Kao moćan džin diže se Ural. Stoji na međi Azije i Evrope, plećat i širok. Prebogat je. Šumom, rudom, vodom, i ljudima. Čovekom.


Tako je otpočinjao pogovor zbirke bajki koje sam u toj meri volela da sam od svoje devete godine, ne samo sve bajke te zbirke, već i ceo taj pogovor znala naizust. To je knjiga „Uralskih bajki“. I danas smatram da su ove bajke nepravedno marginalizovane jer se po svojoj lepoti, po načinu pripovedanja, po originalnosti izdvajaju daleko ispred svih u svetu čuvenih, najprevođenijih i najpopularnijih. Bajke naroda sa Urala ne poznaju ni čuda ni čarolije, ni čarobne štapiće ni vile, ni veštice. Ono što ih čini tako izuzetnim i apsolutno očaravajućim, jesu humanost i altruizam, stavljanje u prvi plan čoveka stvaraoca, njegov rad i njegov etički kodeks. Samo tom vrednom čoveku stvaraocu Ural otvara svoja nedra i uvodi ga u svet neopisive lepote i neuništivih vrednosti, ali samo ako je pošten, postojan, istinoljubiv. Ako zna da će biti nagrađen ne bogatstvom i slavom nego samim tim što mu se ime nije zatrlo, što će ga po dobru pominjati. U Uralskim bajkama akcenat se stavlja na to da glavni junak i ne mora da stigne do svog cilja, ali on je pokazao put. Lepotica devojka ne mora da postane u celom svetu čuvena i ne prose je najlepši prinčevi, ona čak može da svene neudata, čekajući mladića kome se obećala, jer je verna i postojana. Ove bajke bi, svakako, trebalo uvrstiti u obaveznu lektiru svoj deci.

Elem, izgleda da je na Uralu i danas sve kao u tim bajkama, izuzev ljudi. Rusi imaju demografskih teškoća, posebno u uralskom kraju. Nije ni čudo, neko manje bajkovit, rekao bi: Ko bi još živeo u toj vukojebini? Prelepoj, doduše. No, ruski velikodušni zvaničnici dosetili se kako da nasele Ural. Ponudili ga pitomim kosovsko-metohijskim Srbima. Baćuška Dimitrij Rogozin, ruski ambasador pri NATO, smatra da bi za Rusiju dolazak više od 20.000 kosovskih Srba na Ural, bilo pravo blago! I još smatra da bi se Srbi sa ravne i pitome Metohije lako adaptirali na uralsku oblast. Na čemu zasniva to neobično ubeđenje nije baš jasno, ali koga je briga. Državljanstvu se u zube ne gleda, a ponuđen, kaže se, ko počašćen. Siroti kosovski Srbi sad se u nelagodi meškolje. Vele: „Nismo mi mislili da se selimo u Rusiju, koliko da uz pomoć Rusije sačuvamo svoja ognjišta.“ E, to neće moći draga i lakoverna braćo Srbi. Rusija ima svoje interese i neće ih staviti iza naših, tj. vaših.

Da budem iskrena, lično sam zgrožena ovom ponudom rezervatskog državljanstva nesrećnom narodu s Kosova, i to od strane države čiji ambasador usred Beograda pita „ima li ovde Srba“. Pomisao da se Srbima s Kosova uralska oblast nudi za trajno življenje, oblast za koju se unapred pretpostavlja da ovim ljudima prepuštenim svojoj nesrećnoj sudbini i napuštenim od svih, neće izgledati primamljivo, liči mi na – nepristojnu ponudu.

Šta će, koji „crven ban“ kosovski Srbi na Uralu? Drugačijeg mentaliteta, drugačijeg duha, vaspitanja, svetonazora, opredeljenja. Ali, gore od toga, kako se može tumačiti to da se ljudima koji traže državljanstvo nudi nehumano, zapravo endemično preseljenje, tačnije, naseljavanje samo jedne oblasti? Pa nisu valjda Srbi sa Kosova i Metohije nekakva čovečija ribica pa da je Rusi zapate i razmnože po nenaseljenom Uralu. E, braćo Rusi! Baš ste me iznenadili tolikom netaktičnošću. Ako vam jedan narod koji vas obožava ne kritički, već tako detinje naivno, traži državljanstvo, kad više ne zna šta bi sa sobom, onda je antologijski cinizam ponuditi im, umesto kao civilizovanim ljudima normalno građansko državljanstvo bez određivanja oblasti dozvoljenih za naseljavanje, ili im pošteno reći da od državljanstva nema ništa.

Neka Srbi sa Kosova sami procene ponudu Rusije, i neka se zapitaju, ako hoće, ima li na Kosovu Rusa, ili, otkada još i zašto ih nema, ali zvanični Beograd bi nakon ovoga zaista morao negde da stavi tačku. U odbranu dostojanstva svog naroda. BTV, zanimljivo je kojim rečima se završava bajka „Ključ zemlje“ poslednja u zbirci Uralskih bajki: „Postoji, kažu, kamen Ključ zemlje. Dok ne kucne čas niko ga neće naći, niti dobiti. Ni skromni, ni srećni, ni spretni, ni hrabri. Ali, kada dođe čas da narod sam krene za svojom srećom, onome ko ga bude predvodio i put mu pokazivao taj kamen Ključ zemlje sam će u ruke pasti. Uzdajte se u to.“

Kakvo naravoučenije. Samo da ima ko da ga pročita, protumači i primeni.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari