Gde smo ono stali? Eh, gde? Na istom mestu gde smo stali pre stopedesetak godina. Pokušajmo ipak da se – bar u tekstu – pokrenemo sa mrtve tačke. Idemo natrag u devedesete. Kada je ono Milošević blagoizvoleo dopustiti višepartijski sistem, po prirodi stvari formirala se i opozicija. Ali kakva?

Sa ove distance – i nakon svega što smo preživeli – čini mi se (siguran sam, u stvari) da to uopšte nije bila opozicija, nego pijačna konkurencija. Sa izuzetkom jedva nekolicine ličnosti (od kojih se mnoge premetnule svetom) naši opozicionari su se borili da dođu na vlast ne da bi promenili Miloševićevu matricu laganja, slavljenja (i pljačkanja) države, prodavanja muda za bubrege i napasanja krava na komšijskom imanju, nego da bi oni lagali, pljačkali, prodavali muda za bubrege i napasli stoku u tuđim baštama. Ono, fakat, većina opozicionara za bolje nije ni znala – ne zato što su bili retardi (mada je i takvih bilo u popriličnom broju) – nego zato što su bili (i ostali) pokvarenjaci. Preterujem? Jok! Da nije bilo tako, drugu bi mi pesmu pevali.

Ali ima i komplikacija! U prirodi je seljačko-pokvarenjačke psihologije i politike da ne razara samo državu koju je okupirala, nego razara i udruženja pokvarenjaka. To je ona famozna „srpska nesloga“. Videlo se to kao na dlanu onoga momenta kada je današnja opozicija naprasno izgubila vlast. Oh, kako je gromoglasno pukla tikva, o kako su se podžapali ko mačke na jebalištu, o kako su javno naricali zbog izgubljenog plena i privilegija. (Sledi mala digresija. Vidim da se Vesna Pešić opet odala džaba krečenju i da huška na ponovno okupljanje opozicije. Šta li tebe, Vesna, sestro lijepa, sa tvojim znanjem, tvojim životnim i političkim iskustvom navodi na pomisao da bi se naši „opozicionari“ mogli ujediniti i konsolidovati na bilo kojoj drugoj platformi osim na platformi karanja sekretarica, laganja, pljačkanja i prodavanja muda za bubrege, nemam predstavu, a ti ako je imaš, budi ljubazna, prosvetli tamu moju.)

Kad smo je već pomenuli, Vesna Pešić je odigrala značajnu ulogu u razotkrivanju carske sijatelstvene golotinje. U vreme belih listića i huškanja na glasanje za Overlorda, ja sam joj (vođen inercijom) pomalo i zamerio na toj akciji, ali sada vidim da je bila u pravu. Doduše prekasno. Kada su se demokratskostranački đilkoši, pijačni nakupci, vašarski mađioničari i lopuže strmopizdili sa vlasti, obreli smo se u pustinji realnosti, a vlasti nad pustinjom se dokopao Overlord. Vesna (i mnogi drugi) smatraju da je to kosmička nepravda, ja, međutim, mislim da je to bila istorijska nužnost čije posledice ne treba nabijati Overlordu na nos, nego na noseve novopečenih opozicionara. Oni su bili ti koji su guzicama pozatvarali sva vrata ka društvu utemeljenom na evropskim vrednostima. Opozicije što se tiče – o, i te kako nam je potrebna. Ali ne ova i ovakva. Znate valjda šta biva sa mehovima kad se u njih nalije novo vino.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari