Moj čukundeda Sreto Jordović imao je tri sina: Anđelka (moj pradeda), Damjana i Neđa. Sva četvorica su 1914. iz sela Radovci kod Požege otišla u rat. Na Solunskom frontu su poginuli Sreto, Anđelko i Damjan. Jedino se vratio Neđo. Ali teško ranjen. Od posledica ranjavanja umro je za vreme Drugog svetskog rata. I nisu mogli da ga sahrane dva dana jer su, kako se pričalo po selu, leteli tih dana avioni i bacali bombe, a narod se plašio; taman krenu ka groblju, kad eto ih avioni, a narod se razbeži.

Koliko je samo takvih porodičnih priča po Srbiji zbog kojih se ratni period 1914-1918. najtačnije zove „Armagedon“. Dokumentarni film autora Filipa Švarma i reditelja Nikole Lukića „Heroj 1914“ (produkcija „Vreme film“ i Radio-televizija Srbije), premijerno prikazan na RTS, učinio je da se ja setim pradede Anđelka, iza koga nije ostala nijedna fotografija, a zadnje što je rekao na odlasku u rat (pošto mu je žena bila trudna) bilo je: „Ako bude žensko, nek se zove Anka, a ako bude muško, nek se zove Milorad.“ Eto, to mi je pričao Milorad, koji, kako se to već kaže, odavno ore nebeske njive. Ako se svako setio nekog svog, ako se setio stradanja i herojstva sirotinje, film je postigao pun efekat. A mislim da je efekat upravo takav. Glavni junak je „vojnik poreklom sa sela“ (Mirko Rudić). Vojnik je depersonalizovan upravo zato da bi svako u njega mogao i nekog svog da učita. Na primer, od ovog filma, bez ikakve namere da budem patetičan, ja znam kako mi je izgledao Anđelko iako nikakvu fotografiju nije iza sebe ostavio.

Da li ste razmišljali nekad ko bi bio najuverljiviji narator naših sudbinskih lutanja i stradanja? Možda Dragan Nikolić, kao onomad u dokumentarcu „Dva veka Srbije“ (scenario Milovan Vitezović, režija Zdravko Šotra, RTS 2008)? Ili bi to u svakoj igrano-dokumentarnoj formi, samo da može, bila ona simpatična bakuta Darinka Živković iz sela Donja Mutnica na sedamnaestom kilometru od Paraćina, koja se, kao naturščik, proslavila u filmu Srđana Karanovića „Petrijin venac“ snimljenom po romanu Dragoslava Mihailovića. Karanović je, kažu, mesecima tražio ženu autentičnog govora, kadru da nauči tekst, ali i da likom podseća na glavnu glumicu Mirjanu Karanović (Petriju iz mlađih dana). Ili bi to bio Predrag Vasić – „mali Stanoje“ iz „Aždahe“ i „Montevidea“?

Ko god da je narator, lična sudbina je samlevena u nekoj ćosićevskoj „rezistoriji“. A kolektivna (posle svega što je Srbima loše urađeno i posle svega što su Srbi drugima loše uradili), osuđena na neku vrstu čekanja. Nekog srpskog Godoa. Taj, Godo, možda neće nikad doći, ali ima neko ko hoće. Dakle, u filmu Gorana Paskaljevića „Čuvar plaže u zimskom periodu“ (1976) jednom momku (Irfan Mensur) tata (Bata Stojković) stalno govori da će „doći Dunjić“ i da će ga odvesti u Švedsku. Na kraju Dunjić stvarno stiže. I kao što mi je režiser jednom prilikom rekao, Dunjić jeste inspirisan Godoom, i to je bilo sasvim prirodno jer je mlada generacija u to vreme bezuspešno čekala neko bolje sutra. Ali, Dunjić ne vodi ljude u Evropu kao „lidere u regionu“, već skromno, u kupeu punom svežih gastarbajtera. Maltene u poslednjem vagonu zadnjeg voza. Za pametnog optimistu metafora je sasvim jasna. I dovoljna. Dakle, Dunjić, dragi čitaoci.

Posle „Heroja 1914“ za onog sudbinskog naratora kandidovala su se još dva tipa: Nikola Kojo kao „oficijelni“ narator i bezimeni dobošar. A taj „isklesani“ dobošar koji narodu čita teške vesti – od toga da je Gavrilo ubio Ferdinanda, do objave o opštoj mobilizaciji, u stvari je naturščik – Slobodan Gašparović, koji je bio vozač ekipi tokom snimanja filma.

Nema dobrog ratnog filma ako to nije antiratni film. Staro je pravilo. „Heroj“ je bez ikakve sumnje takav, ma koliko ponosa budio zbog herojstva armije u kojoj su od deset vojnika čak devet bili seljaci. I teško da ovakav film može biti iskorišćen (instrumentalizovan) za neka nova „buđenja“, a za koja su se mnoga „romantična“ dela o ratu pokazala podobnim. Isuviše je ovde realne sirotinje, blata i tifusa. I rata ogoljenog na suštinu – na to da obališ dušmanina (možda i nekog zagorskog dudeka sličnog tebi), pa ako ne možeš bajonetom da ga probodeš, onda moraš prvi da dohvatiš neku ridžu (kamen) i da mu rascopaš glavu. I taj udar kamena o lobanju se u filmu oseća. Kao i intendantski volovi koji ne mogu da stignu divizije, i depresija i dezerterstva koja se uvlače u vojsku nakon novih neprijateljskih prodora. I večito pitanje gde su deca glavonja, i mladi kaplari koji ginu kao snoplje i dižu moral. Bila bi šteta da „Heroj“ ne dobije i drugi – logičan – deo kojim bi se zaokružio Veliki rat, jer ovde se priča završava nakon Kolubarske bitke.

Film ima iznenađujuće modernu estetiku da bi se u nju, čini se, komotno mogao uklopiti bukvalni bullet time efekat koji omogućava gledaocu da gleda usporeni snimak neke scene dok izgleda kao da kamera kruži oko scene normalnom brzinom. Na primer, kada štekću mitraljezi (koje je Srbija kupila iz Nemačke) i ispadaju čaure. Režija i estetika su stvarno neobične i najprostije rečeno izgleda kao da su film u četiri ruke režirali Frenk Miler i Zdravko Šotra.

„Heroj“ je bitan doprinos socijalnoj istoriji, a ne samo onoj zavaravajućoj događajnoj. Naglašava se da je 97 odsto stanovništva živelo na selu, da su zakoni bili takvi da seljak ni pod kojim uslovima nije mogao ostati bez osnovnih sredstava za život, da je prosečan srpski seljak imao porodicu sa troje dece, da je prosečna starosna struktura bila takva da bi nam danas i kosovski Albanci pozavideli – 27 godina. Prikazan je i odnos oficira i vojnika, dužina marševa, kakve su uniforme, šta je vojnikovo sledovanje hrane… Ali, verovatno nenamerno je prikazana još jedna stvar: Heroizam srpske vojske i naroda bio je bitan za saveznike i za dalji razvoj južnoslovenske državotvorne ideje (pa i Stepinac je bio dobrovoljac na srpskoj strani), međutim „Heroj“ pokazuje da je struktura srpskog društva bila takva da jednostavno nije mogla da „apsorbuje“ ideju Jugoslavije – u smislu da „strukturalno animira“ pre svega Hrvate i Slovence. A da se zadrže izvesne „centralističke“ težnje uprkos formalnom insistiranju na „troimenom narodu“. Otprilike to je ono kad Marko Nikolić u ulozi jednog tate kaže u prvom „Montevideu“ za kralja Aleksandra: „Zinulo mu da vlada i Hrvatima i Slovencima.“

Tačnije, ukrstite srpsku socijalnu strukturu iz „Heroja“ i onog mladog Hrvata, lojalnog vojnika dvojne monarhije koji se pre neko veče u „Talogu“ (još jedan poen RTS) obreo kao vaspitani okupator u Valjevu u kući srpsko-mađarske porodice Milošev (Predrag Ejdus kao penzionisani limar Andrija i Gabriela Jonaš kao žena mu Kata, Mađarica iz Banata). Hrvat kaže „odoh ja sa Srbima“. Pitanje je koliko bi ga u strukturi južnoslovenske Kraljevine zadržalo u srcu to „sa Srbima“. I „Talog“ rađen po motivima istoimene pripovetke Veljka Petrovića je uspelo antiratno delo. I tu ima tragične humanističke ironije koja je na temu Velikog rata najbitnija možda bila u „Velikoj iluziji“ Žana Renoara. Kada se „shvata istina“ koja se u „rezistoriji“ ne vidi od njenih visokoparnih ushićenja i strasti zanosa patriotizma.

Preporučio bih vam na ovom mestu još jedan indikativan (anti)ratni film: „Ždralovi lete“ (1957) sovjetskog režisera Mikhalja Kalatozišvilija – gde je osećanje ratnog očaja i osećanje da svako pored države i kralja (Staljina) mora da brine i za svoju kožu bilo presudno. Prihvatila je film i sovjetska publika sita propagande jer je pored heroizma videla i očaj Crvene armije. U „Heroju“ je i očaj ogoljen i zato je i utisak uverljiviji.

Sećate li se filma „Gluvi barut“ Bahrudina Bate Čengića po velikom istoimenom romanu Branka Ćopića: Bosansko zabito selo, četnici, partizani. Seljaci koji teško prihvataju novu ideologiju. Mustafa Nadarević kao Španac, Jopis Pejaković kao vojvoda Trivun Drakulić… Dugo mi je falila prava reč da definišem taj film iako sam ga gledao bar desetak puta. Dok mi posle jedne TV reprize drug koga je isto mučila ta nedostajuća „caka“ reče: „Pa znaš na šta liči? Na šta? Pa na Milijusovog „Konana Simerijanca.“ To je ono što je falilo. Ti gunjevi, kožuci, ta brutalnost zabiti i ta izmaglica. „Heroj“ bi otuda mogao da ima cake i „Spasavanja redova Rajana“ i „Hobita“. Kao i „Rajan“ i ovde ima dovoljno tame u magli da se spreči utisak slepog patriotizma. Bitna su pitanja koja obuzimaju one koji su ostali na nogama kada je ubijanje prestalo. U „Rajanu“ vojnik pita „da li je bilo vredno ovoga?“ Za nas – da li je bilo vredno Jugoslavije? To je filmska maksimalizacija užasa: I na plažama Normandije i na Mačkovom kamenu. A Hobiti? Ne samo zbog brutalnih scena već i zbog srpskog opanka koji je prešao kao što je pretabanalo hobitsko čupavo stopalo.

„Heroj“ je koštao oko 100.000 evra. I počela su medijska naklapanja kako ovako dobar film može da bude tako jeftin, a da mnogo skupa Dragojevićeva „Aždaha“ ima „nepodeljeno loše mišljenje i kod publike i kod kritike“. To pljuvanje po ovom filmu kao da je postalo opšte mesto. Ostao i poslednji, ja ću i dalje tvrditi da je to jedan od naših najboljih filmova novije produkcije. Mada i razumem da njegovo gledanje izaziva osećaj nelagode. Zato se i potiskuje u podsvest ili se taj osećaj nelagode racionalizuje time da je „loš s obzirom koliko je skup“. Ma nemoj.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari