Šteta za Askaban 1Foto: Radenko Topalović

Počećemo ignorisanjem saveta Borislava Pekića iz „Godina koje su pojeli skakavci“. On piše da ne treba priznavati ništa. Ako islednik pita da li si gazio travu kad te policija zatekla na travnjaku, treba reći da nisi – da si leteo. Jer, ako načiniš malo priznanje, da si travu gazio, u par koraka će islednik od toga napraviti čin rušenja države.

„Mala priznanja mogu da zaštite od velikih jedino ako se ne čine“, piše Pekić, a on zna, onoliko je bio u zatvoru.
Počećemo dakle malim priznanjem – kriv sam što sam u igru uveo dementore.

Pre merituma, pojašnjenje za čitaoca koji svojom greškom nije upućen u svet „Harija Potera“. Dementori su utvare koje čuvaju zloglasni zatvor Askaban u čarobnjačkom svetu. Sablasti se hrane radošću, njihova pojava menja vazduh i izaziva jezu.

Ovako smo stigli do dementora: Bio je 15. mart 2025. godine, sa preko trista hiljada ljudi na ulicama Beograda. Nešto posle 19 časova, ovaj novinar – neprisutan na skupu – vidi da društvene mreže preplavljuju snimci krika i stampeda u Ulici kralja Milana. Masa se razdvojila u nekoliko sekundi.

Koristim čari Tvitera i svoje sumnjive popularnosti, te zovem očevice da mi se jave. Ostajem budan do u sitne sate, a nastavljam rano ujutru. Skupilo se u inboksu preko dvesta svedočanstava kojima ne verujem tek tako nego zapitkujem – gde ste bili, šta ste osetili, odakle je došlo, jeste li povređeni?
Iz toga, u rano popodne, nastaje mapa. Tačkice predstavljaju svedočenja. Tako se utvrđuje – huk je išao od Terazija ka Slaviji, a epicentar je bio između Londona i Cvetnog trga, gde stoji spomenik Pekiću koji nas opominje da nema neznatnih priznanja.

Znam za jadac – svedoci zaboravljaju, dopevavaju i dramatizuju. Ali, kada se imaju stotine očevidaca, onda se slika polako sklapa. Neki su čuli nešto poput formule, drugi kao mlazni avion, treći potmuli huk. Mnogi tvrde da su osetili lahor. Veliki broj govori o teško opisivoj jezi.

U jednom svedočenju pomenuti su dementori i meni se činilo da taj opis dobro sažima ostale, baš zato što su dementori mistični. I hop, od toga sam napravio naslov, sve objašnjavajući u tekstu. Informer je upitao ko nam je sipao drogu u heroin kad pišemo o „fantazmagorijama učesnika protesta kojima se priviđaju dementori i Hari Poter“.

Priznajem, dakle, da dementori ne postoje ili barem još nije dokazano da postoje. Ne postoje ni veštice i čarobnjaci, ni goblinska banka Gringots, šešir za razvrstavanje, hipogrifi ni višesokovni napitak. Ovo sa dementorima u Kralja Milana je, kao što je i napisano, samo pomoć pri opisu huka koji je izazvao umalo pogibeljni stampedo.

Ali, ovih dana u Srbiji nastaje priča fantastičnija od „Harija Potera“, priča od koje će i Dž. K. Rouling pući od zavisti. Naime, ceo huk, stampedo deset hiljada ljudi, udar vetra, jeza, mogućnost da je u pitanju napad zvučnim topom – sve to je bilo velika zavera, skovana na nekom plenumu pa zapisana u tačno četiri retka na papiru.

Fantastičnu priču o zaveri, čiji je autor ko drugi nego prvi među nama, ovih dana nam pričaju iz Višeg tužilaštva u Beogradu, sa pravog Informera i sa RTS-a koji je postao rezervni Informer, o njoj bruji cela režimska čaršija. I bogami se postupa! Krenuli su pretresi i odvođenja na tzv. „informativni razgovor“ po scenariju ove epske fantastike.

(Uzgred, prvi među nama je rukopis imao odmah posle 15. marta i sve je znao – i da su blokaderi dogovorili da šetaju levo-desno, i da su izmislili top i tako udarili na njega i porodicu, i zvao je Ruse da vrše eksperimente na psima, celu priču je napisao, pronicljivije nego Pekić i maštovitije nego Dž. K. Rouling.

Što vodi opravdanom pitanju zašto bi u Srbiji postojalo išta drugo, ikakva institucija, služba, drugi glas, kada iz glave našeg predsednika potiče cela paralelna zbilja, a postojanje drugih je samo ometa da se primeni kao u ovom slučaju kada je od kreativnog procesa do sprovođenja prošlo više od godinu dana.)

Priznao sam, nisu bili pravi dementori, ali neka čitalac proceni da li bi pojava dementora bila realnija od toga da se deset hiljada ljudi koji su stajali u Kralja Milana negde tajno okupi da vežba razilaženje u sekundi pa još volontira da se u stampedu polomi?

Da li biste pre poverovali u veštice i čarobnjake ili da naša vlast govori istinu? Je li realnije postojanje goblinske banke Gringots ili da goblini sa režimskih televizija izveštavaju kako treba? Nije li veća mogućnost da postoji šešir za razvrstavanje nego da tužioci VJT izađu iz anusa prvog među nama? Svakako ćete pre sresti hipogrifa nego pravdu u Srbiji, a višesokovni napitak će se pre proizvoditi nego čipovi, roboti i leteći automobili.

Čoveku dođe krivo što dementori ne postoje jer to znači da ni zloglasni zatvor Askaban ne postoji, a baš bi nam tako nešto trebalo za bolje dane. Postoji pak kaznionica u Sremskoj Mitrovici, tamo je bio Pekić i razmišljao kako u životu nema malih priznanja. Nije poznato o čemu će razmišljati budući tamošnji stanovnici koji sada smišljaju literaturu luđu od „Harija Potera“.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari