Bolji život“ (terminalna faza samoupravljanja) gleda se sa nostalgijom, a freska devedesetih – „Srećni ljudi“ sa mišlju: „Bilo, ne ponovilo se!“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari