Zavladala, čestnejši đuturumi, pretprajdovska atmosfera. Sve persone dramatis – umal ne rekoh usual suspects – ponovo su u akciji. Uključujući i SPC na čelu sa patrijarhom Irinejem, koji bez naročitog razmišljanja potpisuje sve što mu na potpis poture. Kad smo već kod SPC i patrijarha, odavno mi je palo u oči da se naši monasi preterano bave problemima seksualnosti svih boja.

Ne bih da vas gnjavim monaškim zakonopravilima, ali nije zgoreg napomenuti da drevni bogoslovi monasima preporučuju apsolutnu nezainteresovanost za zbivanja u ovome svetu. Što mi se čini sasvim razložnim. Da je moguće tihovati i moliti se usred meteža, ne bi monaški rodonačelnici odlazili u pustinju i ne bi se manastiri zidali po vukojebinama i pustopoljinama, nego pored diskoteka i kafančina. Da skratim! Ovako to ide! Odrekao si se sveta, ne vraćaj se više tamo! Na volju ti je i da se vratiš u svet, ali znaj da će ti potonje biti gore nego prvo. I pročaja!

Da se razumemo. Slično patrijarhu, monaštvu i vernicima SPC (u koje spada i moja malenkost) i ja smatram da je adžuvanstvo greh koji na spisku grehova zauzima povisoko mesto, ali se – ako niste čitali Sveto pismo, verujte mi na reč – nalazi mnogo, mnogo niže od grehova gordosti i osuđivanja. A meni, da prostite, saopštenje SPC potpisano patrijarhom liči na manifest gordosti i osuđivanja. Kažu saopštenje i potpisnik da ogromna, „ogromna većina osirotelog i mnogostradalnog naroda“ neće ni da čuje za adžuvanski marš. Može biti da je tome tako, ama Crkva bi, računam, trebalo više da sluša Boga a manje narod, jer ni čovekougađanje nije vrlina. Daleko od toga.

Šta još na ovu temu kažu drevni bogoslovi? Mrzi, kažu, greh, ali voli grešnika. Naši moderni bogoslovi, očigledno, nisu utuvili ovaj nauk. Saopštenje SPC, kao i (još crnja i gora) saopštenja mitropolita Amfilohija, meni mnogo više liče na saopštenja pijanih bajkera i skinhedsa nego na poruke Hristovih slugu. Uz to mi deluju i licemerno jer ni monaštvo i episkopstvo SPC nije baš imuno od adžuvanstva, pa ni od pedofilje. A nisu imuni zato što su – kao i mi svetovnjaci – ljudi podložni svim slabostima pale prirode. Može li se palost prirode izlečiti batinom i pogrdama? Jok, more! To uspešno leči samo Božija milost. Ali ima tu jedno „ali“. Da bi nas Božija milost izlečila od slabosti i nesavršenosti, potrebno je da se koliko-toliko ubogopodobimo bivajući i sami milosrdni. Ima tu još nešto. Gospod Bog ima čudan smisao za humor, pa često one koji su uvereni u svoju bezgrešnost i pravednost (i koji spolja tako i izgledaju) ubaci u kotao istopljenog olova, dočim neke neugledne i naoko grešne svate neočekivano uzdigne u visine. Za kraj! Jedan drevni bogoslov je napisao da dušu posle smrti čekaju tri velika iznenađenja: Prvo. Ko je sve tu. Drugo: Ko sve nije tu. I treće: Otkud ona tu. Mislite o tome. I vi, Vaša svetosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari