Kako se ova – ponekad mi se čini – nadrealistička priča sa Ivom Sanaderom odvija, tako me hvataju neka neizbežna filozofiranja na opštečovečanske teme. Na primer: koji je porok gori – glupost ili pohlepa. Kazaće neko da glupost nije porok, nego je – eto, tako – nedostatak, ugrađena mana, hendikep, „intelektualna izazvanost“, kako kažu u Americi; jednom rečju – nešto urođeno i neizlečivo. Nisam sklon takvom tumačenju: mislim da je glupost nešto što treba uzgajati i negovati; nešto što se relativno lako dade izbeći, samo ako se čovek i njegovi bližnji malo potrude.

Pamet je, naprotiv, sposobnost razumevanja posledica i razlikovanja bitnog od nebitnog; ništa naročito, kad čovek pogleda. Pohlepa se, pak, kao i glupost, neguje, podstiče i unapređuje. Oba poroka traže negovanje i podršku, inače će ih životna stvarnost ili ukloniti ili svesti u neke prihvatljive razmere. To je već pitanje preovlađujućeg društvenog sistema vrednosti: podnosi li dato društvo glupost i pohlepu – i u kojim količinama. Glupost je, kao što ćemo videti, sklona samoregulaciji na darvinistički način: nikada ne prođe nekažnjeno; odatle i čuvena Darvinova nagrada. Pohlepa je malo složeniji slučaj: njene dopustive i podnošljive razmere reguliše društveni ugovor. Tu licemerje igra ulogu: pohlepa je poželjna kao motor napretka, ali preterivanje se kažnjava – čim i ako bude uhvaćeno. Dotle može.

Pustimo se, dakle, filozofiranja i da vidimo konkretni slučaj. Prva asocijacija na tužnu i poučnu sudbinu bivšeg hrvatskog premijera Ive Sanadera bila mi je ona istorijska izjava izvesnog beogradskog hadžije, lika najsličnijeg onom jednom iz „Ratova zvezda“ koji jede žive žabe i zovu ga Jabba the Hutt ili tako nekako. Pitali, dakle, hadžiju negde 1997. šta će mu još i vila na Dedinju kad već ima gajbu u centru od 200 kvadrata i sve ostalo, a on će reći: „Šta sad klepim – to mi je“. U hrvatskoj verziji to isto ovekovečio je čuveni Ljubo Ćesić Rojs, čovek koji je ukrao (između ostalog) i ceo inženjerijski puk sa sve celom mehanizacijom od Hrvatske vojske i odneo ga kući u Zapadnu Hercegovinu: „Tko je jamio – jamio je“, rekao je general-šofer i – nikom ništa. Dr (zapravo samo magistar) Ivo Sanader krenuo je tim hadžijinim i general-šoferovim putem od samog početka, ali nije znao gde da stane – ili kako da ga ne uhvate; oba detalja su ovde od značaja.

Kombinacija pohlepe i gluposti nadasve je zanimljiva. Psihologija tek treba da odgovori na ključno pitanje: podstiče li pohlepa glupost – ili je obrnuto; ima li tu, naučnim rečnikom, možda i povratne sprege? To je ono kad jedno drugo pojačava, kako se meni nekako čini u ovom slučaju. Ivo Sanader teško da je glup čovek: ipak je deset godina vodio HDZ koji je jedva preoteo od još gorih od sebe; došao je na vlast; evropeizovao se do onog „Hristos voskrese“ Srbekima i Zagrebu; nagodio se sa Slovencima oko inače veštačkih graničnih problema; doveo je Hrvatsku na vrata Evropske unije – kako tako. Sve je to mogao da izvede i bez protivpravnog prisvajanja tuđe pokretne stvari u vidu gotovog novca poreskih obveznika; da je pri svemu tome bio još i pošten, danas ne bi bio mnogo siromašniji. Ali, ali! Ima tu neki vražić koji takvima ne da mira, što će vam i pomenuti beogradski hadžija potvrditi: zine im guzica na pare i tu pomoći nema. Ivo Sanader imao je sasvim pristojne prihode i kao predsednik HDZ i kao premijer. Šta mu je više trebalo? Zašto da se kompromituje sa kradenim novcima iz dijaspore i privatizacije, sa ugrađivanjima i korupcijom preko Hypo banke kroz koju su u Celovcu prolazile prljave pare ne samo hrvatske, nego i austrijske i nemačke, pa je sve to zajedno ugrozilo celo austrijsko i bavarsko finansijsko tržište? Mogao je „dotur Pantagana“ lepo da živi i bez tih, danas vidimo, kobnih avantura. Da je imao samo malo elementarne skromnosti, bio bi dan-danas premijer Hrvatske, predsednik HDZ i neupitni putovođa Hrvatske u Evropu.

Ali, ali! Jednoga dana, kada i ako sve to dođe do glavne rasprave pred nadležnim sudom, „dotur Pantagana“ verovatno će reći otprilike ovo, kao i mnogi pre njega: eto, svi su, pa sam i ja; nisam smeo da se ističem i da odudaram; bilo bi to sumnjivo na demagogiju; nisam bio jedini, štaviše drugi su uzeli mnogo više i šta sam vam ja sad kriv? Tu dolazimo do delikatnog aspekta ove naše tranzicijske pravde: u normalnim državama policija, tužilac i istražni sudija imaju teškoća da osumnjičenog nateraju da progovori; u ovakvim državama kakve su ove naše, policija, tužilac i istražni sudija imaju problem kako da osumnjičenog spreče da progovori. Jer, ako progovori – ko zna na šta to može izaći. Mi ćemo to tek videti kad počne ponovljeno suđenje Milošu Simoviću i Sretku Kaliniću, samo polako. Hrvatskoj je državi laknulo kada su Austrijanci pokazali zanimanje za Sanaderova posla sa Hypo bankom i ostalima; to znači da se dobri doktor neće uskoro udaljavati iz onog lepog baroknog gradskog zatvora u Salcburgu, ispred kojega sasvim slaboumno i nepotrebno dežura i smrzava se gomila jadnih hrvatskih novinara – kao da će tamo nešto važno videti ili čuti. Naime, tužilaštvo iz Insbruka već se prijavilo sa svojim zahtevom da Sanadera sasluša na još neke okolnosti glede njegovih finansijskih poslova. To će, koliko vidimo, potrajati. Moguće je da će Austrija Sanaderu suditi prvo za krivična dela protiv njihovog zakona, pa će ga tek onda izručiti Hrvatskoj – po pravosnažnosti presude. Tome se hrvatska politička klasa skrušeno nada, jer dotle će se em na celu priču zaboraviti, em će se izvesti kolika-tolika kontrola štete.

E, sad: šta je to bilo što je Ivu Sanadera sablaznilo da posegne rukom u ceger i da zgrabi još i ono što mu – pošteno rečeno – zaista nije bilo preko potrebno? Pa imao je sve. Glupost ili pohlepa? Ili kombinacija oba poroka? Ne shvatam, glup sam za to.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari